Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 99, a. 3

Prestaje li barem kazna ljudi

Prigovor 1. Čini se da Božje milosrđe ne dopušta da barem ljudi budu kažnjeni vječno. Jer pisano je (Post 6,3): „Neće duh Moj ostati u čovjeku zauvijek jer je tijelo“; gdje „duh“ označava gnjev, kako primjećuje glosa. Dakle, budući da se Božji gnjev ne razlikuje od Njegove kazne, čovjek neće biti kažnjen vječno.

Prigovor 2. Nadalje, ljubav svetih u ovom životu čini da se mole za svoje neprijatelje. No oni će imati savršeniju ljubav u onom životu. Dakle, molit će se tada za svoje neprijatelje koji su osuđeni. No molitve svetih ne mogu biti uzaludne, budući da su Bogu najugodnije. Dakle, na molitve svetih božansko će milosrđe s vremenom osloboditi osuđene njihove kazne.

Prigovor 3. Nadalje, Božje proricanje kazne osuđenih pripada proroštvu prijetnje. No proroštvo prijetnje ne ispunjava se uvijek: kako se vidi iz onoga što je rečeno o uništenju Ninive (Jon 3); pa ipak ona nije bila uništena kako je prorekao prorok, koji je također bio uznemiren upravo iz toga razloga (Jon 4,1). Dakle, činilo bi se da će još mnogo više prijetnja vječne kazne biti preinačena Božjim milosrđem u blažu kaznu, kada će to moći nikome ne zadati žalost nego svima radost.

Prigovor 4. Nadalje, riječi Ps 77,8 idu u prilog tome, gdje se kaže: „Zar će se Bog dovijeka gnjeviti? [Vulg.: ‚Zar će Bog odbaciti zauvijek?‘]“ No Božji je gnjev Njegova kazna. Dakle, itd.

Prigovor 5. Nadalje, glosa na Iz 14,19, „A ti si izbačen“, itd., kaže: „Premda će sve duše napokon imati počinak, ti ga nikada nećeš imati“: a to se odnosi na đavla. Dakle, činilo bi se da će sve ljudske duše napokon imati počinak od svojih muka.

Naprotiv, pisano je (Mt 25,46) o izabranima zajedno s osuđenima: „Ovi će otići u muku vječnu, a pravednici u život vječni“. No nedopustivo je da život pravednika ikada ima kraj. Dakle, nedopustivo je da kazna osuđenih ikada dođe kraju. Nadalje, kako Damaščanin kaže (De Fide Orth. ii), „smrt je ljudima ono što je njihov pad bio anđelima“. No nakon svoga pada anđeli se nisu mogli obnoviti [Usp. FP, pit. 64, čl. 2]. Dakle, niti čovjek može nakon smrti: i tako kazna osuđenih neće imati kraja.

Odgovaram: kako Augustin kaže (De Civ. Dei xxi, 17,18), neki su izbjegli Origenovu zabludu tvrdeći da se demoni kažnjavaju vječno, dok su držali da se svi ljudi, čak i nevjernici, napokon oslobađaju kazne. Ali ta je tvrdnja posve nerazumna. Jer baš kao što su demoni tvrdokorni u zloći i stoga moraju biti kažnjeni zauvijek, tako su i duše ljudi koji umiru bez ljubavi, budući da je „smrt ljudima ono što je njihov pad bio anđelima“, kako kaže Damaščanin.

Odgovor na 1. prigovor: ova se izreka odnosi na čovjeka općenito, jer je Božji gnjev napokon bio uklonjen od ljudskoga roda Kristovim dolaskom. No oni koji nisu htjeli biti uključeni ili ostati u tom pomirenju koje je izvršio Krist, ovjekovječili su božanski gnjev u sebi, budući da nam nije dan nijedan drugi način pomirenja osim onoga koji je po Kristu.

Odgovor na 2. prigovor: kako Augustin (De Civ. Dei xxi, 24) i Grgur (Moral. xxxiv) kažu, sveti u ovom životu mole za svoje neprijatelje, da se obrate Bogu, dok je za njih još moguće da se obrate. Jer kada bismo znali da su predodređeni za smrt, ne bismo ništa više molili za njih negoli za demone. I budući da za one koji odlaze iz ovoga života bez milosti više neće biti vremena za obraćenje, nikakva se molitva neće prinositi za njih, ni od vojujuće Crkve, ni od proslavljene Crkve. Jer ono što moramo moliti za njih jest, kako Apostol kaže (2 Tim 2,25-26), da „im Bog dadne obraćenje k spoznaji istine, te se trijezni izvuku iz zamke đavla“.

Odgovor na 3. prigovor: kazna kojom se proročki prijeti biva preinačena samo onda kada nastupi promjena u zaslugama osobe kojoj se prijeti. Stoga: „Učinit ću naglo odluku o narodu i kraljevstvu da ga iskorijenim, porušim i zatrem. Ako se taj narod... obrati od zla, i ja ću se pokajati za zlo koje sam im naumio učiniti“ (Jr 18,7). Stoga, budući da se zasluge osuđenih ne mogu promijeniti, zaprijećena kazna uvijek će se ispuniti u njima. Ipak, proroštvo se prijetnje uvijek ispunjava u određenom smislu, jer kako Augustin kaže (De Civ. Dei xxi, 24): „Niniva je bila razorena, ona koja je bila zla, a dobra je Niniva izgrađena, ona koje nije bilo: jer dok su zidovi i kuće ostali stajati, grad je bio oboren u svojim opakim putovima“.

Odgovor na 4. prigovor: ove riječi Psalma odnose se na posude milosrđa, koje se nisu učinile nedostojnima milosrđa, jer u ovom životu (koji se može nazvati Božjim gnjevom zbog svoje nesreće) On mijenja posude milosrđa u nešto bolje. Stoga Psalam nastavlja (Ps 77,11): „Ovo je promjena desnice Svevišnjega“. Možemo također odgovoriti da se one odnose na milosrđe kao ono koje daje olakšanje, ali ne oslobađa posve, ako se to odnosi i na osuđene. Zato Psalam ne kaže: „Zar će od Svoga gnjeva zatvoriti Svoja milosrđa?“, nego „u Svom gnjevu“, jer kazna se neće posve ukloniti; nego će Njegovo milosrđe imati učinak smanjujući kaznu dok ona traje.

Odgovor na 5. prigovor: ova glosa govori ne apsolutno, nego pod nemogućom pretpostavkom kako bi istaknula veličinu đavlova grijeha, ili Nabukodonozorova.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.