Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 96, a. 6

Pripada li mučenicima

Prigovor 1. Čini se da aureola ne pripada mučenicima. Jer aureola je nagrada koja se daje za djela nedužnosti [supererogacije], stoga Beda, komentirajući Izl 25,25, „Načinit ćeš i drugi... vijenac“, kaže: „Ovo se s pravom može primijeniti na nagradu onih koji slobodnim izborom savršenijega života idu preko općih zapovijedi“. No umrijeti za ispovijedanje vjere ponekad je obveza, a ne djelo nedužnosti, kako je vidljivo iz riječi Rim 10,10: „Srcem se vjeruje za pravednost, a ustima se ispovijeda za spasenje“. Dakle, aureola ne pripada uvijek mučeništvu.

Prigovor 2. Nadalje, prema Grguru (Moral. ix [Usp. sv. Augustin, De Adult. Conjug. i, 14]) „što je služba slobodnija, to je prihvatljivija“. No mučeništvo ima najmanje slobode, budući da je to kazna koju silom nanosi druga osoba. Dakle, aureola ne pripada mučeništvu, budući da se dodjeljuje nadmoćnoj zasluzi.

Prigovor 3. Nadalje, mučeništvo se ne sastoji samo u podnošenju smrti izvana, nego i u unutarnjem činu volje: stoga Bernard u propovijedi o Svetoj Nevinoj Dječici razlikuje tri vrste mučenika: u volji, a ne u smrti, kao Ivan; i u volji i u smrti, kao Stjepan; u smrti, a ne u volji, kao Nevina Dječica. Prema tome, ako bi aureola pripadala mučeništvu, pripadala bi dragovoljnomu radije negoli vanjskomu mučeništvu, budući da zasluga proizlazi iz volje. Ipak, nije tako. Dakle, aureola ne pripada mučeništvu.

Prigovor 4. Nadalje, tjelesno je trpljenje manje od duševnoga, koje se sastoji od unutarnje žalosti i tjeskobe duše. Ali unutarnje je trpljenje također svojevrsno mučeništvo: stoga Jeronim kaže u propovijedi o Uznesenju [Ep. ad Paul. et Eustoch.]: „S pravom bih rekao da je Majka Božja bila i djevica i mučenica, premda je završila svoje dane u miru, stoga: Mač će probosti tvoju vlastitu dušu, naime zbog smrti njezina Sina“. Budući da dakle nikakva aureola ne odgovara unutarnjoj žalosti, ne bi trebala odgovarati ni vanjskomu trpljenju.

Prigovor 5. Nadalje, sama je pokora svojevrsno mučeništvo, stoga Grgur kaže (Hom. iii in Evang.): „Premda je progonstvo prestalo pružati priliku, ipak mir koji uživamo nije bez svojega mučeništva; budući da čak i ako više ne predajemo život tijela maču, ipak mačem duha usmrćujemo tjelesne želje u duši“. No nikakva aureola ne pripada pokori koja se sastoji u vanjskim djelima. Dakle, ni aureola ne pripada svakom vanjskom mučeništvu.

Prigovor 6. Nadalje, aureola ne pripada nedopuštenu djelu. No nedopušteno je podići ruku na samoga sebe, kako izjavljuje Augustin (De Civ. Dei i), a ipak Crkva slavi mučeništvo nekih koji su digli ruku na sebe kako bi izbjegli bijesu tiranâ, kao u slučaju određenih žena u Antiohiji (Euzebije, Eccles. Hist. viii, 24). Dakle, aureola ne pripada uvijek mučeništvu.

Prigovor 7. Nadalje, događa se ponekad da netko bude ranjen za vjeru i preživi neko vrijeme. Jasno je da je takav mučenik, a ipak se čini da mu aureola ne pripada, budući da njegova borba nije trajala do smrti. Dakle, aureola ne pripada uvijek mučeništvu.

Prigovor 8. Nadalje, neki više trpe od gubitka vremenitih dobara negoli od zlostavljanja čak i vlastitoga tijela, a to se pokazuje time što podnose mnoge nevolje radi dobitka. Dakle, ako budu lišeni svojih vremenitih dobara radi Krista, činilo bi se da su mučenici, a ipak im aureola očito ne pripada. Dakle, slijedi isti zaključak kao prije.

Prigovor 9. Nadalje, čini se da mučenik nije nitko drugi doli onaj koji umire za vjeru, stoga Izidor kaže (Etym. vii): „Nazivaju se mučenicima na grčkom, svjedocima na latinskom: jer su trpjeli kako bi svjedočili za Krista, i borili se do smrti za istinu“. No postoje kreposti izvrsnije od vjere, kao što su pravednost, ljubav i tako dalje, budući da one ne mogu biti bez milosti, a ipak im ne pripada nikakva aureola. Dakle, čini se da ni aureola ne pripada mučeništvu.

Prigovor 10. Nadalje, kao što je istina vjere od Boga, tako je i svaka druga istina, kako izjavljuje Ambrozije [Apokrifni spis o 1 Kor 12,3: „Nitko ne može reći“, itd.], budući da je „svaka istina, od koga god bila izrečena, od Duha Svetoga“. Dakle, ako aureola pripada onome tko podnese smrt za istinu vjere, na sličan način pripada i onima koji podnesu smrt za bilo koju drugu krepost: a ipak se čini da nije tako.

Prigovor 11. Nadalje, opće je dobro veće od dobra pojedinca. No ako čovjek pogine u pravednom ratu kako bi spasio svoju domovinu, aureola mu ne pripada. Dakle, čak i ako bude pogubljen kako bi očuvao vjeru koja je u njemu samome, aureola mu ne pripada: i posljedično slijedi isti zaključak kao gore.

Prigovor 12. Nadalje, svaka zasluga proizlazi iz slobodne volje. Ipak, Crkva slavi mučeništvo nekih koji nisu imali upotrebu slobodne volje. Dakle, oni nisu zaslužili aureolu: i posljedično aureola ne pripada svim mučenicima.

Naprotiv, Augustin kaže (De Sancta Virgin. xlvi): „Nitko se, mislim, ne bi usudio pretpostaviti djevičanstvo mučeništvu“. No aureola pripada djevičanstvu, i prema tome također i mučeništvu. Nadalje, vijenac pripada onome tko se borio. Ali u mučeništvu borba predstavlja posebnu poteškoću. Dakle, njemu pripada posebna aureola.

Odgovaram: baš kao što u duhu postoji borba s unutarnjim požudama, tako u čovjeku postoji borba sa strašću koja se nanosi izvana. Stoga, baš kao što poseban vijenac, koji nazivamo aureolom, pripada najsavršenijoj pobjedi kojom pobjeđujemo požude tijela, jednom riječju djevičanstvu, tako i aureola pripada najsavršenijoj pobjedi koja se zadobiva protiv vanjskih napada. No najsavršenija pobjeda nad strašću prouzročenom izvana promatra se s dva stajališta. Prvo, s obzirom na veličinu strasti. Među svim strastima nanesenima izvana smrt zauzima prvo mjesto, baš kao što su spolne požude glavne među unutarnjim strastima. Posljedično, kada čovjek nadvlada smrt i stvari usmjerene na smrt, njegova je pobjeda najsavršenija. Drugo, savršenstvo se pobjede promatra sa stajališta motiva borbe, kada se naime čovjek bori za najčasniji razlog; a to je sam Krist. Obje se ove stvari nalaze u mučeništvu, koje je smrt pretrpljena radi Krista: jer „ne čini mučenika kazna, nego uzrok“, kako Augustin kaže (Contra Crescon. iii). Posljedično, aureola pripada mučeništvu jednako kao i djevičanstvu.

Odgovor na 1. prigovor: podnijeti smrt radi Krista jest, govoreći apsolutno, djelo nedužnosti; budući da nije svatko dužan ispovijedati svoju vjeru pred progoniteljem: ipak, u određenim je slučajevima to nužno za spasenje, kada, naime, osobu uhvati progonitelj i ispituje o njezinoj vjeri, koju je tada dužna ispovjediti. Niti odatle slijedi da ona ne zaslužuje aureolu. Jer aureola pripada djelu nedužnosti ne kao takvom, nego kao onome koje ima određeno savršenstvo. Stoga, dokle god to savršenstvo ostaje, čak i ako nedužnost prestane, zaslužuje se aureola.

Odgovor na 2. prigovor: nagrada pripada mučeništvu ne s obzirom na vanjsko nanošenje, nego zato što se podnosi dragovoljno: budući da zaslužujemo samo po onome što je u nama. I što je ono što netko dragovoljno podnosi teže i naravno odbojnije volji, to se više pokazuje da je volja koja to podnosi radi Krista čvrsto utvrđena u Kristu, i posljedično mu pripada viša nagrada.

Odgovor na 3. prigovor: postoje određeni čini koji u samima sebi sadrže jaku ugodu ili poteškoću: i u takvima čin uvijek pridonosi značaju zasluge ili krivnje, utoliko što u izvršenju čina volja, zbog spomenute jakosti, nužno mora doživjeti promjenu u odnosu na stanje u kojem je bila prije. Posljedično, uz ostalo jednako, onaj tko izvrši čin bluda griješi više od onoga tko samo pristane na čin, jer se u samome činu volja pojačava. Na sličan način, budući da u činu podnošenja mučeništva postoji vrlo velika poteškoća, volja za podnošenjem mučeništva ne dostiže stupanj zasluge koji pripada stvarnom mučeništvu zbog njegove poteškoće: premda, doista, može dostići veću nagradu ako promatramo korijen zasluge, budući da volja jednoga čovjeka da pretrpi mučeništvo može proizaći iz veće ljubavi negoli čin mučeništva drugoga čovjeka. Stoga onaj tko je voljan biti mučenikom može svojom voljom zaslužiti bitnu nagradu jednaku ili veću od one koja pripada stvarnom mučeniku. Ali aureola pripada poteškoći svojstvenoj samoj borbi mučeništva: stoga ona ne pripada onima koji su mučenici samo u volji.

Odgovor na 4. prigovor: baš kao što ugode opipa, koje su tvar umjerenosti, zauzimaju glavno mjesto među svim ugodama, kako unutarnjim tako i vanjskim, tako i bolovi opipa nadilaze sve druge bolove. Posljedično, aureola pripada poteškoći podnošenja bolova opipa, primjerice od udaraca i tako dalje, radije negoli poteškoći podnošenja unutarnjih patnji, zbog kojih se, međutim, netko vlastito ne naziva mučenikom, osim svojevrsnom usporedbom. U tom smislu govori Jeronim.

Odgovor na 5. prigovor: patnje pokore nisu mučeništvo strogo govoreći, jer se ne sastoje u stvarima usmjerenima na nanošenje smrti, budući da su usmjerene samo na kroćenje tijela: i ako netko ide preko te mjere, takva će zlostavljanja biti vrijedna prijekora. Ipak, o takvim se zlostavljanjima govori kao o mučeništvu svojevrsnom usporedbom, i ona nadilaze patnje mučeništva u trajanju, ali ne u jakosti.

Odgovor na 6. prigovor: prema Augustinu (De Civ. Dei i) nikome nije dopušteno dići ruku na sebe iz bilo kojega razloga; osim ako se to možda učini po Božjem nadahnuću kao primjer hrabrosti kako bi drugi prezreli smrt. Za one na koje se prigovor odnosi vjeruje se da su donijeli smrt na sebe po Božjem nadahnuću, i iz toga razloga Crkva slavi njihovo mučeništvo [Usp. SS, pit. 64, čl. 5].

Odgovor na 7. prigovor: ako netko primi smrtnu ranu za vjeru i preživi, bez sumnje zaslužuje aureolu: kao što se vidi na blaženoj Ceciliji koja je preživjela tri dana, i mnogim mučenicima koji su umrli u tamnici. No čak i ako rana koju primi ne bude smrtna, a ipak bude povod njegove smrti, vjeruje se da zaslužuje aureolu: premda neki kažu da ne zaslužuje aureolu ako se dogodi da umre zbog vlastite nepažnje ili nemara. Jer taj nemar ne bi bio povod njegove smrti osim pod pretpostavkom rane koju je primio za vjeru: i posljedično ta rana prethodno primljena za vjeru izvorni je povod njegove smrti, tako da se čini kako ne bi izgubio aureolu iz toga razloga, osim ako njegov nemar ne bi bio takav da uključuje smrtni grijeh, što bi ga lišilo i auree i aureole. Ako, međutim, nekim slučajem ne bi umro od primljene smrtne rane, ili opet ako primljene rane nisu bile smrtne, a on bi umro dok je u tamnici, i dalje bi zaslužio aureolu. Zato se mučeništvo nekih svetaca slavi u Crkvi po tome što su umrli u tamnici, pošto su bili ranjeni dugo prije, kao u slučaju pape Marcela. Prema tome, na koji god se način trpljenje radi Krista nastavilo do smrti, uslijedila smrt ili ne, čovjek postaje mučenik i zaslužuje aureolu. Ako se, međutim, ne nastavi do smrti, to nije razlog da se osobu nazove mučenikom, kao u slučaju blaženoga Silvestra, čiji blagdan Crkva ne svetkuje kao mučenikov, budući da je završio svoje dane u miru, premda je prethodno podnio određena trpljenja.

Odgovor na 8. prigovor: kao što umjerenost nije oko užitaka novca, časti i sličnoga, nego samo oko užitaka opipa kao glavnih od svih, tako je i hrabrost oko opasnosti smrti kao najvećih od svih (Ethic. iii, 6). Posljedično, aureola pripada samo takvim povredama koje se nanose na vlastito tijelo osobe i takve su naravi da uzrokuju smrt. Prema tome, izgubio netko svoja vremenita dobra, ili svoj dobar glas, ili bilo što drugo te vrste radi Krista, ne postaje iz toga razloga mučenik, niti zaslužuje aureolu. Niti je moguće uredno ljubiti vanjske stvari više od vlastitoga tijela; a neuredna ljubav ne pomaže nekome da zasluži aureolu: niti pak žalost zbog gubitka tjelesnih stvari može biti jednaka žalosti zbog ubijanja tijela i drugih sličnih stvari [Usp. SS, pit. 124, čl. 5].

Odgovor na 9. prigovor: dostatan motiv za mučeništvo nije samo ispovijedanje vjere, nego bilo koja druga krepost, ne građanska nego ulivena, koja ima Krista za svoj cilj. Jer svjedokom Krista postaje se svakim kreposnim činom, utoliko što djela koja Krist usavršuje u nama svjedoče o Njegovoj dobroti. Stoga su neke djevice bile ubijene zbog djevičanstva koje su željele očuvati, primjerice blažena Agneza i druge čije mučeništvo Crkva slavi.

Odgovor na 10. prigovor: istina vjere ima Krista za cilj i predmet; i stoga njezino ispovijedanje, ako mu se doda trpljenje, zaslužuje aureolu, ne samo sa strane cilja nego i sa strane tvari. No ispovijedanje bilo koje druge istine nije dostatan motiv za mučeništvo na temelju svoje tvari, nego samo sa strane cilja; primjerice ako bi netko bio voljan biti ubijen radi Krista radije negoli sagriješiti protiv Njega govoreći bilo kakvu laž.

Odgovor na 11. prigovor: nestvoreno dobro nadilazi svako stvoreno dobro. Stoga bilo koji stvoreni cilj, bio on opće ili privatno dobro, ne može podijeliti tako veliku dobrotu činu kao što to može nestvoreni cilj, kada se, naime, čin čini radi Boga. Stoga kada čovjek umre za opće dobro bez odnošenja toga na Krista, neće zaslužiti aureolu; ali ako to odnese na Krista, zaslužit će aureolu i bit će mučenik; primjerice, ako brani svoju domovinu od napada neprijatelja koji smjera iskvariti vjeru Kristovu, i pretrpi smrt u toj obrani.

Odgovor na 12. prigovor: neki kažu da je upotreba razuma Božjom moći bila ubrzana u Nevine Dječice ubijene radi Krista, baš kao i u Ivana Krstitelja dok je još bio u majčinoj utrobi: i u tom su slučaju oni bili uistinu mučenici i u činu i u volji, te imaju aureolu. Drugi kažu, međutim, da su bili mučenici samo u činu, a ne u volji: a čini se da je to Bernardovo mišljenje, koji razlikuje tri vrste mučenika, kako je gore navedeno (prig. 3). U tom slučaju Nevina Dječica, kao što ne ispunjavaju sve uvjete mučeništva, a ipak su mučenici u nekom smislu, time što su umrla za Krista, tako također imaju i aureolu, ne u svem njezinom savršenstvu, nego svojevrsnim sudjelovanjem, utoliko što se raduju što su bila ubijena u Kristovoj službi; tako je gore navedeno (čl. 5) s obzirom na krštenu djecu, da će imati određenu radost u svojoj nedužnosti i tjelesnoj cjelovitosti [Usp. SS, pit. 124, čl. 1, ad 1, gdje sv. Toma izjavljuje da su Sveta Nevina Dječica bila uistinu mučenici].

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.