Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 1. siječnja

O svetoj Martini, rimskoj djevici i mučenici

DE S. MARTINA VIRGINE ROMANA MARTYRE

Sadržaj (9)
  1. Životopis iz rukopisa.
  2. Krvnici obraćeni, pogubljeni.
  3. Krvnici obraćeni, pogubljeni.
  4. Njezini mučitelji kažnjeni s neba.
  5. Anđeoska utjeha. Srušena Dijana.
  6. Ukroćeni lav i prezrene zavodljivosti.
  7. Svladani oganj i druga mučenja.
  8. Različita smrt Martine i tiranina.
  9. Našašće sv. Martine

Različita smrt Martine i tiranina.

Tada pak rasrđeni car zapovjedi da je izvedu izvan grada i da joj mačem odrube glavu. Sveta pak mučenica, radujući se na izlasku iz ovoga tegobnog svijeta, pomoli se govoreći: „Zahvaljujem ti, Gospodine Bože, koji si učvrstio korove svetih; i klanjam se velikom, slavnom i strašnom imenu tvoga Božanstva, koji si očito raspršio mračnoga neprijatelja i pretvorio u prah bezumne i nepokretne zloduhe njihova zavođenja; koji si slavnim razumom poučio svoju službenicu u savršenstvu svoga ispovijedanja; koji si nam darovao divnu milost svoga Oca i Boga našega, Gospodina Isusa Krista; koji si, kušajući sv. Joba po najopakijem đavlu, u njemu nisi našao zloće, komu si i sam posvjedočio; ti dakle, Spasitelju, koji si kaznio blaženoga Tobiju i zbog besprijekorne ljubavi koju je imao prema tebi smilovao se u svojoj dobroti njegovu životu; koji si očitovao tmine mraka i objavio istinu; koji si razorio pregradni zid očitujući samoga sebe u djelu ljubavi; koji si umrtvio tamu i uništio boli propasti; koji si ono što je od zemlje vratio u zemlju, a ono što je s neba učinio da bude na nebesima; koji si ogladnio i trpio i križ podnio za nas; koji si sišao u duboki pakao da nas svojom smrću učiniš besmrtnima; koji si rasvijetlio prijašnju tamu, Gospodine Isuse Kriste osloboditelju, pouči dušu moju slatkoći utrobe svoga milosrđa i ubroji me među svoje vjerne koji su ti vjerno omiljeli, jer si ti onaj koji je izabrao svete. Zazivam te, Gospodine Isuse Kriste, osloboditelju svih, i klanjam ti se, i molim te, i preklinjem te, koji si me oslobodio od mnogih zala koja su mi bila pokazana: istinito svjetlo u istinitom svjetlu svoga Božanstva, spasi me, nebeski Gospodine Isuse Kriste, kod kojega nema pristranosti: zapovjedi da ja, savršena u ispovijedanju tvoga imena, budem primljena u tvoju slavu, da sjajno odjevena izbjegnem zlo kojim sam okružena. Uzvrati pak opakomu Aleksandru kako je postupao prema nedužnima i prema tvojoj službenici: udari pak njegovo nevjerno srce i otvrdni njegov kameni duh na opomenu onima koji preziru tvoju veličinu. Ja naime, premda sam uboga i grešnica, molim da se nađem čista pred tvojom svetom dobrotom, jer sam se borila za tvoju istinu i istinu tvoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista, kojemu je slava i vlast u vijeke vjekova. Amen.”

50 I nakon toga reče krvnicima: „Izvršite ono što vam je zapovjeđeno u poslu za koji ste poslani.” I dovršila je život mačem. I začu se glas s neba: „Ti koja si se borila za moje ime, Martina, uđi sa svima svetima dovršivši ispovijedanje u kraljevstvo nebesko, i danas ćeš biti sa mnom u raju: raduj se sa svojim ocima.” I kad se začuo taj glas, padoše na lice svoje i umriješe.

51 Tada dođe biskup Ritorije i sve rimsko svećenstvo, te odnesoše njezino sveto tijelo s duhovnim pjesmama i himnima u šesti okrug i položiše ga u larnaks od oniksa, slaveći i hvaleći svemogućega Boga koji je na nebesima, u vrtu koji se zove Čudesni; bilo je to naime prelijepo mjesto.

52 Car pak Aleksandar istoga je dana bio pogođen bolju srca te je poput bijesna psa jeo svoje vlastito meso i govorio jecajući i dršćući: „Smiluj mi se, Bože kršćana, jer sam prestupio tvoje zapovijedi, Kriste, i ogorčio te, i progonio tvoje ime, i nedužnu tvoju službenicu mučio. Pravedno me mučiš; uzvratio si mi kako sam učinio.” I izdahnuo je u velikoj muci, rastrgan i izranjen. I začu se glas s neba: „Uđi, Aleksandre, u peć paklenu, idi u tamu vanjsku; tebi je naime pripravljena mračna kazna na koju si osuđen.” Nasta pak velik potres, i istoga dana povjerovaše Bogu oni koji bijahu u gradu Rimu zbog glasa koji se začuo s neba, dvije tisuće i trideset duša. A osam dana nakon njezine muke zavladao je cezar Maksimin i primio ga je sav rimski senat. Dovršeno je pak mučeništvo sv. Martine 1. siječnja. Štujući pak vjeru i muku ove svetice, molimo, braćo, da zaslužimo postati dionici sa svima svetima i naći milost kod Gospodina našega Isusa Krista, kojemu je čast i slava s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga u vijeke vjekova. Amen. a Drugdje Ritorius, drugdje Rithorius. U rukopisu iz Ripatransonea nedostaje ime. Ovo malo drukčije pripovijeda Marsilije Honorat iz starih spomenika Vatikanske knjižnice, otprilike ovako: „Tijelo sv. Martine ležalo je nekoliko dana nepokopano, dok napokon biskup Ritorije, koji se zbog straha od progona skrivao u katakombama, upozoren od nekoga kršćanina, ne dođe onamo s istim kršćaninom i nađe da sveto tijelo čuvaju dva orla, jedan stražareći kod glave, a drugi kod nogu, da ne bi odnekud pretrpjelo kakvu štetu. To je bio dokaz kolike je zasluge kod Boga imala nepobjediva Djevica, koju je udostojao ove osobite časti. Tijelo je pak Djevice bilo tako lijepo i odlikovalo se takvim sjajem da je donosilo veliku utjehu onima koji su ga gledali. Potajno su ga pokopali, slaveći hvalama Božju pobjedu u njegovoj Djevici. Ondje su zatim kršćani podigli crkvu posvećenu u čast Martine, poslije slavnu po pobožnosti vjernika: nalaze se naime svećenici zaređeni za njezin naslov koji su ondje dolično obavljali bogoslužje. Nešto kasnije sv. papi Anteru bilo je s neba zapovjeđeno da odande uzme to dragocjeno blago i prenese ga u Rim na mjesto koje mu je Bog pokazao. Sveti je prvosvećenik s nekoliko kršćana pošao na mjesto gdje je prije bilo položeno tijelo Djevice; uzevši motiku, vlastitim je rukama počeo kopati zemlju, dok su ostali nastavljali posao. Naposljetku su pronašli zakopano blago, a zajedno s njim i ondje pokopana tijela slavnih mučenika Konkordija i Epifanija: ona su zajedno prenesena u Rim i pokopana u nekom vrtu, na samom mjestu gdje su nedavno pronađena.” Toliko on. O sv. Anteru, za kojega Honorat piše da je prenio moći sv. Martine u Rim, govorit ćemo 3. siječnja. Tko su ovi mučenici Konkordije i Epifanije, još nismo doznali.

b To jest žaru od alabastrita, jer λάρναξ znači žara, škrinja, kovčežić, a δνηξ katkad znači isto što i ἡλαβαστρίτης.c Rukopis sv. Maksimina: mjesto koje se zeleni poput raja.d Ovomu pripovijedanju proturječe poganski pisci koji su napisali Aleksandrova djela. Ali ni oni se međusobno ne slažu; jedni naime prenose da je ubijen u Mainzu, drugi u selu Sicili ili Siciliji, dok je najbrže putovao protiv Germana koji su pustošili Galiju, premda to selo jedni smještaju u Galiju, a drugi u Britaniju; jedni naposljetku pišu da ga je ubio neki germanski lakrdijaš, a drugi novaci na poticaj Maksimina: tako da se čini kako su htjeli prikriti način smrti. Ipak je mogao nakon počinjenoga ubojstva Djevice biti obuzet tugom, kako se ovdje kaže, zatim po vijesti o upadu Germana u Galiju brzim hodnjama, kako piše Elije Lampridije, pohitati onamo te, kako je bio krajnje sumnjičav (što isti svjedoči), dok mu je tuga rasla, naposljetku biti zaklan od svojih, uz istodobna čudesa koja se ovdje pripovijedaju i u Rimu.e Možda šezdeset osam.f Maksimin je počeo vladati u mjesecu ožujku godine Kristove 233., a vladao je tri godine i nekoliko dana, kako piše Eutropije.

Našašće sv. Martine

Iz talijanskoga pripovijedanja MARSILIJA HONORATA, prezbitera Kongregacije oratorija.

Tijelo svete Martine, djevice i mučenice, pronađeno je 25. listopada godine 1634. u Rimu, u kripti ili, kako je zovu, Konfesiji crkve nekoć njoj posvećene. Ta se kripta zbog starosti već gotovo bila urušila: stoga je javnom vlašću Slikarske akademije bila dodijeljena Petru Berrettiniju iz Cortone, upravitelju iste Akademije, po onom pravu i načinu kojim se pojedinim ljudima i obiteljima običavaju prepisivati crkvene kapele, ali pod uvjetom da je bude dužan obdariti, obnoviti i uresiti kako mu se svidi. Kad ju je dakle doveo u oblik koji se sada vidi i već se brinuo da mu se ondje uredi grobnica, na mjestu gdje je zemlja bila iskopana do deset dlanova prema oltaru otkriven je prastari zid, a kad je on probijen, unutra je pronađen kovčeg. Stvar je odmah dojavljena kardinalu Franji Barberiniju, nećaku vrhovnoga svećenika URBANA VIII. i zaštitniku te crkve, koji je odmah zapovjedio da se to javi kardinalu Ginettiju, papinu vikaru.

2 Oni su poslali vicegerenta Antuna Torniellija, Ivana Severana iz San Severina, prezbitera Kongregacije oratorija, i svećenika Jeronima Bruna iz Ferma da sve pomno pregledaju, razmotre i izvijeste ih. Oni su točno izvršili zapovijedi. Kovčeg je bio glinen, dug šest dlanova i deset prstiju, širok dva dlana i dva prsta, visok dlan i pol, debeo dva prsta, pokriven trima starim crijepovima, zatvoren između dvaju zidova i tako sa svih strana zatrpan zemljom i nabijen kamenjem da nitko nimalo nije mogao posumnjati da se ondje skriva tako dragocjeno blago. Te su zapreke učinile da je mogao biti izvađen tek uz golem trud i napor. Kovčeg je pak bio postavljen poprijeko u odnosu na oltar, od zapada prema istoku. Na njegovu početku prema zapadu nalazila se glava sv. Martine u mjedenoj zdjeli, dugoj dlan i dva prsta, visokoj dva i pol prsta, ne osobito debeloj i već nagrizenoj starošću. Po šavu tjemena moglo se zaključiti da je to ženska lubanja. A ta je zdjela bila položena na više kostiju za koje je bilo posve očito da pripadaju nekoj nježnoj djevici, te ih je bilo gotovo onoliko koliko ih je potrebno za sklop ljudskoga tijela, ili ih je svakako nedostajalo veoma malo. Među tim je kostima pronađena olovna pločica na kojoj su bila urezana slova, ali tako izjedena samom vremenom da su se jedva mogla pročitati. Te je kosti od tijela svetih Konkordija, Epifanija i njihova druga odvajala glinena ploča i druga mramorna, veličine otprilike jednoga dlana, na kojoj se vidio ovaj natpis:

H RE È E S C V T P A S C Ò R M À T I N E V D I I

2 E P H A N I O R V

Uz ovaj natpis ostatak kovčega bio je ispunjen golemim mnoštvom kostiju i dvjema glavama. Kad je stvar pomno pregledana, utvrđeno je da su to tri tijela, to jest dva cjelovita, a od trećega neki dijelovi glave i potkoljenice te nemalo praha. To su tijela svetaca koja su na Ostijskoj cesti pronađena zajedno s tijelom sv. Martine i prenesena u Rim, kako je očito iz starih rukopisa Vatikanske knjižnice.

3 Ispod ovoga kovčega vidjela su se dva prastara poprijeko povučena zida, između kojih je bio zatvoren prostor sposoban primiti jednak kovčeg: ondje su pronađene mnoge kosti, ali većinom smrvljene u najsitnije dijelove i gotovo u prah, bez ikakva imena ili natpisa. Bile su ipak položene na tanke mramorne ploče bez ikakve druge škrinje.

4 Ovomu pak najsretnijemu događaju bio sam nazočan i ja, i rimski svećenik Franjo Grillo, prezbiter te crkve Matej Bertochio, slikar Petar Berrettini iz Cortone, kipar Franjo Mochi iz Montevarchija, rimski graditelj Ivan Krstitelj Soria, bolonjski kipar Aleksandar Algardi, koji je sada službenik te Akademije, i drugi.

5 Šestoga dana nakon toga, u nazočnosti istih, podignut je oltarni kamen i otvorena grobnica koja se u njemu nalazila, široka oko dva dlana sa svake strane i sa svih strana obložena mramorom; u njoj su pronađene dvije staklene posude nalik velikim svjetiljkama, visoke oko jednoga dlana, obje pokrivene tankim olovnim pločicama: na jednoj je bila mala ploča od crnoga kamena, široka četiri prsta, a duga jedan dlan, na kojoj je bilo urezano ovo:

C O R E V S M A R T I N E V P O R A P H A N I I U ovoj su posudi pronađeni neki komadići kostiju s nešto soka moždine, a također i čestice sala koje su još zadržale svoju bjelinu; na dnu posude bila je nekakva krvava i meka tvar koja je gotovo imala oblik srca.

6 U drugoj posudi, doduše iste veličine, ali bez ikakva natpisa, pronađeno je stopalo desne noge sa svojim člancima, dijelom još spojenima, a dijelom odvojenima; nedostajali su ipak članci prstiju. Izvan posudice pak, na samom podu grobnice, pronađeno je nekoliko sitnih kostiju, čestice vela pretvorene u prah, nekoliko čestica već truloga drva te križić od drva vješto izrađen najfinijim radom, odozgo probušen tako da se mogao lako nositi obješen o vrpcu, posve bez crvotočine.

7 Te su moći izvađene i sa svom marljivošću od onih svećenika pohranjene u istoj kripti, gdje se i sada čuvaju: a radi njihove sigurnije zaštite kripta nije samo zaključana ključem, nego je osigurana dvama pečatima spomenutih otaca, te su je danju i noću s najvećom revnošću i vjernošću čuvali oni koji su sudjelovali u našašću.

8 Zatim je onamo došao te te moći pohodio i pobožno počastio kardinal Franjo Barberini. I sam URBAN VIII., vrhovni svećenik, sljedećega utorka, 28. studenoga, poslijepodne došao je onamo s kardinalima Torresom, sv. Onofrija, Spadom, Sacchettijem, Pamphilijem, Santacroceom, Brancacciom, Franjom Barberinijem, Borgheseom, Ginettijem, Cesarinijem, Don Antonijem i mnogim drugim uglednicima obaju redova. Franjo Barberini, zaštitnik i dobročinitelj te crkve, pobrinuo se da se upotrijebi ures kakav je zasluživalo tako veliko blago. Na glavnom su oltaru te moći bile izložene javnom štovanju naroda s doličnim obredom i svečanošću. Da bi pak uvećao pobožnost naroda, prvosvećenik je podijelio potpuni oprost svima koji pobožno pohode te moći od prve sve do druge večernje. Ondje se stoga okupilo golemo mnoštvo naroda.

9 Toliko Honorat, koji je zatim izdao Djela sv. Martine na talijanskom jeziku, posluživši se ponajviše Mombritijem i raznim rukopisima Vatikanske i Vallicellianske knjižnice, te je dodao učene bilješke i povijest našašća. Naš Aleksandar Donati u 4. knjizi djela De urbe Roma, izdanoga godine 1639., 12. poglavlje, svjedoči da kardinal Franjo Barberini gradi novu crkvu sv. Martine, a URBAN VIII. je resi pročeljem od tiburtinskoga kamena.

✠

1. siječnja Kalendar godine