Kršćani su uvijek s osobitom pobožnošću slavili siječanjske kalende zbog osmine Gospodinova rođenja, spomena presvetoga Obrezanja Kristova i najuzvišenijega imena ISUSOVA, u kojemu se naime svi ljudi trebaju spasiti. S pravom je stoga Crkva radije slijedila stare Rimljane u započinjanju godine od ovoga dana negoli ostale narode koji su određivali kakav drugi početak, kako bi sam dan nosio sveti znak našega spasenja.
2 O samom danu kalenda, poganskim obredima, kršćanskim postovima, litanijama i zakonima donesenima protiv novogodišnjih darova i bezbožne raskoši mnogo učeno raspravlja Baronije u djelu Notationes ad Martyrologium. O otajstvu pak Obrezanja i presvetom imenu Isusovu postoje vrlo mnoge homilije svetih otaca i mnoge rasprave novijih pisaca. Ovdje ćemo donijeti jedini govor biskupa Faustina, održan protiv praznovjernih običaja nekih kršćana, koji je, dosad (kako barem mislimo) neobjavljen, iz starih spomenika samostana u Anchinua izvukao naš Petar Franjo Chifflet. Zatim ćemo dodati neke stvari o svetom obresku Kristovu koje je naš Heribert Rosweyde sabrao iz raznih pisaca i rukopisa.
Govor biskupa faustina
1. siječnja
prepisan iz staroga kodeksa
od Petra Franje Chiffleta iz Družbe ISUSOVE.
Dan ovih kalenda, predraga braćo, koje nazivaju siječanjskima, dobio je ime po nekom pokvarenu i bezbožnu čovjeku Janu. A taj je Jan nekoć bio vođa i prvak poganskih ljudi: njega su neuki i priprosti ljudi, dok su ga se bojali kao kralja, počeli štovati kao boga. Iskazali su mu naime nedopuštenu čast dok su strepili pred njegovom kraljevskom vlašću. Ludi naime ljudi koji nisu poznavali Boga smatrali su bogovima ponajviše one koje su vidjeli uzvišenijima među ljudima. I tako se dogodilo da se štovanje jednoga pravoga Boga prenijelo na mnoga imena bogova, ili radije zloduha. Današnji su dakle dan kalenda nazvali po Janovu imenu, kao što je već rečeno, dakako zato da tomu čovjeku, kojemu su željeli iskazati božanske časti, posvete i kraj jedne godine i početak druge.
2 I budući da se kod njih govorilo da siječanjske kalende završavaju jednu godinu, a započinju drugu, zato su te kalende postavili na granicu, da bi se vjerovalo kako završavaju jednu godinu, a započinju drugu. I odatle dolazi da su stari štovatelji idola samomu Janu oblikovali dva lica: jedno ispred njega, drugo iza njega; jedno koje kao da gleda na prošlu godinu, drugo na buduću. I tako su nerazumni ljudi, dodijelivši mu dva lica, dok su ga željeli učiniti bogom, učinili da bude nakaza. To jest, htjeli su da u njihovu bogu bude ono što je i u životinje nakazno. I zato su, najboljim očitovanjem i znakom same svoje zablude, dok su ga u vjerskoj taštini htjeli gledati kao velikoga boga, obznanili zloduha.
3 Otuda dakle dolazi da se ovih dana poganski ljudi, u izopačenom poretku svih stvari, odaju sramotnim nakaznostima, dakako zato da oni koji štuju sebe učine takvima kakav je bio onaj kojega štuju. Ovih naime dana bijedni ljudi, a što je još gore, i neki kršteni, uzimaju lažne oblike, uzimaju nakazne likove. Ne znam što je u tome ponajprije vrijedno smijeha, a radije žaljenja. Tko će naime razborit moći povjerovati da se nalaze neki zdrave pameti koji, oponašajući jelenčića, žele da se preobraze u likove divljih zvijeri? Drugi se odijevaju u kože stoke, treći stavljaju glave zvijeri, radujući se i kličući ako su se tako preobrazili u zvjerske likove da se čini kako nisu ljudi. Time pokazuju i dokazuju da nemaju toliko zvjersko ruho koliko zvjersku pamet. Jer premda u sebi žele izraziti sličnosti različitih životinja, ipak je sigurno da je u njima više srce stoke negoli ljudski oblik.
4 A tek ono, kakvo je i koliko sramotno, što se oni koji su rođeni kao muškarci odijevaju u ženske haljine i najsramotnijom promjenom djevojačkim likovima razmekšavaju muževnu snagu, ne stideći se u ženske haljine uvlačiti vojničke mišice? Pokazuju bradata lica, a žele izgledati kao žene: i s pravom više nemaju muževne hrabrosti oni koji prelaze u žensku odjeću. Treba naime vjerovati da se po pravednom Božjem sudu dogodilo da su izgubili vojničku krepost oni koji su se unakazili ženskim izgledom.
5 I budući da se umilostivljeni Bog udostojao nadahnuti vas da se iz ljubavi prema vjeri taj bijedni običaj u cijelosti ukloni iz ovoga grada, molim vas, predraga braćo, da vam ne bude dovoljno što vi sami, po Božjem daru, ne činite to zlo; nego gdje god vidite da se to igdje čini, korite, ukoravajte, opominjite i svojim spasonosnim savjetom odvraćajte lude ljude od toga bijednoga svetogrđa: i kako biste se u cijelosti posvetili božanskomu milosrđu, odbacite i one druge običaje kao đavolske otrove, kojih se, što je još gore, mnogi u kršćanskom narodu još uvijek ne stide držati.
6 Ima naime onih koji 1. siječnja tako paze na znamenja da nikomu tko zatraži ne daju ni vatre iz svoje kuće niti bilo koje drugo dobročinstvo. Također i primaju đavolske novogodišnje darove od drugih i sami ih drugima nude. Neki pak seljaci u ovoj noći koja je prošla postavljaju svoje stoliće pune mnogih stvari koje su potrebne za jelo i žele da tako postavljeni ostanu cijelu noć, vjerujući da im to siječanjske kalende mogu pribaviti da im gozbe tijekom cijele godine ostanu u takvu obilju. I budući da, kao što je pisano, „Malo kvasca pokvari cijelo tijesto”, zapovjedite svojoj služinčadi da se ukloni i ovo i drugo tomu slično, o čemu bi bilo predugo govoriti, a što neuki smatraju ili malim ili nikakvim grijesima: i naredite da ove kalende slave onako kako običavaju slaviti kalende ostalih mjeseci. Za one naime koji bi ovih dana htjeli opsluživati štogod od poganskih običaja, valja se bojati da im kršćansko ime neće moći koristiti.
7 I zato su naši sveti stari oci, razmatrajući kako se najveći dio ljudskoga roda ovih dana predaje proždrljivosti ili razuzdanosti te mahnita u pijankama i svetogrdnim pozdravima, odredili po svem svijetu da se po svim crkvama proglasi javni post: kako bi bijedni ljudi spoznali da toliko zlo čine da je zbog njihovih grijeha potrebno da poste sve Crkve. Postimo dakle, predraga braćo, ovih dana i s istinskom i savršenom ljubavlju oplakujmo ludost bijednih ljudi: da barem tako shvate svoje zlo dok vide da mi za njih obdržavamo javni post; niti naime treba očajavati da ih Bog ne bi mogao popraviti vašom molitvom, On koji je po svome Apostolu neizrecivom dobrotom obećao rekavši: „Tko obrati grešnika s krivoga puta njegova, spasit će dušu njegovu od smrti i pokriti mnoštvo grijeha.”
8 Tko god naime na ove kalende ludim ljudima koji se razuzdano zabavljaju iskaže kakvu ljubaznost, neka ne sumnja da je dionik njihovih grijeha. Jer tko vjerno misli na spasenje svoje duše, treba zbog njih radije tugovati ili plakati negoli s njima ili zbog njih opuštati svoju dušu na nesretan smijeh. Vama pak, braćo, koji ste po milostivom Bogu navikli svakodnevno vapiti: „Oči su moje svagda uprte u Gospodina”, i opet: „K tebi podižem oči svoje”, ne dolikuje da se vaše oči, koje se u crkvi neprestano bdijući posvećuju Bogu, kaljaju gledanjem razuzdanosti ludih ljudi; nego radije trebate prezirati i odbacivati đavolsko djelo, kako bi u vama ostala cjelovita Kristova ljubav. Vapite dakle s Prorokom govoreći: „Odvrati oči moje da ne gledaju taštinu”, bojeći se onoga što kaže Apostol: „Ne možete biti dionici stola Gospodnjega i stola zloduha; ne možete piti čašu Gospodnju i čašu zloduha.” Ali vjerujem u Božje milosrđe da će se vašim ukoravanjem njihova ludost tako ispraviti da će vam Bog udijeliti dvostruku nagradu, ne samo za vas same nego i za napredak onih koji se vašim primjerom popravljaju. To neka se udostoji udijeliti Onaj čije kraljevstvo i vlast ostaje u vijeke vjekova. Amen.
✠