Suppl., q. 92, a. 2
Hoće li Ga vidjeti očima tijela
Prigovor 1. Čini se da će nakon uskrsnuća sveti vidjeti Boga očima tijela. Zato što proslavljeno oko ima veću moć od onoga koje nije proslavljeno. No blaženi je Job vidio Boga svojim očima (Job 42,5): „Po čuvenju uha čuo sam za te, ali sada te moje oko vidi“. Mnogo više dakle moći će proslavljeno oko vidjeti Boga u Njegovoj biti.
Prigovor 2. Nadalje, pisano je (Job 19,26): „U svojemu tijelu vidjet ću Boga, moga Spasitelja [Vulg.: ‚moga Boga‘]“. Dakle, na nebu će se Bog vidjeti očima tijela.
Prigovor 3. Nadalje, Augustin, govoreći o vidu proslavljenih očiju, izražava se kako slijedi (De Civ. Dei xxii): „Veća će moć biti u tim očima, ne da vide oštrije, kao što se izvješćuje da stanovite zmije ili orlovi vide (jer ma kakvu oštrinu vida te životinje posjedovale, one mogu vidjeti samo tjelesne stvari), nego da vide čak i netjelesne stvari“. No svaka moć koja je kadra spoznati netjelesne stvari može biti uzdignuta da vidi Boga. Dakle, proslavljene će oči moći vidjeti Boga.
Prigovor 4. Nadalje, nejednakost tjelesnih prema netjelesnim stvarima ista je kao i netjelesnih prema tjelesnima. No netjelesno oko može vidjeti tjelesne stvari. Dakle, tjelesno oko može vidjeti netjelesno: te posljedično slijedi isti zaključak.
Prigovor 5. Nadalje, Grgur, tumačeći Job 4,16, „Stajao je netko čijega lica nisam prepoznao“, kaže (Moral. v): „Čovjek koji bi, da je htio poslušati zapovijed, bio duhovan u tijelu, postao je, sagriješivši, tjelesan čak i u umu“. No time što je postao tjelesan u umu, „on misli samo na one stvari koje privlači u svoju dušu slikama tijela“ (Moral. v). Dakle, kada bude duhovan u tijelu (što je obećano svetima nakon uskrsnuća), moći će čak i u tijelu vidjeti duhovne stvari. Dakle, slijedi isti zaključak.
Prigovor 6. Nadalje, čovjeka može blaženim učiniti samo Bog. No on će biti blažen ne samo u duši nego i u tijelu. Dakle, Bog će biti vidljiv ne samo njegovu razumu nego i njegovu tijelu.
Prigovor 7. Nadalje, baš kao što je Bog prisutan razumu svojom biti, tako će biti i osjetilima, jer On će biti „sve u svemu“ (1 Kor 15,28). No razum će Ga vidjeti po sjedinjenju Njegove biti s njim. Dakle, On će također biti vidljiv i osjetilu.
Naprotiv, Ambrozije, tumačeći Lk 1,2 [ispravno Lk 1,11], „Ukaza mu se anđeo“, kaže: „Boga se ne traži očima tijela, niti ga vid pregledava, niti ga dodir obuhvaća“. Dakle, Bog nipošto neće biti vidljiv tjelesnome osjetilu. Nadalje, Jeronim, tumačeći Iz 6,1, „Vidjeh Gospodina gdje sjedi“, kaže: „Božanstvo ne samo Oca, nego i Sina i Duha Svetoga, vidljivo je, ne tjelesnim očima, nego samo očima uma, o kojima se kaže: Blago onima koji su čista srca“. Nadalje, Jeronim opet kaže (kako navodi Augustin, Ep. cxlvii): „Netjelesna je stvar nevidljiva tjelesnome oku“. No Bog je vrhunski netjelesan. Dakle, itd. Nadalje, Augustin kaže (De Videndo Deo, Ep. cxlvii): „Boga nitko nikada nije vidio onakvim kakav jest, ni u ovome životu, ni u anđeoskome životu, na isti način kao ove vidljive stvari koje se vide tjelesnim vidom“. No anđeoski je život život blaženih, u kojemu će živjeti nakon uskrsnuća. Dakle, itd. Nadalje, prema Augustinu (De Trin. xiv), „za čovjeka se kaže da je načinjen na sliku Božju utoliko ukoliko je kadar vidjeti Boga“. No čovjek je na sliku Božju s obzirom na svoj um, a ne s obzirom na svoje tijelo. Dakle, on će vidjeti Boga svojim umom, a ne svojim tijelom.
Odgovaram: neka je stvar zamjetljiva osjetilima tijela na dva načina, izravno i neizravno. Neka je stvar zamjetljiva izravno ako može izravno djelovati na tjelesna osjetila. A stvar može djelovati izravno ili na osjetilo kao takvo ili na pojedino osjetilo kao takvo. Ono što djeluje izravno na ovaj drugi način na osjetilo naziva se vlastitim osjetilnim objektom, na primjer boja u odnosu na vid, i zvuk u odnosu na sluh. Ali kako se osjetilo kao takvo služi tjelesnim organom, ništa se u njega ne može primiti osim tjelesno, budući da što god se u neku stvar prima, u njoj je prema načinu primatelja. Stoga svi osjetilni objekti djeluju na osjetilo kao takvo prema svojoj veličini: te se posljedično veličina i sve njezine posljedice, kao što su gibanje, mirovanje, broj i slično, nazivaju zajedničkim osjetilnim objektima, a ipak su izravni objekti osjetila. Neizravni objekt osjetila jest onaj koji ne djeluje na osjetilo, niti kao osjetilo niti kao pojedino osjetilo, nego je pridružen onim stvarima koje djeluju na osjetilo izravno: na primjer Sokrat; sin Diarejev; prijatelj i slično, što je izravni objekt spoznaje razuma u općem, a u pojedinačnom objekt je rasudbene moći u čovjeku i procjenjivačke moći u drugim životinjama. Za vanjsko se osjetilo kaže da opaža stvari ove vrste, premda neizravno, kada moć zamjećivanja (čije je područje izravno spoznati tu spoznatu stvar), iz onoga što se osjeća izravno, zahvaća njih odmah i bez ikakve sumnje ili diskursa (tako vidimo da je neka osoba živa iz činjenice da govori): inače se za osjetilo ne kaže da to opaža čak ni neizravno. Kažem dakle da se Bog nipošto ne može vidjeti očima tijela, ili opaziti bilo kojim od osjetila, kao ono što se gleda izravno, niti ovdje niti na nebu: jer ako se ono što pripada osjetilu kao takvome ukloni iz osjetila, neće biti osjetila, i na sličan način ako se ono što pripada vidu kao vidu ukloni iz njega, neće biti vida. Shodno tome, videći da osjetilo kao osjetilo opaža veličinu, a vid kao takvo osjetilo opaža boju, nemoguće je da vid opaža ono što nije ni boja ni veličina, osim ako to dvoznačno ne nazovemo osjetilom. Budući dakle da će vid i osjetilo biti vrsno isti u proslavljenome tijelu kao i u neproslavljenome tijelu, bit će nemoguće da ono vidi božansku bit kao objekt izravnoga gledanja; pa ipak vidjet će je kao objekt neizravnoga gledanja, zato što će s jedne strane tjelesni vid vidjeti toliku slavu Božju u tijelima, osobito u proslavljenim tijelima i nadasve u tijelu Kristovu, a s druge strane, razum će vidjeti Boga tako jasno da će se Bog opažati u stvarima viđenima okom tijela, baš kao što se život opaža u govoru. Jer premda naš razum tada neće gledati Boga iz gledanja Njegovih stvorenja, ipak će gledati Boga u Njegovim stvorenjima viđenima tjelesno. Ovaj način tjelesnoga gledanja Boga naznačuje Augustin (De Civ. Dei xxii), kako je jasno ako obratimo pozornost na njegove riječi, jer on kaže: „Vrlo je vjerojatno da ćemo tako vidjeti svjetovna tijela novoga neba i nove zemlje da posve jasno vidimo Boga posvuda prisutnoga, koji upravlja svim tjelesnim stvarima, ne kao što sada nevidljive stvari Božje vidimo kao shvaćene po onome što je stvoreno, nego kao kada vidimo ljude... ne vjerujemo nego vidimo da žive“.
Odgovor na 1. prigovor: ove se Jobove riječi odnose na duhovno oko, o kojemu Apostol kaže (Ef 1,18): „Prosvijetlio oči našega [Vulg.: ‚vašega‘] srca“.
Odgovor na 2. prigovor: navedeni redak ne znači da ćemo Boga vidjeti očima tijela, nego da ćemo u tijelu vidjeti Boga.
Odgovor na 3. prigovor: u ovim riječima Augustin govori kao onaj koji istražuje i uvjetno. To se vidi iz onoga što je rekao prije: „Stoga će imati posve drukčiju moć, ako budu vidjeli tu netjelesnu narav“: a zatim nastavlja govoreći: „Shodno tome veća moć“, itd., a poslije sam sebe objašnjava.
Odgovor na 4. prigovor: svaka spoznaja proizlazi iz neke vrste apstrakcije od tvari. Stoga što je tjelesni oblik više apstrahiran od tvari, to je više načelo spoznaje. Otuda biva da oblik koji postoji u tvari ni na koji način nije načelo spoznaje, dok je oblik koji postoji u osjetilima donekle načelo spoznaje, utoliko ukoliko je apstrahiran od tvari, a oblik koji postoji u razumu još je bolje načelo spoznaje. Stoga duhovno oko, odakle je zapreka spoznaji uklonjena, može vidjeti tjelesni objekt: ali ne slijedi da bi tjelesno oko, u kojemu je spoznajna moć nedostatna time što dioništvuje u tvari, moglo savršeno spoznati netjelesne objekte spoznaje.
Odgovor na 5. prigovor: premda um koji je postao tjelesan ne može misliti osim o stvarima primljenima od osjetila, on o njima misli netvarno. Na sličan način, što god vid zahvaća, mora to uvijek zahvaćati tjelesno: stoga ne može spoznati stvari koje se ne mogu zahvatiti tjelesno.
Odgovor na 6. prigovor: blaženstvo je savršenost čovjeka kao čovjeka. A budući da čovjek nije čovjek po svojemu tijelu, nego po svojoj duši, a tijelo je bitno čovjeku utoliko ukoliko je usavršeno dušom: slijedi da se čovjekovo blaženstvo ne sastoji ponajprije drukčije doli u činu duše, te prelazi s duše na tijelo svojevrsnim prelijevanjem, kako je gore objašnjeno (pit. 85, čl. 1). Pa ipak, naše će tijelo imati stanovito blaženstvo od gledanja Boga u osjetilnim stvorenjima: a osobito u Kristovu tijelu.
Odgovor na 7. prigovor: razum može opažati duhovne stvari, dok oči tijela ne mogu: stoga će razum moći spoznati božansku bit sjedinjenu s njim, ali oči tijela neće.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.