Suppl., q. 98, a. 2
Kaju li se ikada zbog zla koje su učinili
Prigovor 1. Čini se da se osuđeni nikada ne kaju zbog zla koje su učinili. Jer Bernard kaže o Pjesmi nad pjesmama [Usp. De Consideratione v, 12; De Gratia et Libero Arbitrio ix] da „osuđeni uvijek pristaju na zlo koje su učinili“. Dakle, nikada se ne kaju za grijehe koje su počinili.
Prigovor 2. Nadalje, željeti da se nije sagriješilo jest dobra volja. No osuđeni nikada neće imati dobru volju. Dakle, osuđeni nikada neće željeti da nisu sagriješili: i tako slijedi isti zaključak kao gore.
Prigovor 3. Nadalje, prema Damaščaninu (De Fide Orth. ii), „smrt je čovjeku ono što je njihov pad bio anđelima“. No anđeoska je volja neopoziva nakon njegova pada, tako da se ne može povući od izbora kojim je prethodno sagriješio [Usp. FP, pit. 64, čl. 2]. Dakle, niti se osuđeni mogu kajati za grijehe koje su počinili.
Prigovor 4. Nadalje, zloća osuđenih u paklu bit će veća od one grešnika na svijetu. No na ovome se svijetu neki grešnici ne kaju za grijehe koje su počinili, bilo zbog sljepoće uma, kao heretici, bilo zbog tvrdokornosti, kao oni „koji se vesele kada zlo čine i raduju u najopakijim stvarima“ (Izr 2,14). Dakle, itd.
Naprotiv, rečeno je o osuđenima (Mudr 5,3): „Kajući se u sebi [Vulg.: ‚Govoreći u sebi, kajući se‘]“. Nadalje, Filozof kaže (Ethic. ix, 4) da su „zli puni kajanja; jer poslije žale za onim u čemu su prethodno nalazili ugodu“. Dakle, osuđeni, budući da su najopakiji, kaju se to više.
Odgovaram: netko se može kajati za grijeh na dva načina: na jedan način izravno, na drugi način neizravno. Kaje se za grijeh izravno onaj tko mrzi grijeh kao takav: a neizravno se kaje onaj tko ga mrzi zbog nečega povezanoga s njim, primjerice kazne ili nečega te vrste. Prema tome zli se neće kajati za svoje grijehe izravno, jer će pristanak u zlobnosti grijeha ostati u njima; ali kajat će se neizravno, utoliko što će trpjeti od kazne koja im je nanesena za grijeh.
Odgovor na 1. prigovor: osuđeni hoće zloću, ali izbjegavaju kaznu: i tako se neizravno kaju za počinjenu zloću.
Odgovor na 2. prigovor: željeti da se nije sagriješilo zbog sramotnosti poroka jest dobra volja: no toga neće biti u zlih.
Odgovor na 3. prigovor: za osuđene će biti moguće kajati se za svoje grijehe bez odvraćanja svoje volje od grijeha, jer u svojim grijesima oni neće izbjegavati ono što su dosad željeli, nego nešto drugo, naime kaznu.
Odgovor na 4. prigovor: ma koliko ljudi bili tvrdokorni na ovome svijetu, oni se kaju za grijehe neizravno, ako budu kažnjeni za njih. Tako Augustin kaže (QQ[83], pit. 36): „Vidimo da se najdivljije zvijeri odvraćaju od najvećih užitaka strahom od boli“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.