Suppl., q. 95, a. 5
Jesu li tri dara duše ispravno određena
Prigovor 1. Čini se neprikladnim duši pripisati tri miraza, naime: „gledanje“, „ljubav“ i „uživanje“. Jer duša se sjedinjuje s Bogom prema umu u kojem je slika Trojstva s obzirom na pamćenje, razum i volju. No ljubav gleda na volju, a gledanje na razum. Dakle, trebalo bi postojati nešto što odgovara pamćenju, budući da uživanje ne gleda na pamćenje nego na volju.
Prigovor 2. Nadalje, za proslavljene se miraze kaže da odgovaraju krepostima putnika, koje su nas sjedinjavale s Bogom: a to su vjera, nada i ljubav, kojima je sam Bog predmet. No ljubav odgovara ljubavi [caritas], a gledanje vjeri. Dakle, trebalo bi postojati nešto što odgovara nadi, budući da uživanje odgovara radije ljubavi [caritas].
Prigovor 3. Nadalje, mi uživamo Boga samo po ljubavi i gledanju, budući da se „za nas kaže da uživamo one stvari koje ljubimo radi njih samih“, kako Augustin kaže (De Doctr. Christ. i, 4). Dakle, uživanje se ne bi trebalo smatrati mirazom različitim od ljubavi.
Prigovor 4. Nadalje, obuhvaćanje [comprehensio] se traži za savršenstvo blaženstva: „Tako trčite da obuhvatite“ (1 Kor 9,24). Dakle, trebali bismo pribrojiti i četvrti miraz.
Prigovor 5. Nadalje, Anselmo kaže (De Simil. xlviii) da sljedeće pripada blaženstvu duše: „mudrost, prijateljstvo, sklad, moć, čast, sigurnost, radost“: i prema tome spomenuti su mirazi neprikladno određeni.
Prigovor 6. Nadalje, Augustin kaže (De Civ. Dei xxii) da će se „u tom blaženstvu Bog neprestano gledati, bez dosade ljubiti, neumorno hvaliti“. Dakle, hvalu bi trebalo dodati spomenutim mirazima.
Prigovor 7. Nadalje, Boetije navodi pet stvari koje pripadaju blaženstvu (De Consol. iii), a to su: dostatnost koju pruža bogatstvo, radost koju pruža ugoda, glasovitost koju pruža slava, sigurnost koju pruža moć, štovanje koje pruža dostojanstvo. Posljedično, čini se da bi se to trebalo ubrajati u miraze radije nego spomenuto.
Odgovaram: svi se slažu u navođenju triju miraza duše, no na različite načine. Jer neki kažu da su tri miraza duše gledanje, ljubav i uživanje. Drugi ih navode kao gledanje, obuhvaćanje i uživanje; treći pak kao gledanje, ugodu i obuhvaćanje. Međutim, sva se ta navođenja svode na isto, a njihov se broj određuje na isti način. Jer rečeno je (čl. 2) da je miraz nešto što prianja uz dušu i usmjerava je na djelovanje u kojemu se sastoji blaženstvo. U tom su djelovanju nužne dvije stvari: njegova bit, a to je gledanje, i njegovo savršenstvo, a to je ugoda: budući da blaženstvo mora biti savršeno djelovanje. Nadalje, gledanje je ugodno na dva načina: prvo, sa strane predmeta, zbog toga što je viđena stvar ugodna; drugo, sa strane gledanja, zbog toga što je samo gledanje ugodno, kao što nalazimo ugodu u poznavanju zlih stvari, premda nam same zle stvari ne pružaju ugodu. I budući da to djelovanje u kojemu se sastoji konačno blaženstvo mora biti najsavršenije, to gledanje mora biti ugodno na oba načina. Kako bi pak to gledanje bilo ugodno sa strane gledanja, potrebno je da po habitusu postane su-naravno onome tko gleda; dok su, da bi bilo ugodno sa strane vidljivoga predmeta, nužne dvije stvari, naime da vidljivi predmet bude prikladan i da bude sjedinjen s onim tko gleda. Prema tome, da bi gledanje bilo ugodno sa svoje vlastite strane, traži se habitus koji izvodi gledanje, i tako imamo jedan miraz, koji svi nazivaju gledanjem. No sa strane vidljivoga predmeta nužne su dvije stvari. Prvo, prikladnost, koja gleda na osjećaje, i u tom pogledu neki navode ljubav kao miraz, a drugi uživanje (utoliko što uživanje gleda na afektivni dio), budući da ono što najviše ljubimo smatramo najprikladnijim. Drugo, sa strane vidljivoga predmeta traži se sjedinjenje, i tako neki navode obuhvaćanje, što nije ništa drugo doli imati Boga prisutnoga i držati Ga u sebi [Usp. FS, pit. 4, čl. 3]; dok drugi navode uživanje, ne nade, koje je naše dok smo na putu, nego posjedovanja [Doslovno „stvarnosti: non spei . . . sed rei“] koje je u nebu. Tako tri miraza odgovaraju trima bogoslovnim krepostima, naime gledanje vjeri, obuhvaćanje (ili uživanje u jednom smislu) nadi, a uživanje (ili ugoda prema drugom navođenju) ljubavi. Jer savršeno uživanje kakvo će biti u nebu uključuje ugodu i obuhvaćanje, zbog čega ga neki uzimaju za jedno, a neki za drugo. Drugi, pak, pripisuju ova tri miraza trima moćima duše, naime gledanje razumskoj, ugodu požudnoj, a uživanje srditoj, budući da se to uživanje stječe pobjedom. Ali to nije rečeno vlastito, jer se srdita i požudna moć ne nalaze u razumnom, nego u osjetilnom dijelu, dok se mirazi duše pripisuju umu.
Odgovor na 1. prigovor: pamćenje i razum imaju samo jedan čin: ili zato što je sam razum čin pamćenja, ili, ako razum označava moć, zato što pamćenje ne prelazi u čin osim posredovanjem razuma, budući da pamćenju pripada zadržavanje spoznaje. Posljedično, postoji samo jedan habitus, naime spoznaja, koji odgovara pamćenju i razumu: stoga samo jedan miraz, naime gledanje, odgovara obama.
Odgovor na 2. prigovor: uživanje odgovara nadi utoliko što uključuje obuhvaćanje koje će zauzeti mjesto nade: budući da se nadamo onome što još nemamo; stoga se nada donekle tjeskobi zbog udaljenosti ljubljenoga: iz kojega razloga ona neće ostati u nebu [Usp. SS, pit. 18, čl. 2], nego će je naslijediti obuhvaćanje.
Odgovor na 3. prigovor: uživanje, kao ono koje uključuje obuhvaćanje, razlikuje se od gledanja i ljubavi, ali drukčije negoli ljubav od gledanja. Jer ljubav i gledanje označavaju različite habituse, od kojih jedan pripada razumu, a drugi afektivnoj moći. No obuhvaćanje, ili uživanje kao ono koje označava obuhvaćanje, ne označava habitus različit od ta dva, nego uklanjanje zapreka koje su činile nemogućim da um bude sjedinjen s Bogom stvarnim gledanjem. To se postiže habitusom slave koji oslobađa dušu od svih nedostataka; primjerice čineći je sposobnom za spoznaju bez predodžaba, za potpunu vlast nad tijelom, i tako dalje, uklanjajući tako zapreke koje dovode do toga da smo iseljeni od Gospodina. Odgovor na 4. prigovor jasan je iz onoga što je rečeno.
Odgovor na 5. prigovor: strogo govoreći, mirazi su neposredna načela djelovanja u kojemu se sastoji savršeno blaženstvo i po kojemu se duša sjedinjuje s Kristom. Stvari koje navodi Anselmo ne odgovaraju tom opisu; nego su takve da na bilo koji način prate ili slijede blaženstvo, ne samo u odnosu prema Zaručniku, na Kojega se od stvari koje navodi odnosi jedino „mudrost“, nego i u odnosu prema drugima. To mogu biti ili nečiji jednaki, na koje se odnosi „prijateljstvo“ s obzirom na sjedinjenje osjećaja, i „sklad“ s obzirom na suglasje u djelima, ili nečiji podređeni, na koje se odnosi „moć“, utoliko što su niže stvari uređene po višima, i „čast“ s obzirom na ono što podređeni iskazuju svojim pretpostavljenima. Ili pak (oni mogu pratiti ili slijediti blaženstvo) u odnosu prema samome sebi: na to se odnosi „sigurnost“ s obzirom na uklanjanje zla, i „radost“ s obzirom na postizanje dobra.
Odgovor na 6. prigovor: hvala, koju Augustin navodi kao treću od onih stvari koje će postojati u nebu, nije raspoloženje za blaženstvo, nego prije posljedica blaženstva: jer iz same činjenice sjedinjenja duše s Bogom, u čemu se sastoji blaženstvo, slijedi da duša provaljuje u hvalu. Stoga hvala nema nužne uvjete miraza.
Odgovor na 7. prigovor: pet navedenih stvari koje spominje Boetije određeni su uvjeti blaženstva, ali ne i raspoloženja za blaženstvo ili za njegov čin, jer blaženstvo po svojem savršenstvu posjeduje samo po sebi i nerazdijeljeno sve što ljudi traže u različitim stvarima, kako Filozof izjavljuje (Ethic. i, 7; x, 7,8). Prema tome Boetije pokazuje da se ovih pet stvari nalazi u savršenom blaženstvu, jer su one ono što ljudi traže u vremenitoj sreći. Jer one pripadaju ili, kao „sigurnost“, izuzetosti od zla, ili postizanju prikladnoga dobra, kao „radost“, ili savršenoga dobra, kao „dostatnost“, ili očitovanju dobra, kao „glasovitost“, utoliko što se dobro jednoga obznanjuje drugima, ili kao „štovanje“, koje ukazuje na to dobro ili spoznaju o njemu, jer štovanje je iskazivanje časti koja svjedoči o kreposti. Otuda je bjelodano da se ovih pet stvari ne bi trebalo nazivati mirazima, nego uvjetima blaženstva.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.