Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 96, a. 11

Jesu li tri aureole prikladno dodijeljene

Prigovor 1. Čini se da su tri aureole djevica, mučenika i naučitelja neprikladno određene. Jer aureola mučenika odgovara njihovoj kreposti hrabrosti, aureola djevica kreposti umjerenosti, a aureola naučitelja kreposti razboritosti. Stoga se čini da bi trebala postojati i četvrta aureola koja bi odgovarala kreposti pravednosti.

Prigovor 2. Nadalje, glosa na Izl 25,25, „uglađen vijenac“, itd. kaže da se zlatan [aurea] vijenac dodaje kada Evanđelje obećava vječni život onima koji drže zapovijedi: „Ako hoćeš ući u život, drži zapovijedi“ (Mt 19,17). Tome se dodaje mali zlatni vijenac [aureola] kada se kaže: „Ako hoćeš biti savršen, idi, prodaj sve što imaš i podaj siromasima“ (Mt 19,21). Dakle, aureola pripada siromaštvu.

Prigovor 3. Nadalje, čovjek se posve podlaže Bogu zavjetom poslušnosti: stoga se najveće savršenstvo sastoji u zavjetu poslušnosti. Dakle, činilo bi se da aureola pripada tome.

Prigovor 4. Nadalje, postoje također mnoga druga djela nedužnosti [supererogacije] u kojima će se netko radovati u budućem životu. Dakle, postoji mnogo aureola osim spomenute tri.

Prigovor 5. Nadalje, kao što čovjek širi vjeru propovijedanjem i poučavanjem, tako to čini i izdavanjem pisanih djela. Dakle, četvrta aureola pripada onima koji to čine.

Odgovaram: aureola je iznimna nagrada koja odgovara iznimnoj pobjedi: stoga se tri aureole određuju u skladu s iznimnim pobjedama u trima borbama koje salijeću svakoga čovjeka. Jer u borbi s tijelom iznad svega pobjeđuje onaj tko se posve uzdržava od spolnih užitaka koji su glavni ove vrste; a takav je djevica. Stoga aureola pripada djevičanstvu. U borbi sa svijetom glavna je pobjeda podnijeti progonstvo svijeta čak do smrti: stoga druga aureola pripada mučenicima koji pobjeđuju u ovoj bitki. U borbi s đavlom glavna je pobjeda izgnati neprijatelja ne samo iz sebe samoga nego i iz srdaca drugih: to se čini poučavanjem i propovijedanjem, te posljedično treća aureola pripada naučiteljima i propovjednicima. Neki, međutim, razlikuju tri aureole u skladu s trima moćima duše govoreći da tri aureole odgovaraju trima glavnim činima triju najviših moći duše. Jer čin je razumske moći objavljivati istinu vjere i drugima, te tome činu pripada aureola naučitelja: najviši čin srdite moći jest nadvladati čak i smrt radi Krista, te tome činu pripada aureola mučenika: a najviši čin požudne moći jest posve se uzdržati od najvećih tjelesnih užitaka, te tome činu pripada aureola djevica. Drugi opet razlikuju tri aureole u skladu s onim stvarima po kojima smo najznamenitije suobličeni Kristu. Jer On je bio posrednik između Oca i svijeta. Stoga je bio naučitelj, očitujući svijetu istinu koju je primio od Oca; bio je mučenik, podnoseći progonstvo svijeta; i bio je djevica, Svojom osobnom čistoćom. Stoga su Mu naučitelji, mučenici i djevice najsavršenije suobličeni: i iz toga razloga njima pripada aureola.

Odgovor na 1. prigovor: u činu pravednosti ne opaža se borba kao u činima drugih kreposti. Niti je istina da je poučavanje čin razboritosti: štoviše prije je to čin ljubavi ili milosrđa, utoliko što smo takvim habitusima nagnuti na vršenje takvoga čina, ili pak mudrosti, kao one koja ga usmjerava. Možemo također odgovoriti, s drugima, da pravednost obuhvaća sve kreposti, stoga joj ne pripada posebna aureola.

Odgovor na 2. prigovor: premda je siromaštvo djelo savršenstva, ono ne zauzima najviše mjesto u duhovnoj borbi, jer ljubav prema vremenitim stvarima manje napada čovjeka negoli tjelesna požuda ili progonstvo kojim se lomi njegovo vlastito tijelo. Stoga aureola ne pripada siromaštvu; nego sudačka vlast zbog poniženja koje slijedi siromaštvo. Navedena glosa uzima aureolu u širokom smislu za bilo koju nagradu koja se daje za izvrsnu zaslugu. Na isti način odgovaramo na 3. i 4. prigovor.

Odgovor na 5. prigovor: aureola pripada onima koji predaju sveti nauk pismu: no ona se ne razlikuje od aureole naučitelja, budući da je sastavljanje spisa način poučavanja.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.