Suppl., q. 98, a. 6
Mogu li stjecati krivnju [demeritirati]
Prigovor 1. Čini se da osuđeni stječu krivnju [demeritiraju]. Jer osuđeni imaju zlu volju, kako se navodi u posljednjoj distinkciji Sent. iv. No oni su stjecali krivnju zlom voljom koju su imali ovdje. Dakle, ako ondje ne stječu krivnju, njihova je osuda njima na korist.
Prigovor 2. Nadalje, osuđeni su na istom položaju kao i demoni. No demoni stječu krivnju nakon svoga pada, zbog čega je Bog nanio kaznu zmiji, koja je navela čovjeka na grijeh (Post 3,14-15). Dakle, i osuđeni stječu krivnju.
Prigovor 3. Nadalje, neuredan čin koji proizlazi iz promišljene volje nije ispričan od krivnje, čak i ako postoji nužda kojoj je netko sam uzrok: jer „pijan čovjek zaslužuje dvostruku kaznu“ ako počini zlodjelo time što je pijan (Ethic. iii). No osuđeni su sami bili uzrok vlastite tvrdokornosti, zbog koje su pod svojevrsnom nuždom griješenja. Dakle, budući da njihov čin proizlazi iz njihove slobodne volje, oni nisu ispričani od krivnje.
Naprotiv, kazna je suprotstavljena krivnji [Usp. FP, pit. 48, čl. 5]. No opaka volja osuđenih proizlazi iz njihove tvrdokornosti koja je njihova kazna. Dakle, opaka volja osuđenih nije krivnja kojom bi oni stjecali krivnju. Nadalje, nakon dosezanja posljednje granice nema daljnjega gibanja ili napredovanja u dobru ili zlu. No osuđeni će, osobito nakon sudnjega dana, dosegnuti posljednju granicu svoje osude, budući da će tada „prestati postojati dva grada“, prema Augustinu (Enchiridion cxi). Dakle, nakon sudnjega dana osuđeni neće svojom opakom voljom stjecati krivnju, jer kada bi stjecali, njihova bi se osuda povećavala.
Odgovaram: moramo povući razliku između osuđenih prije sudnjega dana i poslije. Jer svi se slažu da nakon sudnjega dana neće biti ni zasluge ni krivnje. Razlog je tomu što je zasluga ili stjecanje krivnje usmjereno na postizanje nekoga daljnjeg dobra ili zla: a nakon sudnjega dana dobro i zlo dosegnut će svoje konačno ispunjenje, tako da više neće biti nikakva dodavanja dobru ili zlu. Posljedično, dobra volja u blaženih neće biti zasluga nego nagrada, a zla volja u osuđenih neće biti krivnja nego samo kazna. Jer djela kreposti pripadaju osobito stanju sreće, a njihove suprotnosti stanju nesreće (Ethic. i, 9,10). S druge strane, neki kažu da prije sudnjega dana i dobri zaslužuju i osuđeni stječu krivnju. Ali to se ne može odnositi na bitnu nagradu ili na glavnu kaznu, budući da su u tom pogledu oboje dosegli granicu. Moguće je, međutim, da se to odnosi na akcidentalnu nagradu ili drugotnu kaznu, koje su podložne povećanju do sudnjega dana. Osobito se to može odnositi na demone, ili na dobre anđele, čijim se djelovanjem jedni privlače spasenju, čime se radost blaženih anđela povećava, a jedni osudi, čime se kazna demona uvećava [Usp. FP, pit. 62, čl. 9, ad 3; SS, pit. 13, čl. 4, ad 2; gdje sv. Toma prešutno povlači mišljenje izraženo ovdje s obzirom na zaslugu ili krivnju].
Odgovor na 1. prigovor: u najvišem je stupnju nekorisno dosegnuti najviši stupanj zla, a posljedica je toga da su osuđeni nesposobni za stjecanje krivnje. Stoga je jasno da nemaju nikakve koristi od svoga grijeha.
Odgovor na 2. prigovor: ljudi koji su osuđeni ne bave se time da privlače druge k osudi, kao što čine demoni, iz kojega razloga ovi potonji stječu krivnju s obzirom na svoju drugotnu kaznu [Usp. FP, pit. 62, čl. 9, ad 3; SS, pit. 13, čl. 4, ad 2; gdje sv. Toma prešutno povlači mišljenje izraženo ovdje s obzirom na zaslugu ili krivnju].
Odgovor na 3. prigovor: razlog zašto nisu ispričani od krivnje nije taj što su pod nuždom griješenja, nego zato što su dosegli najviše od zala. Međutim, nužda griješenja kojoj smo sami uzrok, utoliko ukoliko je nužda, ispričava od grijeha, jer svaki grijeh mora biti dragovoljan: ali ne ispričava utoliko ukoliko proizlazi iz prethodnoga čina volje: i posljedično bi se činilo da cjelokupna krivnja kasnijega grijeha pripada prethodnomu grijehu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.