Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 95, a. 3

Priliči li Kristu da ima darove

Prigovor 1. Čini se prikladnim da Krist primi miraz. Jer sveti će biti suobličeni Kristu kroz slavu, prema Fil 3,21: „Koji će preobraziti tijelo našega poniženja suobličeno tijelu slave Svoje.“ Dakle, i Krist će imati miraz.

Prigovor 2. Nadalje, u duhovnom se braku miraz daje po sličnosti s tjelesnim brakom. No u Kristu postoji duhovni brak, koji je Njemu svojstven, naime dviju naravi u jednoj Osobi, s obzirom na što se za ljudsku narav u Njemu kaže da ju je Riječ zaručila, kako glosa [sv. Augustin, De Consensu Evang. i, 40] kaže na Ps 19,6, „Postavio je Svoj šator u suncu“, itd., i Otk 21,3: „Evo šatora Božjeg s ljudima.“ Dakle, priliči da Krist ima miraz.

Prigovor 3. Nadalje, Augustin kaže (De Doctr. Christ. iii) da Krist, prema Pravilu [Liber regularum] Tikonijevu, zbog jedinstva otajstvenoga tijela koje postoji između glave i njezinih udova, naziva Sebe također Zaručnicom, a ne samo Zaručnikom, kako se može razabrati iz Iz 61,10: „Kao zaručnik urešen vijencem, i kao nevjesta urešena svojim nakitom.“ Budući da dakle miraz pripada zaručnici, čini se da bi Krist trebao primiti miraz.

Prigovor 4. Nadalje, miraz pripada svim udovima Crkve, budući da je Crkva zaručnica. No Krist je ud Crkve prema 1 Kor 12,27: „Vi ste tijelo Kristovo, i udovi od uda, to jest Krista“, prema glosi. Dakle, miraz pripada Kristu.

Prigovor 5. Nadalje, Krist ima savršeno gledanje, uživanje i radost. No to su mirazi. Dakle, itd.

Naprotiv, razlika osoba nužna je između zaručnika i zaručnice. No u Kristu nema ničega osobno različitog od Sina Božjega Koji je Zaručnik, kako se navodi u Iv 3,29: „Tko ima zaručnicu, zaručnik je.“ Dakle, budući da se miraz dodjeljuje zaručnici ili za zaručnicu, čini se neprikladnim da Krist ima miraz. Nadalje, ista osoba ne daje i ne prima miraz. No Krist je Taj Koji daje duhovne miraze. Dakle, nije prikladno da Krist ima miraz.

Odgovaram: o ovoj točki postoje dva mišljenja. Jer neki kažu da u Kristu postoji trostruko sjedinjenje. Jedno je sjedinjenje sklada, kojim je On sjedinjen s Bogom u vezi ljubavi; drugo je sjedinjenje sniženja, kojim je ljudska narav sjedinjena s božanskom; treće je sjedinjenje kojim je Krist sjedinjen s Crkvom. Kažu, dakle, da što se tiče prva dva sjedinjenja, Kristu priliči imati miraze kao takve, ali što se tiče trećega, Njemu priliči imati miraze u najizvrsnijem stupnju, promatrano s obzirom na ono u čemu se sastoje, ali ne promatrano kao miraze; jer u ovom je sjedinjenju Krist zaručnik, a Crkva zaručnica, a miraz se daje zaručnici s obzirom na vlasništvo i raspolaganje, premda se daje zaručniku s obzirom na upotrebu. Ali to se ne čini suvislim. Jer u sjedinjenju Krista s Ocem skladom ljubavi, čak i ako Ga promatramo kao Boga, ne kaže se da postoji brak, budući da to ne uključuje nikakvu podložnost kakva se traži u zaručnice prema zaručniku. Niti pak u sjedinjenju ljudske naravi s božanskom, promatramo li osobno sjedinjenje ili ono koje se tiče sukladnosti volje, ne može biti miraza, strogo govoreći, iz triju razloga. Prvo, zato što bi u braku u kojem se daje miraz trebala postojati sličnost naravi između zaručnika i zaručnice, a to nedostaje u sjedinjenju ljudske naravi s božanskom; drugo, zato što se traži razlika osoba, a ljudska narav nije osobno različita od Riječi; treće, zato što se miraz daje kada se zaručnica prvi put dovodi u zaručnikov dom i tako bi se činilo da pripada zaručnici, koja od nesjedinjene postaje sjedinjena; dok ljudska narav, koja je preuzeta u jedinstvo Osobe po Riječi, nikada nije bila drugačija doli savršeno sjedinjena. Stoga, po mišljenju drugih, trebamo reći da je pojam miraza ili posve neprikladan Kristu, ili ne tako vlastit kao svetima; ali da Mu stvari koje nazivamo mirazima pristaju u najvišem stupnju.

Odgovor na 1. prigovor: ovo se suobličenje mora shvatiti tako da se odnosi na stvar koja je miraz, a ne na pojam miraza koji bi bio u Kristu: jer nije nužno da stvar u kojoj smo suobličeni Kristu bude na isti način u Kristu i u nama.

Odgovor na 2. prigovor: za ljudsku se narav ne kaže vlastito da je zaručnica u svojem sjedinjenju s Riječju, budući da se razlika osoba, koja se traži između zaručnika i zaručnice, u tome ne nalazi. To što se za ljudsku narav ponekad kaže da je zaručena s obzirom na njezino sjedinjenje s Riječju jest zato što ona ima određeni čin zaručnice, utoliko što je nerazdruživo sjedinjena sa Zaručnikom, i u ovom je sjedinjenju podložna Riječi i vođena Riječju, kao zaručnica od zaručnika.

Odgovor na 3. prigovor: ako se o Kristu ponekad govori kao o Zaručnici, to nije zato što bi On u samoj istini bio Zaručnica, nego utoliko što On utjelovljuje Svoju zaručnicu, naime Crkvu, koja je s Njim duhovno sjedinjena. Stoga Ga ništa ne priječi, na taj način govora, da se za Njega kaže kako ima miraze, ne da je On Sam obdaren, nego Crkva.

Odgovor na 4. prigovor: pojam Crkva uzima se u dva smisla. Jer ponekad označava samo tijelo, koje je sjedinjeno s Kristom kao svojom Glavom. Samo na taj način Crkva ima svojstvo zaručnice: i na taj način Krist nije ud Crkve, nego je Glava od Koje svi udovi primaju. U drugom smislu Crkva označava glavu i udove sjedinjene zajedno; i tako se za Krista kaže da je ud Crkve, utoliko što On ispunjava službu različitu od svih drugih, izlijevajući život u druge udove: premda se On ne naziva vrlo vlastito udom, budući da ud uključuje određeno ograničenje, dok u Kristu duhovno dobro nije ograničeno nego je posve cjelovito [Usp. TP, pit. 8, čl. 1], tako da je On cjelovito dobro Crkve, niti je On zajedno s drugima išta veći nego što je Sam po Sebi. Govoreći o Crkvi u tom smislu, Crkva ne označava samo zaručnicu, nego zaručnika i zaručnicu, utoliko što jedna stvar proizlazi iz njihova duhovnoga sjedinjenja. Prema tome, premda se Krist naziva udom Crkve u određenom smislu, On se nipošto ne može nazvati udom zaručnice; i stoga Mu zamisao o mirazu ne priliči.

Odgovor na 5. prigovor: ovdje je sofizam „akcidenta“; jer te stvari ne priliče Kristu ako ih promatramo pod vidom miraza.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.