Suppl., q. 96, a. 5
Pripada li aureola djevicama
Prigovor 1. Čini se da aureola ne pripada na temelju djevičanstva. Jer gdje je veća poteškoća u djelu, pripada veća nagrada. No udovice imaju veću poteškoću od djevica u uzdržavanju od djela tijela. Jer Jeronim kaže (Ep. ad Ageruch.) da što veću poteškoću određene osobe doživljavaju u uzdržavanju od privlačnosti ugode, to je veća njihova nagrada, a on govori u pohvalu udovica. Štoviše, Filozof kaže (De Anim. Hist. vii) da „mlade žene koje su razdjevičene žele spolni odnos to više zbog sjećanja na ugodu“. Dakle, aureola koja je najveća nagrada pripada udovicama više negoli djevicama.
Prigovor 2. Nadalje, kada bi aureola pripadala djevičanstvu, ponajviše bi se nalazila ondje gdje je najsavršenije djevičanstvo. No najsavršenije je djevičanstvo u Blaženoj Djevici, zbog čega se naziva Djevicom djevica: pa ipak njoj ne pripada nikakva aureola jer nije iskusila nikakvu borbu u tome što je uzdržljiva, jer nije bila zaražena iskvarenošću žarišta grijeha [fomes; usp. TP, pit. 27, čl. 3]. Dakle, aureola ne pripada djevičanstvu.
Prigovor 3. Nadalje, posebna nagrada ne pripada onome što nije u svim vremenima bilo hvalevrijedno. No ne bi bilo hvalevrijedno opsluživati djevičanstvo u stanju nedužnosti, budući da je tada bilo zapovjeđeno: „Plodite se i množite i napunite zemlju“ (Post 1,28): niti pak u vrijeme Zakona, budući da su nerotkinje bile proklete. Dakle, aureola ne pripada djevičanstvu.
Prigovor 4. Nadalje, ista nagrada ne pripada opsluživanom djevičanstvu i izgubljenom djevičanstvu. Ipak, aureola ponekad pripada izgubljenom djevičanstvu; primjerice ako je djevojka protiv svoje volje silovana po zapovijedi tiranina zbog ispovijedanja Krista. Dakle, aureola ne pripada djevičanstvu.
Prigovor 5. Nadalje, posebna nagrada ne pripada onome što je u nama po naravi. Ali djevičanstvo je prirođeno svakom čovjeku, i dobrom i zlom. Dakle, aureola ne pripada djevičanstvu.
Prigovor 6. Nadalje, kao što je udovištvo prema šezdesetostrukom plodu, tako je djevičanstvo prema stostrukom plodu i prema aureoli. No šezdesetostruki plod ne pripada svakoj udovici, nego samo, kako neki kažu, onoj koja se zavjetuje ostati udovicom. Dakle, činilo bi se da ni aureola ne pripada bilo kojoj vrsti djevičanstva, nego samo onome koje se opslužuje zavjetom.
Prigovor 7. Nadalje, nagrada se ne daje onome što se čini iz nužde, budući da svaka zasluga ovisi o volji. No neki su djevci iz nužde, kao što su oni koji su po naravi hladnokrvni i eunuhi. Dakle, aureola ne pripada uvijek djevičanstvu.
Naprotiv, glosa na Izl 25,25: „Načinit ćeš i mali zlatan vijenac [coronam aureolam]“ kaže: „Ovaj vijenac označava novu pjesmu koju djevice pjevaju u prisutnosti Jaganjca, one, naime, koje slijede Jaganjca kamo god pođe“. Dakle, nagrada koja pripada djevičanstvu naziva se aureolom. Nadalje, pisano je (Iz 56,4): „Ovako veli Gospodin eunusima“: a tekst nastavlja (Iz 56,5): „Dat ću im... ime bolje od sinova i kćeri“: a glosa [sv. Augustin, De Virginit. xxv] kaže: „Ovo se odnosi na njihovu osobitu i uzvišenu slavu“. No eunuhi „koji sami sebe učiniše eunusima poradi kraljevstva nebeskoga“ (Mt 19,12) označavaju djevce. Dakle, činilo bi se da neka posebna nagrada pripada djevičanstvu, a ta se naziva aureolom.
Odgovaram: gdje postoji znamenita vrsta pobjede, pripada poseban vijenac. Stoga, budući da djevičanstvom netko zadobiva znamenitu pobjedu nad tijelom, protiv kojega se vodi neprestana borba: „Tijelo žudi protiv duha“, itd. (Gal 5,17), poseban vijenac zvan aureola pripada djevičanstvu. To je doista zajedničko mišljenje svih; ali ne slažu se svi glede vrste djevičanstva kojoj ona pripada. Jer neki kažu da aureola pripada činu. Tako da bi ona koja stvarno ostaje djevica imala aureolu pod uvjetom da bude u broju spašenih. No to bi se činilo nerazumnim, jer bi u tom slučaju one koje imaju volju udati se, a ipak umru prije udaje, imale aureolu. Otuda drugi drže da aureola pripada stanju, a ne činu: tako da samo one djevice zaslužuju aureolu koje su se zavjetom stavile u stanje opsluživanja trajnoga djevičanstva. Ali i to se čini nerazumnim, jer je moguće imati istu nakanu opsluživanja djevičanstva bez zavjeta kao i sa zavjetom. Stoga se može reći drukčije, da zasluga pripada svakom kreposnom činu kojim zapovijeda ljubav. Djevičanstvo pak potpada pod rod kreposti utoliko što je trajna neraspadljivost uma i tijela predmet izbora, kako je vidljivo iz onoga što je gore rečeno (Sent. iv, D, 33, pit. 3, čl. 1,2) [Usp. TP, pit. 152, čl. 1,3]. Posljedično, aureola pripada samo onim djevicama koje su imale nakanu opsluživati trajno djevičanstvo, bilo da su potvrdile tu nakanu zavjetom ili ne, a to kažem s obzirom na aureolu u njezinu pravom značenju nagrade koja pripada zasluzi, premda ta nakana u neko vrijeme može biti prekinuta, uz preostalu cjelovitost tijela, pod uvjetom da se nađe na kraju života, jer se djevičanstvo uma može obnoviti, premda se djevičanstvo tijela ne može. Ako, međutim, uzmemo aureolu u njezinu širokom smislu za bilo koju radost dodanu bitnoj radosti neba, aureola će biti primjenjiva čak i na one koji su neraspadnuti u tijelu, premda nisu imali nakanu opsluživati trajno djevičanstvo. Jer bez sumnje oni će se radovati u neraspadljivosti svoga tijela, kao što će se nevini radovati što su bili slobodni od grijeha, premda nisu imali prilike griješiti, kao u slučaju krštene djece. Ali to nije pravo značenje aureole, premda se vrlo uobičajeno uzima u tom smislu.
Odgovor na 1. prigovor: u nekim pogledu djevice doživljavaju veću borbu u ostajanju uzdržljivima; a u drugim pogledima udovice, uz ostalo jednako. Jer djevice su raspaljene požudom i željom za iskustvom, što proizlazi iz svojevrsne znatiželje, koja čini čovjeka voljnijim vidjeti ono što nikada nije vidio. Ponekad se, štoviše, ta požuda povećava time što smatraju ugodu većom nego što jest u stvarnosti, te time što propuštaju razmotriti tegobe vezane uz tu ugodu. U tim pogledima udovice doživljavaju manju borbu, no njihova je borba veća zbog njihova sjećanja na ugodu. Štoviše, u različitim subjektima jedan je poticaj jači od drugoga, prema različitim stanjima i raspoloženjima subjekta, jer su jedni podložniji jednome, a drugi drugome. Međutim, što god rekli o stupnju borbe, ovo je sigurno, da je pobjeda djevice savršenija od pobjede udovice, jer najsavršenija i najsjajnija vrsta pobjede jest nikada ne popustiti neprijatelju: a vijenac ne pripada bitki nego pobjedi stečenoj bitkom.
Odgovor na 2. prigovor: o ovome postoje dva mišljenja. Jer neki kažu da Blažena Djevica nema aureolu kao nagradu za svoje djevičanstvo, ako uzmemo aureolu u pravom smislu koji se odnosi na borbu, nego da ima nešto više od aureole, zbog svoje najsavršenije nakane opsluživanja djevičanstva. Drugi kažu da ona ima aureolu čak i u njezinu pravom značenju, i to najuzvišeniju: jer premda nije iskusila nikakvu borbu, imala je određeni sukob tijela, ali je zbog izvanredne snage njezine kreposti njezino tijelo bilo tako pokoreno da nije osjećala taj sukob. Čini se, međutim, da je to rečeno bez razloga, jer budući da vjerujemo da je Blažena Djevica bila posve imuna od nagnuća žarišta grijeha zbog savršenstva svojega posvećenja, opako je pretpostaviti da je u njoj bilo ikakva sukoba s tijelom, budući da takav sukob dolazi samo od nagnuća žarišta grijeha, niti napast od tijela može biti bez grijeha, kako izjavljuje glosa [sv. Augustin, De Civ. Dei xix, 4] na 2 Kor 12,7: „Dan mi je trn u tijelu“. Stoga moramo reći da ona ima aureolu strogo govoreći, tako da bude u tome suobličena onim drugim udovima Crkve u kojima se nalazi djevičanstvo: i premda nije imala borbe zbog napasti koja je od tijela, imala je napast koja je od neprijatelja, koji se nije bojao čak ni Krista (Mt 4).
Odgovor na 3. prigovor: aureola ne pripada djevičanstvu osim kao onome što dodaje neku izvrsnost drugim stupnjevima uzdržljivosti. Da Adam nije sagriješio, djevičanstvo ne bi imalo nikakvo savršenstvo nad bračnom uzdržljivošću, budući da bi u tom slučaju brak bio častan, a bračna postelja neokaljana, jer ne bi bila obeščašćena požudom: stoga se djevičanstvo tada ne bi opsluživalo, niti bi mu pripadala aureola. No kako se stanje ljudske naravi promijenilo, djevičanstvo ima posebnu vlastitu ljepotu, i posljedično mu je dodijeljena posebna nagrada. Za vrijeme Mojsijeva zakona, kada se bogoštovlje imalo nastaviti putem tjelesnoga čina, nije bilo posve hvalevrijedno uzdržavati se od tjelesnoga općenja: stoga se nikakva posebna nagrada ne bi dala za takvu nakanu osim ako ne bi došla od Božjega nadahnuća, kao što se vjeruje da je bio slučaj s Jeremijom i Ilijom, o čijem braku ne čitamo.
Odgovor na 4. prigovor: ako je djevica silovana, ona ne gubi aureolu, pod uvjetom da nepokolebljivo zadrži nakanu opsluživanja trajnoga djevičanstva, i nipošto ne pristane na čin. Niti time gubi djevičanstvo; i neka se to kaže bilo da je silovana zbog vjere ili zbog bilo kojega drugog razloga. Ali ako to pretrpi zbog vjere, to će joj se uračunati u zaslugu, i bit će svojevrsno mučeništvo: stoga je Lucija rekla: „Ako učiniš da budem obeščašćena protiv svoje volje, moja će čistoća primiti dvostruki vijenac“ [Časoslov sv. Lucije; 6. lekcija dominikanskoga brevijara, 13. prosinca]; ne da ima dvije aureole djevičanstva, nego da će primiti dvostruku nagradu, jednu za opsluživanje djevičanstva, drugu za nasilje koje je pretrpjela. Čak i pod pretpostavkom da bi tako silovana začela, ona iz toga razloga ne bi izgubila svoje djevičanstvo: niti bi bila jednaka Kristovoj Majci, u kojoj je bila cjelovitost tijela zajedno s cjelovitošću uma [Usp. SS, pit. 64, čl. 3, ad 3; SS, pit. 124, čl. 4, ad 2; SS, pit. 152, čl. 1].
Odgovor na 5. prigovor: djevičanstvo nam je prirođeno što se tiče onoga što je tvarno u djevičanstvu: ali nakana opsluživanja trajne neraspadljivosti, odakle djevičanstvo izvodi svoju zaslugu, nije prirođena, nego dolazi od dara milosti.
Odgovor na 6. prigovor: Šezdesetostruki plod ne pripada svakoj udovici, nego samo onima koje zadrže nakanu da ostanu udovicama, čak i ako to ne učine predmetom zavjeta, kao što smo rekli i u pogledu djevičanstva.
Odgovor na 7. prigovor: ako hladnokrvne osobe i eunuhi imaju volju opsluživati trajnu neraspadljivost čak i kada bi bili sposobni za spolni odnos, moraju se nazvati djevcima i zaslužuju aureolu: jer oni od nužde prave krepost. Ako, s druge strane, imaju volju oženiti se kada bi mogli, ne zaslužuju aureolu. Zato Augustin kaže (De Sancta Virgin. xxiv): „Za one poput eunuha čija su tijela tako sazdana da nisu kadri rađati, dostatno je kada postanu kršćani i drže zapovijedi Božje, da imaju nakanu uzeti ženu kada bi mogli, kako bi se ubrojili među vjernike koji su u braku“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.