Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 95, a. 4

Pripada li to anđelima

Prigovor 1. Čini se da anđeli primaju miraze. Jer glosa na Pj 6,8, „Jedna je golubica moja“, kaže: „Jedna je Crkva među ljudima i anđelima“. No Crkva je zaručnica, zbog čega priliči da udovi Crkve imaju miraze. Dakle, anđeli imaju miraze.

Prigovor 2. Nadalje, glosa na Lk 12,36, „I vi budite slični ljudima koji čekaju svoga gospodara kada se vraća sa svadbe“, kaže: „Gospodin naš pošao je na svadbu kada je nakon Svoga uskrsnuća novi Čovjek zaručio Sebi anđeosku vojsku“. Dakle, anđeoske su vojske zaručnica Kristova i prema tome priliči da imaju miraze.

Prigovor 3. Nadalje, duhovni se brak sastoji u duhovnom sjedinjenju. No duhovno sjedinjenje između anđela i Boga nije manje negoli između proslavljenih ljudi i Boga. Budući da se dakle mirazi o kojima sada raspravljamo dodjeljuju na temelju duhovnoga braka, čini se da oni priliče anđelima.

Prigovor 4. Nadalje, duhovni brak zahtijeva duhovnoga zaručnika i duhovnu zaručnicu. No anđeli su po naravi više suobličeni negoli ljudi Kristu kao vrhovnom duhu. Dakle, duhovni je brak više moguć između anđela i Krista negoli između ljudi i Krista.

Prigovor 5. Nadalje, veća se sukladnost zahtijeva između glave i udova negoli između zaručnika i zaručnice. No sukladnost između Krista i anđela dostatna je da se Krist nazove Glavom anđela. Dakle, iz istog razloga dostatna je da se On nazove njihovim zaručnikom.

Naprotiv, Origen na početku prologa svojemu tumačenju Pjesme nad pjesmama razlikuje četiri osobe, naime „zaručnika sa zaručnicom, mlade djevojke i zaručnikove drugove“: i kaže da su „anđeli zaručnikovi drugovi“. Budući da dakle miraz pripada samo zaručnici, čini se da mirazi ne priliče anđelima. Nadalje, Krist je zaručio Crkvu Svojim utjelovljenjem i mukom: stoga je to pralikom označeno riječima (Izl 4,25): „Krvav si mi zaručnik“. No Svojim utjelovljenjem i mukom Krist nije bio drukčije sjedinjen s anđelima negoli prije. Dakle, anđeli ne pripadaju Crkvi, ako Crkvu promatramo kao zaručnicu. Dakle, mirazi ne priliče anđelima.

Odgovaram: bez ikakve sumnje, sve što pripada obdarenostima duše priliči anđelima kao što priliči i ljudima. Ali promatrano pod vidom miraza, to ne priliči tako anđelima kao ljudima, jer svojstvo zaručnice ne priliči tako vlastito anđelima kao ljudima. Jer traži se sukladnost naravi između zaručnika i zaručnice, to jest da budu iste vrste. Ljudi su pak u sukladnosti s Kristom na taj način, budući da je On uzeo ljudsku narav, i učinivši tako postao suobličen svim ljudima u specifičnoj naravi čovjeka. S druge strane, On nije suobličen anđelima u jedinstvu vrste, ni što se tiče Njegove božanske, ni što se tiče Njegove ljudske naravi. Prema tome, pojam miraza ne priliči tako vlastito anđelima kao ljudima. Budući da međutim u metaforičkim izrazima nije nužno imati sličnost u svakom pogledu, ne smijemo dokazivati da se jedno ne može reći o drugome metaforički zbog nekog nedostatka sličnosti; i prema tome razlog koji smo naveli ne dokazuje da su mirazi jednostavno neprikladni za anđele, nego samo da ne priliče tako vlastito anđelima kao ljudima, zbog spomenutoga nedostatka sličnosti.

Odgovor na 1. prigovor: premda su anđeli uključeni u jedinstvo Crkve, oni nisu udovi Crkve prema sukladnosti naravi, ako Crkvu promatramo kao zaručnicu: i tako nije vlastito prikladno za njih da imaju miraze.

Odgovor na 2. prigovor: Zaručenje se ondje uzima u širokom smislu, za sjedinjenje bez sukladnosti specifične naravi: i u tom smislu ništa nas ne priječi reći da anđeli imaju miraze, uzimajući ih u širokom smislu.

Odgovor na 3. prigovor: u duhovnom braku, premda nema drugoga doli duhovnoga sjedinjenja, oni čije sjedinjenje odgovara zamisli savršenoga braka moraju se slagati u specifičnoj naravi. Stoga zaručenje vlastito ne priliči anđelima.

Odgovor na 4. prigovor: sukladnost između anđela i Krista kao Boga nije takva kakva je dostatna za pojam savršenoga braka, budući da su tako daleko od slaganja u vrsti da je među njima još uvijek beskonačna udaljenost.

Odgovor na 5. prigovor: Krist se čak ni vlastito ne naziva Glavom anđela, ako promatramo glavu kao onu koja zahtijeva sukladnost naravi s udovima. Moramo međutim uočiti da, premda su glava i drugi udovi dijelovi jedinke jedne vrste, ako promatramo svaki pojedini za sebe, on nije iste vrste kao drugi ud, jer ruka je specifično drugi dio od glave. Stoga, govoreći o udovima u njima samima, jedina sukladnost koja se među njima traži jest ona razmjernosti, tako da jedan prima od drugoga, i jedan služi drugome. Posljedično, sukladnost između Boga i anđela dostatna je za pojam glave radije nego za pojam zaručnika.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.