Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 98, a. 1

Je li svaki čin volje u osuđenih zao

Prigovor 1. Čini se da svaki čin volje u osuđenih nije zao. Jer prema Dioniziju (Div. Nom. iv), „demoni žele dobro i najbolje, naime biti, živjeti, razumijevati“. Budući da dakle ljudi koji su osuđeni nisu u gorem položaju od demona, čini se da i oni mogu imati dobru volju.

Prigovor 2. Nadalje, kako Dionizije kaže (Div. Nom. iv), „zlo je posve nedragovoljno“. Dakle, ako osuđeni išta žele, žele to kao nešto dobro ili prividno dobro. No volja koja je izravno usmjerena na dobro i sama je dobra. Dakle, osuđeni mogu imati dobru volju.

Prigovor 3. Nadalje, neki će biti osuđeni koji su, dok su bili na ovome svijetu, stekli određene navike kreposti, primjerice pogani koji su imali građanske kreposti. No volja izvodi hvalevrijedne čine na temelju kreposnih habitusa. Dakle, mogu postojati hvalevrijedni čini volje u nekih od osuđenih.

Naprotiv, tvrdokorna se volja nikada ne može nagnuti osim na zlo. No ljudi koji su osuđeni bit će tvrdokorni baš kao i demoni [Usp. FP, pit. 64, čl. 2]. Nadalje, kako se volja osuđenih odnosi prema zlu, tako se volja blaženih odnosi prema dobru. No blaženi nikada nemaju zlu volju. Dakle, niti osuđeni imaju ikakvu dobru volju.

Odgovaram: dvostruka se volja može promatrati u osuđenih, naime promišljena volja i naravna volja. Njihova naravna volja njihova je ne od njih samih, nego od Začetnika naravi, Koji je naravi dao ovo nagnuće koje nazivamo naravnom voljom. Stoga, budući da narav u njima ostaje, slijedi da naravna volja u njima može biti dobra. No njihova promišljena volja njihova je od njih samih, utoliko što je u njihovoj moći biti nagnutima svojim nagnućima prema ovome ili onome. Ta je volja u njima uvijek zla: i to zato što su posve odvraćeni od konačnoga cilja prave volje, niti volja može biti dobra osim ako nije usmjerena na taj isti cilj. Otuda, čak i ako žele neko dobro, ne žele ga dobro tako da bi se njihova volja mogla nazvati dobrom na temelju toga.

Odgovor na 1. prigovor: Dionizijeve se riječi moraju razumjeti o naravnoj volji, koja je nagnuće naravi prema nekom pojedinačnom dobru. Pa ipak, to je naravno nagnuće iskvareno njihovom zloćom, utoliko što to dobro koje naravno žele biva željeno od njih pod određenim zlim okolnostima [Usp. FP, pit. 64, čl. 2, ad 5].

Odgovor na 2. prigovor: zlo, kao zlo, ne pokreće volju, nego utoliko ukoliko se smatra dobrim. No od njihove zloće dolazi to što ono što je zlo procjenjuju kao da je dobro. Otuda je njihova volja zla.

Odgovor na 3. prigovor: Habiti građanske kreposti ne ostaju u odijeljenoj duši, jer nas te kreposti usavršuju samo u građanskom životu koji neće ostati nakon ovoga života. Čak i kada bi ostali, nikada ne bi prešli u čin, budući da su, tako reći, okovani tvrdokornošću uma.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.