Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 97, a. 5

Je li oganj kojim se muče tjelesan

Prigovor 1. Čini se da oganj pakla kojim će se mučiti tijela osuđenih neće biti tjelesan. Jer Damaščanin kaže (De Fide Orth. iv): Đavao, i „demoni, i njegovi ljudi“ [Usp. 2 Sol 2,3: „I otkrije se Čovjek grijeha, Sin propasti“], naime Antikrist, „zajedno s bezbožnicima i grešnicima bit će bačeni u oganj vječni, ne tvarni oganj, kakav imamo, nego onakav kakav Bog zna“. No sve što je tjelesno, tvarno je. Dakle, oganj pakla neće biti tjelesan.

Prigovor 2. Nadalje, duše osuđenih kada su odvojene od svojih tijela bivaju bačene u pakleni oganj. No Augustin kaže (Gen. ad lit. xii, 32): „Po mojem mišljenju mjesto u koje se predaje duša nakon smrti duhovno je, a ne tjelesno“. Dakle, itd.

Prigovor 3. Nadalje, tjelesni oganj u načinu svojega djelovanja ne slijedi način krivnje u osobi koja se spaljuje na lomači, nego radije slijedi način vlažnoga i suhoga: jer u istom tjelesnom ognju vidimo da pate i dobri i zli. No oganj pakla, u svojem načinu mučenja ili djelovanja, slijedi način krivnje u kažnjenoj osobi; stoga Grgur kaže (Dial. iv, 63): „Postoji doista samo jedan pakleni oganj, ali on ne muči sve grešnike jednako. Jer svaki će trpjeti onoliko muke koliko njegova krivnja zaslužuje“. Dakle, taj oganj neće biti tjelesan.

Naprotiv, on kaže (Dial. iv, 29): „Ne sumnjam da je pakleni oganj tjelesan, budući da je sigurno da se tijela ondje muče“. Nadalje, pisano je (Mudr 5,21): „Svijet će se boriti... protiv bezumnika“. No cijeli se svijet ne bi borio protiv bezumnika kada bi oni bili kažnjeni duhovnom, a ne tjelesnom kaznom. Dakle, bit će kažnjeni tjelesnim ognjem.

Odgovaram: bilo je mnogo mišljenja o paklenom ognju. Jer neki filozofi, kao Avicena, ne vjerujući u uskrsnuće, smatrali su da će samo duša biti kažnjena nakon smrti. I kako su smatrali nemogućim da duša, budući da je bestjelesna, bude kažnjena tjelesnim ognjem, zanijekali su da je oganj kojim se kažnjavaju zli tjelesan, te su se pretvarali da se sve tvrdnje o tome da se duše kažnjavaju u budućnosti nakon smrti bilo kojim tjelesnim sredstvom imaju uzeti metaforički. Jer baš kao što radost i sreća dobrih duša neće biti oko bilo kojega tjelesnog predmeta, nego oko nečega duhovnog, naime postizanja njihova cilja, tako će i mučenje zlih biti samo duhovno, u tome što će tugovati što su odijeljeni od svoga cilja, želja za kojim je u njima po naravi. Stoga, baš kao što se svi opisi užitka duše nakon smrti koji izgledaju kao da označavaju tjelesnu ugodu, primjerice, da se osvježavaju, da se smiješe i tako dalje, moraju uzeti metaforički, tako se moraju uzeti i svi takvi opisi trpljenja duše koji kao da uključuju tjelesnu kaznu, primjerice, da gore u ognju, ili trpe od smrada i tako dalje. Jer kako su duhovna ugoda i bol nepoznati većini, te je stvari potrebno objaviti pod slikom tjelesnih ugoda i boli, kako bi se ljudi više potaknuli na želju ili strah od njih. Budući da međutim u kazni osuđenih neće biti samo kazna gubitka koja odgovara odvraćanju koje je bilo u njihovu grijehu, nego i osjetilna kazna koja odgovara privraćanju, slijedi da nije dostatno držati gornji način kažnjavanja. Iz ovoga razloga sam Avicena (Met. ix) dodaje drugo objašnjenje, govoreći da se duše zlih nakon smrti kažnjavaju ne tijelima, nego slikama tijela; baš kao što se u snu čovjeku čini da trpi različite boli zbog takvih slika koje su u njegovoj mašti. Čini se da čak i Augustin drži ovu vrstu kazne (Gen. ad lit. xii, 32), kao što je jasno iz teksta. Ali to bi se činilo nerazumnom tvrdnjom. Jer mašta je moć koja se služi tjelesnim organom: tako da je nemoguće da se takva viđenja mašte dogode u duši odvojenoj od tijela, kao u duši snivača. Zato je Avicena također, da bi izbjegao ovu poteškoću, rekao da se duša odvojena od tijela služi kao organom nekim dijelom nebeskoga tijela, kojemu ljudsko tijelo treba biti suobličeno, kako bi ga usavršila razumska duša, koja je poput pokretača nebeskoga tijela, slijedeći tako donekle mišljenje nekih drevnih filozofa, koji su tvrdili da se duše vraćaju zvijezdama koje su im parnjaci. Ali to je posve apsurdno prema Filozofovu nauku, budući da se duša služi određenim tjelesnim organom, baš kao što se umjetnost služi određenim oruđima, tako da ne može prelaziti iz jednoga tijela u drugo, kao što se navodi (De Anima i, text. 53) da je Pitagora tvrdio. Što se tiče Augustinove tvrdnje, reći ćemo niže kako se na nju ima odgovoriti (ad 2). Međutim, što god rekli o ognju koji muči odijeljene duše, moramo priznati da je oganj koji će mučiti tijela osuđenih nakon uskrsnuća tjelesan, budući da se kazna ne može prikladno primijeniti na tijelo osim ako sama ta kazna nije tjelesna. Zato Grgur (Dial. iv) dokazuje da je pakleni oganj tjelesan iz same činjenice da će zli biti bačeni onamo nakon uskrsnuća. Opet Augustin, kako se navodi u tekstu Sent. iv, D, 44, jasno dopušta (De Civ. Dei xxi, 10) da je oganj kojim se tijela muče tjelesan. I to je sporna točka za sada. Drugdje smo rekli (pit. 70, čl. 3) kako se duše osuđenih kažnjavaju ovim tjelesnim ognjem.

Odgovor na 1. prigovor: Damaščanin ne niječe apsolutno da je taj oganj tvarna narav, nego da je tvaran kao naš oganj, budući da se razlikuje od našega u nekim svojim svojstvima. Možemo također odgovoriti da budući da taj oganj ne mijenja tijela s obzirom na njihovu tvar, nego djeluje na njih radi njihove kazne svojevrsnim duhovnim djelovanjem, iz toga se razloga navodi da nije tvaran, ne s obzirom na svoju supstanciju, nego s obzirom na svoj kažnjavajući učinak na tijela i, još više, na duše.

Odgovor na 2. prigovor: Augustinova tvrdnja može se uzeti na taj način da se mjesto kamo se duše prenose nakon smrti opisuje kao bestjelesno, utoliko što je duša ondje ne tjelesno, to jest kao što su tijela na nekom mjestu, nego na neki drugi duhovan način, kao što su anđeli na nekom mjestu. Ili možemo odgovoriti da Augustin izražava mišljenje ne donoseći odluku o toj točki, kao što često čini u tim knjigama.

Odgovor na 3. prigovor: taj će oganj biti oruđe Božje pravednosti koja nanosi kaznu. No oruđe djeluje ne samo vlastitom snagom i na vlastiti način, nego i snagom glavnoga djelatnika, i kako je njime usmjereno. Stoga, premda oganj nije kadar vlastitom snagom mučiti određene osobe više ili manje, prema mjeri grijeha, on je ipak to kadar učiniti utoliko ukoliko je njegovo djelovanje uređeno rasporedom Božje pravednosti: baš kao što je oganj peći uređen kovačevim predviđanjem, prema tome kako zahtijeva učinak njegova umijeća.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.