Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 1. siječnja

Spomen presvetoga obreska Kristova u Antwerpenu i drugdje

COMMEMORATIO SACROSANCTI PRÆPUTII CHRISTI, ANTVERPIÆ ET ALIBI

Gotovo pet stoljeća Antwerpenčani se diče da se kod njih među ostalim slavnim relikvijama svetaca čuvao presveti obrezak Kristov: on je ipak oko godine 1566., kad su hramovi i svetišta bili opljačkani strašnim bijesom kalvinista, nestao. A budući da i druge Crkve tvrde da on postoji kod njih, iznijet ću što su o njemu predali razni pisci, a sud o cijeloj stvari prepustit ću čitatelju. Nije ni novo da se više Crkava natječe oko nekih slavnih relikvija, kao što će biti očito iz povijesti svetaca, jer su često jedne umjesto drugih slavnijih bile ili darovane vladarima ili podmetnute; a one su ipak, štovane s velikom vjerom od pobožnih ljudi, pružile povod mnogim čudesima.

2 A što neki raspravljaju je li Krist uskrsnuo s obreskom (o čemu se mogu pogledati Tit iz Bostre i Teofilakt uz 2. poglavlje Luke, te drugi tumači i naučitelji), to naš Franjo Suárez u 3. dijelu, pitanje 54, članak 4, rasprava 37, odsjek 1, tumači tako da doduše priznaje da je Krist uskrsnuo s obreskom, ali ipak ne umanjuje vjeru predaji koja tvrdi da se on čuva i na zemlji. Smatra naime vjerojatnim da je ono što je bilo odrezano ostalo na zemlji, ali da je uskrsnulo tijelo imalo obrezak oblikovan od nekoga dijela one tvari koja je nekoć bila u Kristovu tijelu i neprestanom se prehranom bila rastvorila. A na kojem se mjestu sada čuva ta kožica odrezana s presvetoga Kristova tijela, nije dovoljno pouzdano.

3 Inocent III. u 4. knjizi djela De Missae mysteriis, pogl. 30: „Što će se reći o obrezanju obreska ili odrezivanju pupka? Je li se u Kristovu uskrsnuću na sličan način vratio u istinu ljudske naravi? Vjeruje se naime da se čuva u Lateranskoj bazilici, premda neki kažu da je Kristov obrezak u Jeruzalemu anđeo donio Karlu Velikomu, koji ga je prenio i pohranio u Aachenu. No poslije ga je Karlo Ćelavi pohranio u Spasiteljevoj crkvi u Charroux. Bolje je ipak sve prepustiti Bogu negoli išta nepromišljeno odrediti.”

4 Jakov de Voragine u djelu Legenda Aurea, na blagdan Obrezanja: „O tijelu pak Gospodinova obrezanja kaže se da ga je anđeo donio Karlu Velikomu te ga je on časno pohranio u Aachenu u crkvi sv. Marije: kaže se pak da ga je Karlo poslije prenio u Charroux. Sada se pak kaže da je u Rimu u crkvi koja se naziva Sancta Sanctorum. Stoga se ondje i čita napisano:

Obrezano tijelo Kristovo, slavne sandale,
I ovdje cvjeta dragocjeni odsječak pupka.”

Stoga se toga dana i održava postaja kod Sancta Sanctorum. Isto donosi Petar de Natalibus u 2. knjizi, pogl. 27.

Kaže se da se čuva i u Le Puy-en-Velayu, kao i Aronova mitra. BILJ. 3. Blažena Djevica čuvala je Kristov obrezak, a zatim ga dala sv. Ivanu zajedno s krvlju otrtom s Kristovih rana.

5 Ferreolus Locrius u djelu MARIA Augusta, knj. 4, pogl. 6. Symphorien Champier u knjižici o svetim mjestima Galije, objavljenoj u Parizu prije 67 godina, kaže da se u Aniciju u Auvergnei, koji se gradić sada zove Le Puy, brižljivo čuvaju Gospodinov obrezak i Aronova mitra ili infula te da se drže u velikom štovanju.

6 Sv. Brigita u 6. knjizi djela Revelationes, pogl. 412: Marija kaže: „Kad je moj Sin bio obrezan, ja sam tu kožicu čuvala u najvećoj časti kamo god sam išla. Kako bih je naime predala zemlji, kad je od mene bila rođena bez grijeha? Kad se približilo vrijeme moga poziva s ovoga svijeta, povjerila sam je sv. Ivanu, svome čuvaru, zajedno s onom blagoslovljenom krvlju koja je ostala u njegovim ranama kad smo ga skinuli s križa. Nakon toga, kad su sv. Ivan i njegovi nasljednici bili uzeti sa svijeta, dok su rasle zloba i nevjera, vjernici koji su tada živjeli sakrili su ih na najčistijem mjestu pod zemljom, i dugo su bili nepoznati, sve dok ih Božji anđeo nije otkrio Božjim prijateljima. O Rime! O Rime! Kad bi znao, svakako bi se radovao; štoviše, kad bi znao plakati, neprestano bi plakao, jer imaš blago meni najdraže, a ne štuješ ga.”

7 Alfons Salmerón u 3. svesku djela in Evangelia, rasprava 36, str. 320: „Kaže se da je Blažena Djevica najbrižljivije čuvala prsten obrezanja kao najdragocjeniju stvar, koji je, prije negoli je uzašla na nebo (kako je predaja), ostavila na čuvanje sv. Mariji Magdaleni: poslije ga je, kako svjedoči Jakov, đenovski biskup, anđeo donio Karlu Velikomu; taj se prsten najprije čuvao u Aachenu, a zatim u Charroux. Naposljetku je pak najpouzdanijom predajom i glasom poznato da je taj obrezak stigao svojoj prvoj zaručnici, to jest Rimskoj Crkvi, koja je majka i učiteljica svih Crkava, te da se u Lateranskom hramu, na mjestu tako nazvanom Sancta Sanctorum, kroz mnoga stoljeća najvjernije i najpobožnije čuvao, kako dolikuje i kako je zahtijevao toliki spomenik Kristove ljubavi.”

8 Ivan Krstitelj Segni u djelu Reliquiarium, pogl. 1: „Čita se da je anđeo donio obrezak kralju Karlu, koji je poslije na njegovo ime sagradio samostan u Charroux u biskupiji Poitiers i nazvao ga Charroux po tom obrezanom tijelu. U međuvremenu se pak sam obrezak čuva u mramornom svetohraništu u Rimu iznad velikoga lateranskog oltara s ostalim relikvijama, kako svjedoči Onofrio Panvinio u djelu de septem primariis in urbe Ecclesiis.”

9 Rukopisno djelo Descriptio Sanctuarii Lateranensis Ecclesiae u kodeksu iz Marchiennesa i iz Brugesa, kolegija Družbe Isusove: „U istoj svetoj Lateranskoj palači nalazi se neki oratorij sv. Lovre, u kojem se broje tri najsvetija oltara: ponajprije u čempresovu kovčegu, koji je načinio Leon Treći, nalaze se tri škrinjice. U jednoj je križ od najčistijega zlata, ukrašen draguljima i dragim kamenjem, to jest hijacintima, smaragdima i prazinima. I u sredini toga križa nalazi se pupak Gospodinov i obrezak njegova Obrezanja, i odozgo je pomazan balzamom, te se svake godine to isto pomazanje obnavlja kad gospodin papa s kardinalima čini ophod na Uzvišenje sv. Križa iz same crkve sv. Lovre u crkvu sv. Ivana. A u drugoj srebrnoj i pozlaćenoj škrinjici s prizorima nalazi se križ oslikan emajlom, a ispod te škrinjice nalazi se križ Gospodina našega Isusa Krista. U trećoj škrinjici, koja je srebrna, nalaze se sandale, to jest obuća Gospodinova.”

10 M. Atilije Serrano u djelu de 7 Urbis Ecclesiis, poglavlje o Lateranskoj bazilici, str. 71: „Odatle se dolazi do kapele sv. Spasitelja, za koju mnogi pisci tvrde da se zvala kapelom sv. Lovre, a najviše Knjižničar u životopisu pape Stjepana III. Ona je poslije zbog bezbrojnih relikvija svetaca dobila ime Sancta Sanctorum. Ovdje su neko vrijeme bile pohranjene glave apostola, Kristov obrezak i glava sv. Agneze, djevice i mučenice, koje su s mnogim drugima odatle odnesene. Ipak se ondje još uvijek čuvaju mnoge svete i časne relikvije. Sada se pak zbog presvete slike Krista Spasitelja smještene u njoj naziva Spasiteljevom kapelom.”

11 Isti ondje u poglavlju o relikvijama Lateranske crkve: „U kapeli Sancta Sanctorum, koja se naziva kapelom sv. Lovre... Ispod oltara je čempresov kovčeg zatvoren mnogim ključevima, koji je dao izraditi papa Lav III., ukrašen ovim zlatnim slovima: Sancta Sanctorum, unutar kojega se nalazi više drugih škrinjica i svetohraništa punih relikvija: među njima je mala srebrna pozlaćena škrinjica u obliku križa, u čijoj je sredini zlatni križ.” U njoj je bio obrezak, kako je očito iz rukopisnoga djela Sanctuarium Lateranense, premda to Serrano izričito ne spominje.

12 Slavno je ono što o tome obresku odnesenom iz Rima, a zatim pronađenom, piše naš Franjo Toledo uz 2. poglavlje Luke, bilješka 31: „Doznalo se od triju presvijetlih žena, naime Magdalene Strozzi, nekoć supruge Flaminija Anguillare, i od njezine kćeri Clarice, koja se bila udala za Sciarru Colonnu, te naposljetku od Emilije Orsini, Magdalenine rođakinje, koja je bila združena brakom s Virginijem Anguillarom, da je godine 1527., u vrijeme kad je Rim pao u pljačku neprijatelja, iz najuzvišenije Lateranske bazilike, s mjesta koje se s najvećom pobožnošću naziva Sancta Sanctorum, neki vojnik odnio obrezak Krista Gospodina zajedno s ostalim relikvijama; odlazeći iz grada, seljaci su ga uhvatili, odveli u Calcatu (to je ime sela koje pripada obitelji Anguillara i udaljeno je od Rima samo dvadeset milja), te ga bacili u podrum umjesto u tamnicu, gdje je svetogrdnik zakopao blago koje je bio ukrao.”

13 „Nedugo zatim pušten na slobodu, vratio se u Rim te ga je zahvatila bolest i sklonio se u bolnicu Duha Svetoga u Sassiji, gdje je na samrti izjavio da je u selu blizu Rima (imena se nije sjećao) koje pripada obitelji Anguillara zakopao u zemlju presvete relikvije. Kad je to bilo dojavljeno papi Klementu VII., naredio je da se piše Ivanu Krstitelju Anguillari, mužu Lukrecije Orsini (on je bio gospodar Calcate, Stabije i Massana), neka uloži svu marljivost u traženju relikvija. On je učinio što mu je bilo naređeno, ali ipak nije pronađeno ništa.”

14 „Naposljetku se u mjesecu listopadu 1557. svidjelo Božjoj dobroti da ih pronađe jedan svećenik došljak koji je bio na čelu crkve sv. Kornelija i Ciprijana u Calcati, uz koju su bili podrumi u koje je, kako rekosmo, bio zatvoren vojnik: presvete su relikvije bile pohranjene u čeličnom kovčežiću dugom pola pedlja, a visokom četiri prsta, odozgo zatvorenom zasvođenim poklopcem. Svećenik odnese kovčežić Magdaleni Strozzi, gospodarici toga mjesta, koja je u to vrijeme boravila u Stabiji, jednu milju od Calcate. Ta je dakle najplemenitija žena zajedno sa samim svećenikom, Lukrecijom Orsini i kćeri Clarice od sedam ili osam godina otvorila kovčežić te su pronašle relikvije umotane u prastare svilene krpice, a svakoj su na fino uglađenoj pergameni bila priložena imena, toliko istrošena duljinom vremena da su se jedva mogla pročitati. Da bi ih dakle časno uredila, Magdalena ih je jednu po jednu odmotavala (bilo ih je naime mnogo) i stavljala u srebrnu zdjelu te ih umetala u nove svilene vrećice, prilažući jednako tako svakoj njezino ime. Među ostalim najprije je pronađen komadić tijela blaženoga Valentina mučenika, veličine oraha, koji se doista činio kao da je u to isto vrijeme svježe odrezan. Ondje je kao drugo pronađen dio čeljusti s jednim zubom sv. Marte, rođene sestre sv. Magdalene. Radost zbog pronađenoga blaga uvećavalo je iščekivanje onoga što će se još pronaći.”

15 „Veličine oraha bila je treća vrećica načinjena od svilene krpice, na kojoj je bilo napisano ime Isus: dok je Magdalena najprije počela odvezivati njezinu nit, osjeti da joj se ruke koče; protrlja ih, kako je običaj, i ponovno pokuša odvezati nit koju je počela: ali opet još jače nego prije osjeti ukočenost ruku, na čuđenje onih koji su bili nazočni, ne znajući što se krije u vrećici. Stoga, uzdignuvši duh i smatrajući da treba zazvati pomoć odozgo, u srcu ovako oslovi predobroga Boga: ‚Premda priznajem da sam grešnica i stoga najnedostojnija da dotičem božanske stvari, ipak mi je moja duša svjedok da sam se ove službe prihvatila ne oholo, nego ponizno; ne da bih prezrela svetinje, nego da bih ih časno sačuvala.’ Kad su joj se dakle prsti i treći put ukočili s još većom krutošću, ali s jednakim ishodom, silno želeći odvezati tako težak čvor, uhvati sveti zavežljaj i pokuša primaknuti po dva prsta obiju ruku, za koje odmah osjeti da su se jednako tako stvrdnuli od ukočenosti da su se činili kao da su načinjeni od kovine. A što čudesno uvećava veličinu čuda, nije mogla ni spojiti prste niti dotaknuti presvetu kuglicu. Taj prizor izazva zaprepaštenje, a zaprepaštenje prisutnima, i ponajprije samoj Magdaleni, izmami obilne suze. Tada Lukrecija, kao da proriče, reče: ‚Vjerovala bih da je ovdje sadržan presveti obrezak Kristov, o kojemu je nekoć vrhovni svećenik Klement pisao mome suprugu Ivanu Krstitelju.’”

16 „Kad je ta najrazboritija žena to izgovorila, iznenada osjete da se iz iste kuglice širi preugodan miris, čiji sastav nisu mogli ni maštom dokučiti. I nije taj miris ispunio samo onu prostoriju u kojoj su promatrali relikvije, nego se tako raširio po svim dijelovima kuće da je Flaminije, Magdalenin muž, žurno poslao k supruzi da dozna kakav je to miris koji se činio da se širi iz njezine sobe: ali je žena vrlo razborito radije zasad prikrila ono što se događalo negoli da nepromišljeno otkrije tajnu koje ni sama nije bila svjesna.”

17 „Međutim, dok su bili obuzeti nemalim strahom i u nedoumici što da učine i kamo da se okrenu, svećenik koji je bio nazočan, i sam prestrašen novošću događaja, ponudi savjet da dopuste da najnježnija djevica Clarice stavi posljednju ruku na to preteško djelo. Pristale su gospođe koje su bile prisutne, a majka se smatrala sretnom ako je u odvezivanju čvorića nadmaši kći. Uzme dakle Clarice s poštovanjem kuglicu, bez odlaganja i poteškoća odveže, odmota i odvoji, te u srebrnu zdjelu s ostalim relikvijama položi presveti obrezak Kristov i naposljetku ga smjesti u srebrnu posudicu; on je pak bio gust i naboran poput crvenoga slanutka. Toliko je kod predobroga Boga uvijek vrijedila nedužnost života i čistoća tijela. Nadalje, ruke i majke i kćeri bile su tako prožete tim božanskim mirisom da je neprekidno trajao dva dana.”

18 „Nastavile su potom razgledati i urediti ostale relikvije, iz čijega odmatanja ipak nije izlazio nikakav miris, kao ni iz prijašnjih; niti je pri njihovu odmatanju ili smještanju bilo potrebno ulagati ikakav napor. Naposljetku je Magdalena sve s najvećom čašću položila u isti kovčežić i predala svećeniku da odnese u crkvu u Calcati; njega je, jer je posumnjala na nešto loše o njemu, malo poslije otpustila i na njegovo mjesto postavila drugoga svoga podložnika. Ta stvar nije mogla dugo ostati skrivena: nego kad se u najkraćem vremenu razglasila, gospodarica Calcate, bojeći se da nečija zloba ne ukrade toliko blago, htjela je da se ono čuva u sakristiji crkve, dakako na sigurnijem mjestu.”

19 „Naposljetku su godine 1559., na same siječanjske kalende, po Božjem poticaju neke žene iz bratovštine svete Uršule iz Massana (koje je mjesto udaljeno jednu milju od Calcate), radi pohoda presvetim relikvijama, pobožno noseći u rukama upaljene svijeće poslijepodne krenule na put: njima su se pridružili mnogi muškarci, noseći i sami sprijeda zublje, sa svojom djecom. Kad su stigli u Calcatu, na zaravni na kojoj je smještena crkva svi su se s najvećom poniznošću duha bacili ničice na zemlju: i tako su na koljenima dotaknuli prag crkve u kojoj su se čuvale iste relikvije. Ubrzo su od svećenika Aristanta, najčestitijega muža, zatražili da im se pokaže presveti obrezak: svećenik ga iznese iz sakristije i položi na oltar. I gle, iznenada (stvar nadilazi svako čuđenje) crkvu ispuni oblak koji je obavio presvete relikvije, svećenika i sam oltar, tako da nitko od prisutnih oko četiri sata nije mogao vidjeti ništa od toga osim oblaka, zvijezda i plamenova ognja koji su se dizali i spuštali po crkvi. Zbog toga prizora svi koji su bili nazočni, s pravom prestravljeni, počeli su snažnim glasom, koliko su im suze i jecaji dopuštali, zazivati milosrđe: nije manjkalo ni onih koji su zvonjavom zvona dozvali mnoštvo ne samo iz Calcate nego i iz sela Stabije i Massana; mnogi su, zatvoreni pred vratima crkve, popeli se na krovove te su, skinuvši crjepove, sebi otvorili pogled na ono što se ukazivalo. Začuo je zvuk zvona Flaminije, gospodar mjesta, koji je u to vrijeme radi razonode bio otišao podalje u lov, i bez odlaganja poslao jednoga od svojih ukućana da istraži stvar: on se najbrže vratio i ustvrdio da je u crkvi s mnoštvom vidio oblak, zvijezde i plamenove. Doleprša i sam gospodar, a na njegov povratak u selo Božjom voljom sve iščeznu. Poslije je svećenik pripovijedao da je cijelo to vrijeme bio lišen svakoga osjetila i misli.”

20 „Nedugo zatim Magdalena je došla u Rim i o svemu obavijestila papu Pavla IV., koji je u Calcatu poslao Pipinella i Atilija Cecija, kanonike Lateranske bazilike, da se potpunije obavijeste o istinitosti događaja. Oni su dakle pozvali najodabranije žene, Magdalenu, Lukreciju i Clarice, i upitali ih prepoznaju li iste one relikvije za koje su prije pripovijedale da im ih je pokazao svećenik. One su to potvrdile, kao što je zabilježeno javnim ispravama i svjedočanstvima.”

21 Dok se to događalo u mjesecu svibnju 1559. (bio je daleko najljepši dan), dogodilo se drugo znamenito čudo. Onaj naime prvi od kanonika s po dva prsta obiju ruku opipavao je je li Kristov obrezak tvrd ili mekan, i da bi bio sigurniji, stišćući ga, neopreznim ga pokretom rastrga na dva dijela: kad se to dogodilo (čudesno za reći), kakva grmljavina, kakve munje, kako se nad tim mjestom zamračio zrak, tako da su prisutni usred bijela dana čeznuli za svjetlom: prestravljeni strahom, činilo se kao da svi izdišu.

22 Položivši relikvije, kanonici su se vratili u Rim i izvijestili papu o onome što su vidjeli i čuli, te su svima iskreno posvjedočili da su to prave relikvije našega Spasitelja: oni su također posvjedočili da se u prastarim kodeksima nalazi kako se taj presveti Kristov obrezak nekoć čuvao u kristalnoj posudi, koju su s obiju strana pridržavala dva vješto izrađena zlatna anđela, kod Sancta Sanctorum. Nadalje, sve do današnjega dana u Calcati u crkvi sv. Kornelija i Ciprijana čuvaju se s najvećim štovanjem, gdje predobri Bog čini ova i svakodnevno sve brojnija čudesa. Da bi to mjesto bilo još slavnije, Emilija Orsini, Magdalenina rođakinja, u mjesecu srpnju 1584. od Siksta V. isposlovala je potpuni oprost u istoj crkvi na sam dan Obrezanja Gospodinova, kako je očito iz apostolskoga pisma, tijekom deset godina.

23 Preostaje da iznesemo ono što ide u prilog Antwerpenčanima: koliku pak snagu to ima, neka prosude drugi. Meni se svakako čini vjerojatnim da je ovdje postojao barem neki komadić svetoga obreska. Prvo je svjedočanstvo antwerpenskoga kaptola dano godine 1416. Drugo je svjedočanstvo besançonskoga nadbiskupa Teobalda iz godine 1427. Treće je svjedočanstvo Ivana, biskupa Cambraija, iz godine 1428. Četvrto je svjedočanstvo pape Eugena iz godine 1446. Tome se pridružuje bula Klementa VIII. dana godine 1599., kojom se potvrđuje Bratovština Obrezanja, već odavna ustanovljena u gradu Antwerpenu.

24 Pismo antwerpenskoga kaptola glasi ovako: „Svim Kristovim vjernicima do kojih dođe ovo naše pismo, dekan i kaptol zborne crkve Blažene Marije u Antwerpenu, biskupije Cambrai, u Kristu Isusu Gospodinu našem pozdrav i spoznaju pobožne istine.

Ako se svetim kostima i ostalim dokazanim relikvijama, radi našega spominjanja zasluga svetaca i nasljedovanja njihova života, duguje štovanje i iskazivanje časti, koliko se više duguje Gospodinovu obresku, koji je od neokaljanoga tijela Krista, koji je Sveti nad svetima, kao zalog i početak našega otkupljenja u nježnoj dobi djetinjstva i pri prvom prolijevanju njegove dragocjene krvi odrezan i svijetu, kako pobožno vjerujemo, ostavljen, jer zaručnica Kristova Crkva govori: ‚Da ne ostane mome mužu ni ime ni ostatak na zemlji.’ Doista, budući da smo po pripovijedanju naših starijih i po najstarijim njihovim ostavljenim spisima doznali da se ovaj presveti obrezak Gospodina našega Isusa Krista, ili barem (da se ne bi činilo kako umanjujemo vrijednost nekim mjestima) njegov znatan djelić, nalazi i nalazio kod nas već mnogo stotina godina, da nas možda Gospodin zbog nepoštovanja i nemara prema tako svetoj stvari ne bi prekorio zajedno s onim cistercitima kojih se spominje Cezarije, kako bismo učinili ono što je u našoj moći, želimo da to isto ovim našim pismom bude poznato svima vama.

25 Predali su nam naime naši stariji da je nekoć, dok je u Svetoj zemlji vladao blage uspomene presvijetli i najkršćanskiji knez i naš utemeljitelj Gotfrid Bouillonski, kralj Jeruzalemaca, bio s njim neki plemeniti muž, građanin Antwerpena, Henrik Noese, prezbiter i kapelan istoga gospodina Gotfrida: koji je potom postao biskupom istih Jeruzalemaca, te vidjevši kako nakon što ga je naslijedio Balduin, brat spomenutoga kralja Gotfrida, ponovno jača okrutnost nevjernih pogana, dakako ganut ljubavlju prema rodnom zavičaju, prije negoli ga je ondje pretekla tjelesna smrt, kako bi tako svetu stvar oteo nedostojnim nevjernicima, obrezak našega Gospodina, koji je prije bio pribavljen i potvrđen dovoljnim dokazom, po rukama jednoga našega zemljaka, svoga i našega vjernoga kapelana Arnolda Heerbranta, vjerno posla našoj spomenutoj antwerpenskoj crkvi kao svoju trajnu uspomenu, da ga vjernici dostojno časte: govori naime Gospodin po Proroku: ‚Iz Jeruzalema će izaći ostatak.’ I drugdje: ‚Istrijebit ću s ovoga mjesta (naime Jeruzalema) ostatak.’ I: ‚Učinit ću da baštine ostatak ovoga naroda.’

26 Ali da se možda nekima na prvi pogled ne bi učinilo kako smo ovu stvar prihvatili s nekom lakomislenošću, vjerno ćemo iznijeti neka od zapanjujućih čudesa koja su uslijedila kao potvrda ovoga znamena, a koja se nekoć udostojao učiniti Gospodin, prešućujući vrlo mnoga.

Dogodilo se naime davno da je naš časni otac i gospodin biskup Cambraija po običaju pastirske skrbi pohodio našu crkvu. On je, namjeravajući slaviti svečanu misu, zatražio da mu se osobno donese presveti obrezak Gospodinov, o kojemu vam govorimo, i položi na korporal kojim se služio, kako bi ga mogao promatrati sa strahopoštovanjem i čašću. Dok su njegovi prethodnici koji su u to vrijeme bili prisutni pravedno udovoljili njegovoj pobožnoj molbi, pošto je ipak isti biskup najprije narodu odredio zajedničke molitve, dok i sam unutar tihih molitava svoje mise moli ne bi li mu se možda Gospodin udostojao poslati kakav znak, (čudesna li događaja!) gle, zapanjen ugleda kako su iz spomenutoga Gospodinova obreska na korporal na koji je bio položen procurile tri kapljice krvi, koje se sve do ovoga doba kod nas jasno vide i ostaju; i odmah je iz njegova srca bila obrezana svaka rana sumnje koja se bila prilijepila uz ovu stvar: ipak je pobožni otac, potaknut pokorom, molio Gospodina i potaknuo narod da moli za njega, bojeći se nije li možda u ovoj stvari na bilo koji način upao u grijeh kušanja Boga.

27 A što ćemo reći o onoj slavnoj sicilskoj kraljici, kod nas vrijednoj spomena, koja je nekoć bolovala od neizlječive bolesti i posve nije poznavala naše mjesto Antwerpen, pa kad se, poučena od Gospodina samo u duhu i viđenju, pobožno zavjetovala da će tjelesno pohoditi ovaj sveti Gospodinov obrezak i prag naše crkve, samim je tim ozdravila i postala zdrava. A kad je i djelom tjelesno, oslonivši se na pomoć trgovaca, ispunila ono što je zavjetom obećala, te je kraljici koja je dolazila u svečanom ophodu izišlo u susret naše svećenstvo i donesen sveti obrezak, gle, neki opsjednuti strašnim glasom prekori kanonike što tijelo besmrtnoga Kralja nose u susret smrtnoj ženi, i odmah bi oslobođen od zloduha. I sve do današnjega dana kod nas se kao znak toga čuvaju dragocjeni ukrasi koje je ta pobožna gospođa sa zahvalnošću ostavila našoj crkvi.

28 Koja su dakle, pitamo, ljudska srca tako kamena da im ova svjedočanstva nisu dovoljna? Koga ovo ne bi potaknulo na pobožnu vjeru, da zajedno s nama vjerno štuje i ovaj presveti obrezak Gospodinov, za koji vjerno i pobožno vjerujemo da je tako kod nas, ako ne tjelesno nazočan, ono barem duhom; osim možda onih protiv kojih tako lijepo govori onaj Aurelije Augustin u knjigama De Civitate Dei, kojima je, kako kaže, svojstveno da ne vjeruju ništa od onoga o prošlosti ili budućnosti što sami nisu vidjeli izbliza očima ili iskustvom kad su bili prisutni? Ovo su dakle naši spomenici u ovoj stvari: ovo je vjerno pripovijedanje naših starijih koje zapisujemo, a koje se svake godine od toliko vremena da ne postoji sjećanje na suprotno naviješta mnogim tisućama ljudi. U svjedočanstvo toga odlučili smo ovo naše sadašnje pismo potvrditi privjeskom našega pečata, iz pouzdanoga znanja. Dano u Antwerpenu u našoj kaptolskoj dvorani godine Gospodnje tisuću četiristo šesnaeste, desetoga dana mjeseca lipnja.”

Bilo je zapečaćeno jednim pečatom gore spomenutoga kaptola u zelenom vosku.

29 Pisma Ivana, biskupa Cambraija, i Teobalda, nadbiskupa Besançona, glase ovako: „Svim i pojedinim Kristovim vjernicima koji budu vidjeli ovo pismo, Ivan, milošću Božjom i Apostolske Stolice biskup Cambraija, vječni pozdrav u Gospodinu.

Dajemo na znanje da mi sve i pojedine oproste koje je podijelio prečasni u Kristu otac i gospodin, gospodin Teobald, istom milošću nadbiskup Besançona, u niže navedenom pismu istoga prečasnoga oca, našom redovitom i biskupskom vlašću smatramo valjanima i dragima, te koliko s Bogom i po pravu možemo i moramo, dajemo svoj pristanak i suglasnost podjeljivanju takvih oprosta. Uostalom, kako bi kapela na čast i pod nazivom presvetoga obreska Spasitelja našega Gospodina Isusa Krista, smještena i utemeljena u zbornoj i župnoj crkvi Blažene slavne Djevice Marije u gradu Antwerpenu, naše biskupije, koja se spominje u rečenom dolje umetnutom pismu, bila pohađana doličnim častima i neprestano štovana od Kristovih vjernika; te kako bi se sami vjernici to radije radi pobožnosti, molitve, zavjeta i hodočašća okupljali i stjecali k njoj, što se obilnije budu osjetili okrijepljenima ovim darom nebeske milosti; s obzirom na subraću Bratovštine presvetoga obreska koja nam za to upućuju molbu, svima i pojedinima koji su se istinski pokajali, ispovjedili i skrušili te se nalaze u stanju milosti, koji budu nazočni misi što se svake subote iz poštovanja i časti prema samomu svetištu slavi u rečenoj kapeli i tome pridonesu; ili koji pruže pomoćnu ruku za uvećanje bogoštovlja koje se obavlja u rečenoj kapeli, ili za djelo uzdržavanja i popravka iste kapele; ili koji tu istu kapelu na blagdane Obrezanja, Rođenja, Bogojavljenja, Uskrsa i Uzašašća Gospodina našega Isusa Krista, Duhova, Presvetoga Trojstva i Svih Svetih, kao i na pet blagdana Blažene Djevice Marije, te na dan ophoda u kojem se rečeno svetište svečano nosi u ophodu po rečenom gradu, i tijekom osmina onih blagdana koji imaju osmine, pohode radi pobožnosti, molitve ili hodočašća, moleći od Gospodina oproštenje grijeha; uzdajući se u milosrđe svemogućega Boga i u zasluge i zagovor slavne Djevice Marije Majke, i blaženih njegovih apostola Petra i Pavla, te svih svetaca i svetica; milosrdno u Gospodinu otpuštamo i ovim pismom otpuštamo četrdeset dana oprosta od naloženih im pokora svaki put kad uz naklonost Gospodina spasonosno izvrše spomenuto ili nešto od spomenutoga, te želimo da ovo pismo u trajna vremena ostane u svojoj punoj snazi. U svjedočanstvo toga odlučili smo ovom našem sadašnjem pismu priložiti naš pečat. Dano i sastavljeno u Antwerpenu naše rečene biskupije, godine Gospodnje tisuću četiristo dvadeset osme, dvadeset prvoga dana mjeseca listopada.”

30 Sadržaj pak pisma rečenoga prečasnoga oca gospodina nadbiskupa Besançona, o kojemu je gore spomen, slijedi od riječi do riječi i glasi ovako:

„Teobald, milošću Božjom i Apostolske Stolice nadbiskup Besançona, svim Kristovim vjernicima koji budu vidjeli ovo pismo, pozdrav u Onome koji je svima istinsko spasenje, i da obiluju djelima ljubavi.

Pobožnim željama vjernika, kojima se uvećava štovanje božanskoga imena, rado udovoljavamo, te kako bi rasla njihova pobožnost, koliko s Bogom možemo, podjeljujemo svoj milostivi i dobrohotni pristanak. Budući da smo dakle, prolazeći danas slučajno kroz Antwerpen u biskupiji Cambrai, iz pouzdana pripovijedanja mnogih doznali kako se govori da presveti obrezak Spasitelja našega Gospodina Isusa Krista počiva u zbornoj i župnoj crkvi Blažene Djevice Marije rečenoga mjesta, i da je u jednom dijelu same crkve po svoj prilici časno pohranjen u zlatnim posudama; iz časti i poštovanja prema tom svetištu neki vjerni kršćani svake subote u svakom tjednu daju po određenim kapelanima za to određenima svečano pjevati jednu misu u jednoj kapeli svetoga rečenoga obreska. Želeći stoga da sama kapela, u kojoj se sada prepoznaje da se nalazi rečeni obrezak, ili u koju će možda biti prenesen u budućim vremenima, bude trajno pohađana doličnim častima, i da se Kristovi vjernici to radije radi pobožnosti stječu k njoj, te prikladnije i spremnije pružaju pomoćnu ruku za gradnju same kapele; uzdajući se u milosrđe svemogućega Boga, slavne Djevice Marije njegove Majke, blaženih apostola Petra i Pavla, svetoga Ivana Evanđelista i svetoga Stjepana Prvomučenika, naših zaštitnika, te u zasluge i zagovor svih svetaca i svetica; svima koji su se istinski pokajali i ispovjedili, koji pobožno saslušaju rečenu redovitu misu i radi pobožnosti pohode samu kapelu na dan blagdana Obrezanja Gospodina našega Isusa Krista, i na blagdan Trojstva te tijekom njihovih osmina; i koji s njome osobno idu u ophodu na sam dan ophoda, te pruže pomoćnu ruku za gradnju same kapele ili za uvećanje bogoštovlja, za svaki dan u kojem učine ovo pobožno i spasonosno djelo milosrdno u Gospodinu otpuštamo četrdeset dana od naloženih im pokora; ovo će pismo vrijediti u trajna vremena u svojoj snazi. U svjedočanstvo toga odlučili smo ovome priložiti pečat naše komore. Dano u Antwerpenu sedamnaestoga dana mjeseca listopada, godine Gospodnje tisuću četiristo dvadeset sedme.”

31 Povelje Eugena i Klementa glase ovako: „Eugen, biskup, sluga slugu Božjih, na vječni spomen. Postavljeni višom odredbom na stražarnicu apostolskoga dostojanstva, ustrajnim brigama nastojimo postići da oni za koje se Sin Božji udostojao podnijeti ljudske slabosti, očišćeni od grijeha, postignu spasenje svojih duša. Budući da nam je dakle (kako je sadržavala molba nedavno podnesena u ime ljubljenoga sina magistra Anselma Fabrija iz Brede, dekana crkve sv. Marije u Antwerpenu, biskupije Cambrai, našega bilježnika i ispravljača apostolskih pisama) izloženo da se u kapeli blizu čijega se oltara u spomenutoj crkvi govori kako se časno čuva Gospodinov obrezak, i gdje je spomenuti Anselmo ustanovio i nadario neku trajnu kapelaniju, vrlo mnogi Kristovi vjernici običavaju okupljati radi osobite pobožnosti, prihvaćajući radi širenja bogoštovlja ondje osnovanu Bratovštinu, koje je član i rečeni Anselmo; mi, želeći najvećom naklonošću da takva pobožnost i bogoštovlje cvatu i rastu, te priklonjeni molbama samoga Anselma, koji je i naš referendar, u ovom dijelu svim i pojedinim Kristovim vjernicima unutar broja 23 koji sada jesu i ubuduće budu u toj bratovštini, apostolskom vlašću sadržajem ovoga pisma dopuštamo da svaki od njih može sebi za ispovjednike izabrati prikladne svećenike, koji će, pomno saslušavši njihove ispovijedi za grijehe, zločine i prijestupe koje su počinili, moći im udijeliti dužno odrješenje i naložiti spasonosnu pokoru u svim slučajevima, pa i onima pridržanima Apostolskoj Stolici jedanput, a u ostalima koliko god puta bude potrebno, te dokle god ustraju u iskrenosti vjere, jedinstvu Svete Rimske Crkve i poslušnosti i odanosti nama i našim nasljednicima rimskim prvosvećenicima koji zakonito stupaju na službu, podijeliti im i samo jedanput na samrti potpuno odrješenje svih njihovih grijeha za koje su se srcem skrušili i ustima ispovjedili: tako ipak da sami ispovjedaoci za ono za što treba dati zadovoljštinu drugomu nalože rečenim vjernicima koji su se tako ispovjedili da je izvrše ako prežive, ili preko svojih baštinika ako tada možda preminu, što su oni dužni učiniti. A da netko zbog toga (ne daj Bože) ne bi postao skloniji ubuduće činiti nedopušteno, želimo da, ako bi s pouzdanjem u ovo odrješenje možda štogod počinili, glede toga im rečeno odrješenje nipošto ne koristi: i da svaki od spomenutih vjernika, nakon što zaželi da mu koristi ili se posluži podjelom ovoga odrješenja, od tada tijekom jedne godine svakoga petka, ako ne postoji zakonita zapreka, posti: a ako su rečenih petaka po crkvenoj zapovijedi, redovničkom opsluživanju, naloženoj pokori, zavjetu ili inače dužni postiti, neka su dužni postiti jednoga drugoga dana u svakom tjednu iste godine u kojem nisu obvezani na post. Ako bi pak u spomenutoj godini ili u nekom njezinu dijelu bili zakonito spriječeni, dužni su sljedeće godine ili inače čim prije budu mogli na sličan način nadoknaditi takav post. Nadalje, ako možda inače naprijed spomenuti post u cijelosti ili djelomično kad god ne bi mogli prikladno izvršiti, neka im ga spomenuti ispovjedaoci mogu zamijeniti u druga djela pobožnosti kako budu vidjeli da koristi spasenju njihovih duša, koja su dužni na jednak način izvršiti. Inače, samo što se njih tiče, njima dana podjela ovoga odrješenja neka bude bez ikakve snage ili važnosti. Nikomu dakle od ljudi uopće neka ne bude dopušteno prekršiti ovu ispravu našega dopuštenja i volje ili joj se nepromišljenom drskošću usprotiviti. Ako bi se pak tko usudio na to nasrnuti, neka zna da će navući srdžbu svemogućega Boga i blaženih njegovih apostola Petra i Pavla. Dano u Rimu kod Svetoga Petra godine Gospodnjega utjelovljenja 1446., 28. siječnja, šesnaeste godine našega pontifikata.”

32 „Papa Klement VIII., na vječni spomen. Budući da u katedralnoj crkvi u Antwerpenu, kako smo doznali, postoji kanonski ustanovljena jedna pobožna Bratovština Kristovih vjernika obaju spolova pod zazivom Obrezanja Gospodinova, ali ne od ljudi jednoga posebnog zanata, koja se običava vježbati u pobožnim djelima ljubavi; mi, da bi spomenuta Bratovština iz dana u dan primala veći napredak, uzdajući se u milosrđe svemogućega Boga i vlast blaženih njegovih apostola Petra i Pavla, svim Kristovim vjernicima obaju spolova koji ubuduće stupe u rečenu Bratovštinu, na prvi dan njihova stupanja, ako se istinski pokaju, ispovjede i prime presveti sakrament Euharistije, podjeljujemo potpuni oprost, te kako onima koji će s vremenom biti upisani tako i već upisanim članovima u samoj Bratovštini na samrti svakoga od njih, ako jednako tako istinski pokajani i ispovjeđeni te okrijepljeni svetom pričešću, ili ako to ne bi mogli učiniti, barem istinski skrušeni ustima ili srcem pobožno zazovu ime Isusovo, također potpuni oprost; a kako sadašnjim i budućim članovima bratovštine tako i drugim Kristovim vjernicima obaju spolova koji su također istinski pokajani i ispovjeđeni te okrijepljeni presvetom pričešću, koji crkvu ili kapelu spomenute Bratovštine na blagdan Obrezanja Gospodinova od prve večernje do zalaska sunca istoga blagdana svake godine pobožno pohode i ondje za slogu kršćanskih vladara, iskorjenjivanje hereza i uzvišenje svete majke Crkve izliju Bogu pobožne molitve, milosrdno u Gospodinu podjeljujemo slično potpuni oprost i otpuštenje svih njihovih grijeha.

33 Povrh toga, istim sadašnjim i budućim članovima bratovštine obaju spolova koji rečenu crkvu ili kapelu na blagdane sv. Arnulfa biskupa, vojvotkinje Bege, Gertrude i Ive, odvjetnika siromaha, pobožno pohode i ondje, kako je rečeno, mole, otpuštamo u uobičajenom obliku Crkve sedam godina i isto toliko četrdesetnica: a koliko god puta budu nazočni misama i drugim božanskim časoslovima koji će se s vremenom slaviti i moliti u rečenoj Bratovštini, ili javnim ili privatnim skupovima iste Bratovštine gdje god se održavali, ili prime siromahe na konak, ili sklope mir s vlastitim ili tuđim neprijateljima, ili učine ili se pobrinu da se sklopi, kao i onima koji isprate do groba tijela pokojnika, kako članova bratovštine tako i drugih, ili prate bilo koje ophode koje ista Bratovština običava činiti uz dopuštenje ordinarija, te rečeni presveti sakrament Euharistije kako u ophodima tako i kad se nosi bolesnicima ili drugima gdje god i kako god se s vremenom bude nosio, ili na dani znak zvona za to jedanput izmole molitvu Gospodnju i Anđeoski pozdrav, ili pak pet puta izmole molitvu Gospodnju i Anđeoski pozdrav za duše pokojnih članova rečene Bratovštine, ili nekoga zalutaloga vrate na put spasenja, a one koji ne poznaju zapovijedi pouče onomu što je potrebno za spasenje, ili izvrše bilo koje drugo djelo pobožnosti ili ljubavi, toliko puta za svako od spomenutih djela otpuštamo šezdeset dana od naloženih im ili inače na bilo koji način dugovanih pokora, pri čemu ovo pismo vrijedi za članove bratovštine trajno, a za one koji nisu članovi bratovštine deset godina, izuzevši jubilarnu godinu, unatoč svemu što bi bilo protivno. Dano u Rimu kod Svetoga Petra pod ribarovim prstenom dana 3. studenoga 1599., osme godine našega pontifikata, potpisano: M. Vestrius Barbanius.”

✠

1. siječnja Kalendar godine