Suppl., q. 92, a. 1
Hoće li sveti vidjeti Boga u Njegovoj biti
Prigovor 1. Čini se da ljudski razum ne može dosegnuti gledanje Boga u Njegovoj biti. Jer pisano je (Iv 1,18): „Boga nitko nikada nije vidio“; a Krizostom u svojemu tumačenju kaže (Hom. xiv in Joan.) da „čak ni nebeske biti, naime Kerubini i Serafini, nikada nisu mogle vidjeti Njega onakvim kakav jest“. No ljudima se obećava samo jednakost s anđelima (Mt 22,30): „Bit će... kao anđeli Božji na nebu“. Dakle, ni sveti na nebu neće vidjeti Boga u Njegovoj biti.
Prigovor 2. Nadalje, Dionizije ovako dokazuje (Div. Nom. i): „Spoznaja je samo o postojećim stvarima“. No što god postoji, konačno je, budući da je ograničeno na određeni rod: te je stoga Bog, budući da je beskonačan, iznad svih postojećih stvari. Dakle, nema spoznaje o Njemu, i On je iznad svake spoznaje.
Prigovor 3. Nadalje, Dionizije (De Myst. Theol. i) pokazuje da je najsavršeniji način na koji se naš razum može sjediniti s Bogom onaj kada se sjedinjuje s Njim kao s nečim nepoznatim. No ono što se gleda u svojoj biti nije nepoznato. Dakle, nemoguće je da naš razum vidi Boga u Njegovoj biti.
Prigovor 4. Nadalje, Dionizije kaže (Ep. ad Caium Monach.) da je „tama“, jer tako naziva obilje svjetlosti, „koja zaklanja Boga neprobojna za sva prosvjetljenja, i skrivena od svake spoznaje: pa ako bi itko gledajući Boga razumio što je vidio, nije vidio samoga Boga, nego neku od onih stvari koje su Njegove“. Dakle, nijedan stvoreni razum neće moći vidjeti Boga u Njegovoj biti.
Prigovor 5. Nadalje, prema Dioniziju (Ep. ad Hieroth.) „Bog je nevidljiv zbog svoje nadmašujuće slave“. No Njegova slava nadilazi ljudski razum na nebu jednako kao i na putu. Dakle, budući da je nevidljiv na putu, tako će biti i na nebu.
Prigovor 6. Nadalje, budući da je spoznatljivi objekt savršenost razuma, mora nužno postojati razmjer između spoznatljivoga i razuma, kao između vidljivoga objekta i vida. Ali nema mogućega razmjera između našega razuma i božanske biti, budući da ih razdvaja beskonačna udaljenost. Dakle, naš razum neće moći dosegnuti gledanje božanske biti.
Prigovor 7. Nadalje, Bog je udaljeniji od našega razuma nego što je stvoreno spoznatljivo od naših osjetila. No osjetila nipošto ne mogu dosegnuti gledanje duhovnoga stvorenja. Dakle, ni naš razum neće moći dosegnuti gledanje božanske biti.
Prigovor 8. Nadalje, kad god razum nešto spoznaje u činu, treba biti obaviješten likom spoznatoga objekta, koji je lik načelo razumske radnje što završava u tome objektu, baš kao što je toplina načelo zagrijavanja. Shodno tome, ako naš razum spoznaje Boga, to mora biti pomoću nekoga lika koji obavješćuje sam razum. No to ne može biti sama bit Božja, budući da oblik i obaviještena stvar moraju nužno imati jedan bitak, dok se božanska bit razlikuje od našega razuma u biti i bitku. Dakle, oblik kojim se naš razum obavješćuje u spoznavanju Boga mora nužno biti lik koji je Bog utisnuo u naš razum. No taj lik, budući da je nešto stvoreno, ne može dovesti do spoznaje Boga osim kao što učinak dovodi do spoznaje svojega uzroka. Dakle, nemoguće je da naš razum vidi Boga osim preko Njegova učinka. Ali vidjeti Boga preko Njegova učinka ne znači vidjeti Ga u Njegovoj biti. Dakle, naš razum neće moći vidjeti Boga u Njegovoj biti.
Prigovor 9. Nadalje, božanska je bit udaljenija od našega razuma nego bilo koji anđeo ili inteligencija. No prema Aviceni (Metaph. iii), „postojanje inteligencije u našemu razumu ne podrazumijeva da je njezina bit u našemu razumu“, jer bi u tome slučaju naša spoznaja inteligencije bila supstancija, a ne akcident, „nego da je njezin lik utisnut u naš razum“. Dakle, ni Bog nije u našemu razumu, da bismo Ga spoznali, osim utoliko ukoliko je utisak o Njemu u našemu razumu. No taj utisak ne može dovesti do spoznaje božanske biti, jer budući da je beskonačno udaljen od božanske biti, izrođuje se u drugu sliku mnogo više nego kada bi se slika bijele stvari izrodila u sliku crne stvari. Dakle, baš kao što se za osobu u čijemu se vidu slika bijele stvari izrođuje u sliku crne stvari, zbog neraspoloženosti organa, ne kaže da vidi bijelu stvar, tako ni naš razum neće moći vidjeti Boga u Njegovoj biti, budući da Boga spoznaje samo pomoću ovoga utiska.
Prigovor 10. Nadalje, „u stvarima lišenima tvari ono što spoznaje isto je što i ono spoznato“ (De Anima iii). No Bog je vrhunski lišen tvari. Budući da onda naš razum, koji je stvoren, ne može dospjeti do toga da bude nestvorena bit, nemoguće je da naš razum vidi Boga u Njegovoj biti.
Prigovor 11. Nadalje, što god se gleda u svojoj biti, spoznaje se s obzirom na to što jest. Ali naš razum ne može spoznati o Bogu što On jest, nego samo što On nije, kako izjavljuju Dionizije (Coel. Hier. ii) i Damaščanin (De Fide Orth. i). Dakle, naš razum neće moći vidjeti Boga u Njegovoj biti.
Prigovor 12. Nadalje, svaka beskonačna stvar, kao takva, nepoznata je. No Bog je u svakome pogledu beskonačan. Dakle, On je posve nepoznat. Dakle, bit će nemoguće da Ga stvoreni razum vidi u Njegovoj biti.
Prigovor 13. Nadalje, Augustin kaže (De Videndo Deo: Ep. cxlvii): „Bog je po naravi nevidljiv“. No ono što je u Bogu po naravi ne može biti drukčije. Dakle, nemoguće je da Ga se vidi u Njegovoj biti.
Prigovor 14. Nadalje, što god jest na jedan način, a gleda se na drugi način, ne gleda se onakvim kakvo jest. No Bog jest na jedan način, a sveti na nebu gledat će Ga na drugi način: jer On jest prema svojemu vlastitom načinu, ali sveti će Ga gledati prema njihovu načinu. Dakle, sveti Ga neće gledati onakvim kakav jest, te Ga tako neće gledati u Njegovoj biti.
Prigovor 15. Nadalje, ono što se gleda kroz posrednika ne gleda se u svojoj biti. No Bog će se na nebu gledati kroz posrednika koji je svjetlost slave, prema Ps 36,10: „U tvojoj svjetlosti vidjet ćemo svjetlost“. Dakle, On se neće gledati u svojoj biti.
Prigovor 16. Nadalje, na nebu će se Bog gledati licem u lice, prema 1 Kor 13,12. No kada gledamo čovjeka licem u lice, gledamo ga kroz njegov lik. Dakle, na nebu će se Bog gledati kroz Njegov lik, te posljedično ne u Njegovoj biti.
Naprotiv, pisano je (1 Kor 13,12): „Gledamo sada kroz zrcalo, nejasno, a tada licem u lice“. No ono što se gleda licem u lice gleda se u svojoj biti. Dakle, Boga će u Njegovoj biti gledati sveti na nebu. Nadalje, pisano je (1 Iv 3,2): „Kad se očituje, bit ćemo mu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest“. Dakle, vidjet ćemo Ga u Njegovoj biti. Nadalje, glosa na 1 Kor 15,24, „Kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu“, kaže: „Gdje“, to jest na nebu, „vidjet će se bit Oca, Sina i Duha Svetoga: to se daje samo čistima srcem i najviše je blaženstvo“. Dakle, blaženi će vidjeti Boga u Njegovoj biti. Nadalje, pisano je (Iv 14,21): „Tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj; i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati“. No ono što se očituje gleda se u svojoj biti. Dakle, Boga će u Njegovoj biti gledati sveti na nebu. Nadalje, Grgur tumačeći (Moral. xviii) riječi iz Izl 33,20, „Čovjek me ne može vidjeti i na životu ostati“, odbacuje mišljenje onih koji su tvrdili da se „u ovome prebivalištu blaženstva Bog može vidjeti u svojoj slavi, ali ne u svojoj naravi; jer Njegova se slava ne razlikuje od Njegove naravi“. No Njegova je narav Njegova bit. Dakle, On će se vidjeti u svojoj biti. Nadalje, želja svetih ne može biti posve osujećena. No zajednička je želja svetih vidjeti Boga u Njegovoj biti, prema Izl 33,13: „Pokaži mi svoju slavu“; Ps 80,20: „Pokaži lice svoje i spasit ćemo se“; i Iv 14,8: „Pokaži nam Oca i dosta nam je“. Dakle, sveti će vidjeti Boga u Njegovoj biti.
Odgovaram: baš kao što po vjeri držimo da je posljednji cilj čovjekova života gledati Boga, tako su i filozofi tvrdili da je čovjekova konačna sreća razumjeti netvarne supstancije prema njihovu bitku. Otuda s obzirom na ovo pitanje nalazimo da se filozofi i teolozi susreću s istom poteškoćom i istim razilaženjem u mišljenjima. Jer neki su filozofi držali da naš trpni razum nikada ne može doći do toga da razumije odijeljene supstancije. Tako se Alfarabi izražava na kraju svoje Etike, premda suprotno tvrdi u svojoj knjizi O inteligenciji, kako svjedoči Komentator (De Anima iii). Na sličan su način stanoviti teolozi držali da ljudski razum nikada ne može dosegnuti gledanje Boga u Njegovoj biti. Na obje su strane bili potaknuti udaljenošću koja dijeli naš razum od božanske biti i od odijeljenih supstancija. Jer budući da je razum u činu donekle jedno sa spoznatljivim objektom u činu, činilo bi se teškim razumjeti kako stvoreni razum biva učinjen nestvorenom biti. Stoga Krizostom kaže (Hom. xiv in Joan.): „Kako stvorenje može vidjeti nestvoreno?“ Oni koji drže da je trpni razum podložan nastajanju i propadanju, kao moć ovisna o tijelu, susreću se s još većom poteškoćom ne samo glede gledanja Boga nego i glede gledanja bilo kojih odijeljenih supstancija. Ali to je mišljenje posve neodrživo. Prvo, zato što je u proturječju s autoritetom kanonskoga Pisma, kako izjavljuje Augustin (De Videndo Deo: Ep. cxlvii). Drugo, zato što, budući da je razumijevanje djelovanje najvlastitije čovjeku, slijedi da se mora držati kako se njegova sreća sastoji u tome djelovanju kada se u njemu usavrši. Budući da je pak savršenost razumnoga bića kao takvoga spoznatljivi objekt, ako u najsavršenijem djelovanju svojega razuma čovjek ne doseže gledanje božanske biti, nego nešto drugo, bit ćemo prisiljeni zaključiti da je objekt čovjekove sreće nešto drugo osim Boga: a budući da se konačna savršenost neke stvari sastoji u tome da bude sjedinjena sa svojim načelom, slijedi da je tvorbeno načelo čovjeka nešto drugo osim Boga, što je apsurdno, po nama, a također i po filozofima koji tvrde da naše duše emaniraju iz odijeljenih supstancija, tako da naposljetku možemo razumjeti te supstancije. Posljedično, po nama se mora tvrditi da će naš razum naposljetku dosegnuti gledanje božanske biti, a po filozofima da će dosegnuti gledanje odijeljenih supstancija. Preostaje dakle ispitati kako se to može dogoditi. Jer neki su, poput Alfarabija i Avempacea, držali da samom činjenicom što naš razum razumije bilo koje spoznatljive objekte, on doseže gledanje odijeljene supstancije. Da bi to dokazali, služe se dvama dokazima. Prvi je taj da baš kao što se vrsna narav ne raznolikuje u različitim jedinkama osim kao sjedinjena s različitim individuacijskim načelima, tako se ni shvaćeni pojam ne raznolikuje u meni i u tebi, osim utoliko ukoliko je sjedinjen s različitim uobraziljskim oblicima: te posljedično, kada razum odijeli shvaćeni pojam od uobraziljskih oblika, preostaje shvaćena štostost, koja je jedna te ista u različitim osobama koje je razumiju, a takva je štostost odijeljene supstancije. Stoga, kada naš razum dosegne vrhovnu apstrakciju bilo koje spoznatljive štostosti, on time razumije štostost odijeljene supstancije koja joj je slična. Drugi je dokaz taj da naš razum ima naravnu sposobnost apstrahirati štostost od svih spoznatljivih objekata koji imaju štostost. Ako je dakle štostost koju apstrahira od neke pojedine jedinke štostost bez štostosti, razum razumijevajući nju razumije štostost odijeljene supstancije koja ima sličan raspored, budući da su odijeljene supstancije samostojne štostosti bez štostosti; jer štostost jednostavne stvari jest sama jednostavna stvar, kako kaže Avicena (Met. iii). S druge strane, ako je štostost apstrahirana od ovoga pojedinog osjetilnog štostost koja ima štostost, slijedi da razum ima naravnu sposobnost apstrahirati tu štostost, te posljedično, budući da ne možemo ići unedogled, doći ćemo do neke štostosti bez štostosti, a to je ono što razumijemo pod odijeljenom štostošću [Usp. FP, pit. 88, čl. 2]. No ovo je umovanje, čini se, nedokazano. Prvo, zato što štostost tvarnih supstancija, koju razum apstrahira, nije iste naravi kao štostost odijeljenih supstancija, te posljedično iz činjenice što naš razum apstrahira štostosti tvarnih supstancija i spoznaje ih, ne slijedi da spoznaje štostost odijeljene supstancije, osobito božanske biti, koja je više od bilo koje druge različite naravi od bilo koje stvorene štostosti. Drugo, zato što, čak i kad bi bila iste naravi, spoznaja složene stvari ipak ne bi dovela do spoznaje odijeljene supstancije, osim u točki najudaljenijega roda, naime supstancije: a takva je spoznaja nesavršena osim ako ne dopre do svojstava stvari. Jer spoznati čovjeka samo kao životinju znači spoznati ga samo u ograničenome smislu i u mogućnosti: a još mnogo manje znači spoznati samo narav supstancije u njemu. Stoga spoznati Boga tako, ili druge odijeljene supstancije, ne znači vidjeti bit Božju ili štostost odijeljene supstancije, nego spoznati Ga u Njegovu učinku i tako reći u zrcalu. Iz ovoga razloga Avicena u svojoj Metafizici predlaže drugi način razumijevanja odijeljenih supstancija, to jest da odijeljene supstancije razumijemo pomoću nakana njihovih štostosti, pri čemu su te nakane slike njihovih supstancija, ne doduše apstrahirane od njih, budući da su netvarne, nego utisnute njima u naše duše. Ali i ovaj se način čini nedostatnim za božansko gledanje koje tražimo. Jer općenito se prihvaća da „što god se u nešto prima, prima se prema načinu primatelja“: te će posljedično lik božanske biti utisnut u naš razum biti prema načinu našega razuma: a način našega razuma zaostaje za savršenim primanjem božanskoga lika. No nedostatak savršenoga lika može se pojaviti na onoliko načina na koliko se može pojaviti nesličnost. Jer na jedan način postoji manjkav lik kada se oblik prima prema istoj vrsnoj naravi, ali ne u istoj mjeri savršenosti: takav je manjkav lik u subjektu koji ima malo bjeline u usporedbi s onim koji je ima mnogo. Na drugi način lik je još manjkaviji, kada ne dospijeva do iste vrsne naravi, nego samo do iste rodne naravi: takav je lik narančastoga ili žućkastoga objekta u usporedbi s bijelim. Na treći način, još je manjkaviji lik kada ne dospijeva do iste rodne naravi, nego samo do stanovite analogije ili razmjera: takav je lik bjeline prema čovjeku, u tome što je svako od njih biće: i na taj je način svaki lik primljen u stvorenje manjkav u usporedbi s božanskom biti. No da bi vid spoznao bjelinu, nužno je da primi lik bjeline prema njezinoj vrsnoj naravi, premda ne prema istome načinu bitka, jer oblik ima u osjetilu način bitka drukčiji od onoga koji ima u stvari izvan duše: jer ako bi se oblik žutila primio u oko, za oko se ne bi reklo da vidi bjelinu. Na sličan način, da bi razum razumio neku štostost, nužno je da primi njezin lik prema istoj vrsnoj naravi, premda na objema stranama možda ne postoji isti način bitka: jer oblik koji je u razumu ili osjetilu nije načelo spoznaje prema svojemu načinu bitka na objema stranama, nego prema svojemu zajedničkom pojmu s izvanjskim objektom. Otuda je jasno da se ni po kojemu liku primljenom u stvoreni razum Bog ne može razumjeti tako da se Njegova bit gleda neposredno. I iz ovoga su razloga oni koji su držali da se božanska bit gleda samo na ovaj način govorili da se sama bit neće gledati, nego stanoviti sjaj, tako reći Njezin odsjev. Posljedično, ni ovaj način ne dostaje za božansko gledanje koje tražimo. Stoga moramo poći drugim putem, koji su također držali stanoviti filozofi, naime Aleksandar i Averroes (De Anima iii). Jer budući da se u svakoj spoznaji zahtijeva neki oblik po kojemu se objekt spoznaje ili gleda, ovaj oblik kojim se razum usavršuje kako bi gledao odijeljene supstancije nije ni štostost koju razum apstrahira od složenih stvari, kako je tvrdilo prvo mišljenje, niti utisak koji je u našemu razumu ostavila odijeljena supstancija, kako je tvrdilo drugo mišljenje; nego sama odijeljena supstancija sjedinjena s našim razumom kao njegov oblik, tako da bude i ono što se razumije, i ono po čemu se razumije. I ma kako bilo s drugim odijeljenim supstancijama, ipak moramo dopustiti da je to naš način gledanja Boga u Njegovoj biti, jer kojim god bi drugim oblikom naš razum bio obaviješten, ne bi mogao po njemu biti priveden božanskoj biti. To se, međutim, ne smije shvatiti kao da je božanska bit u stvarnosti oblik našega razuma, ili kao da je iz Njezina spajanja s našim razumom proizišao jednostavno jedan bitak, kao u naravnim stvarima iz naravnoga oblika i tvari: nego je značenje da je razmjer božanske biti prema našemu razumu kao razmjer oblika prema tvari. Jer kad god se dvije stvari, od kojih je jedna savršenost druge, prime u istoga primatelja, razmjer jedne prema drugoj, naime savršenije prema manje savršenoj, jest kao razmjer oblika prema tvari: tako se svjetlost i boja primaju u prozirni objekt, pri čemu se svjetlost odnosi prema boji kao oblik prema tvari. Kada se stoga razumsko svjetlo primi u dušu, zajedno s prebivajućom božanskom biti, premda se ne primaju na isti način, božanska će bit biti prema razumu kao oblik prema tvari: a da to dostaje kako bi razum mogao vidjeti božansku bit samom božanskom biti, može se pokazati kako slijedi. Kao što iz naravnoga oblika (po kojemu stvar ima bitak) i tvari nastaje jednostavno jedna stvar, tako iz oblika po kojemu razum razumije, i samoga razuma, nastaje razumljevo jedna stvar. No u naravnim stvarima samostojna stvar ne može biti oblik bilo koje tvari ako ta stvar ima tvar kao jedan od svojih dijelova, budući da je nemoguće da tvar bude oblik neke stvari. Ali ako je ta samostojna stvar čisti oblik, ništa je ne sprečava da bude oblik neke tvari i da postane ono po čemu sam složaj jest [Doslovno: i da postane ‚ono-po-čemu-jest‘ samoga složaja], kao što je oprimjereno u duši. No u razumu moramo uzeti sam razum u mogućnosti kao tvar, a spoznatljivu vrstu kao oblik; tako da će razum koji stvarno razumije biti tako reći složaj koji proizlazi iz oboga. Stoga, ako postoji samostojna stvar koja u sebi nema ničega osim onoga što je spoznatljivo, takva stvar može sama po sebi biti oblik po kojemu razum razumije. No neka je stvar spoznatljiva s obzirom na svoju zbiljnost, a ne na svoju mogućnost (Met. ix): u prilog čemu spoznatljivi oblik treba biti apstrahiran od tvari i od svih svojstava tvari. Dakle, budući da je božanska bit čisti čin, bit će moguće da ona bude oblik po kojemu razum razumije: i to će biti blaženo gledanje. Stoga Učitelj kaže (Sent. ii, D, 1) da je sjedinjenje tijela s dušom slika blaženoga sjedinjenja duha s Bogom.
Odgovor na 1. prigovor: navedene se riječi mogu protumačiti na tri načina, prema Augustinu (De Videndo Deo: Ep. cxlvii). Na jedan način tako da isključuju tjelesno gledanje, po kojemu nitko nikada nije vidio niti će vidjeti Boga u Njegovoj biti; drugo, tako da isključuju razumsko gledanje Boga u Njegovoj biti onima koji prebivaju u ovome smrtnom tijelu; treće, tako da isključuju gledanje obuhvaćanjem stvorenome razumu. Krizostom upravo tako razumije taj izričaj, stoga dodaje: „Pod gledanjem evanđelist misli na najjasnije opažanje, i takvo obuhvaćanje kakvo Otac ima o Sinu“. To je također i evanđelistovo značenje, budući da dodaje: „Jedinorođeni Sin, koji je u krilu Očevu, on ga je objavio“: njegova je nakana bila dokazati da je Sin Bog iz Njegova obuhvaćanja Boga.
Odgovor na 2. prigovor: baš kao što Bog, svojom beskonačnom biti, nadilazi sve postojeće stvari koje imaju određeni bitak, tako je i Njegova spoznaja, po kojoj On spoznaje, iznad svake spoznaje. Stoga, kako se naša spoznaja odnosi prema našoj stvorenoj biti, tako se božanska spoznaja odnosi prema Njegovoj beskonačnoj biti. No dvije stvari pridonose spoznaji, naime spoznavatelj i spoznata stvar. Nadalje, gledanje po kojemu ćemo vidjeti Boga u Njegovoj biti isto je ono po kojemu Bog vidi samoga sebe, s obzirom na ono po čemu biva viđen, jer kao što On vidi sebe u svojoj biti, tako ćemo i mi vidjeti Njega. Ali s obzirom na spoznavatelja postoji razlika koja postoji između božanskoga razuma i našega. No u redu spoznaje spoznati objekt slijedi oblik po kojemu spoznajemo, budući da po obliku kamena vidimo kamen: dok djelotvornost spoznaje slijedi moć spoznavatelja: tako onaj tko ima jači vid vidi jasnije. Posljedično ćemo u tome gledanju vidjeti istu stvar koju Bog vidi, naime Njegovu bit, ali ne tako djelotvorno.
Odgovor na 3. prigovor: Dionizije ondje govori o spoznaji po kojoj putnici spoznaju Boga po stvorenom obliku, kojim se naš razum obavješćuje kako bi vidio Boga. No kako Augustin kaže (De Videndo Deo: Ep. cxlvii), „Bog izmiče svakome obliku našega razuma“, jer koji god oblik naš razum zamisli, taj je oblik izvan razmjera s božanskom biti. Stoga Ga naš razum ne može dokučiti: nego naša najsavršenija spoznaja o Njemu kao putnika jest spoznati da je On iznad svega što naš razum može zamisliti, i tako smo sjedinjeni s Njim kao s nečim nepoznatim. Na nebu ćemo Ga, međutim, vidjeti po obliku koji je Njegova bit, i bit ćemo sjedinjeni s Njim kao s nečim poznatim.
Odgovor na 4. prigovor: Bog je svjetlost (Iv 1,9). No rasvjetljenje je utiskivanje svjetlosti u rasvijetljeni objekt. I budući da je božanska bit drukčijega načina od bilo kojega njezina lika utisnuta u razum, on (Dionizije) kaže da je „božanska tama neprobojna za svako rasvjetljenje“, jer, naime, božanska bit, koju naziva „tamom“ zbog njezina nadmašujućeg sjaja, ostaje nepokazana utiskom u naš razum, te je posljedično „skrivena od svake spoznaje“. Stoga, ako itko gledajući Boga zamisli nešto u svojemu umu, to nije Bog, nego jedan od Božjih učinaka.
Odgovor na 5. prigovor: premda slava Božja nadilazi svaki oblik kojim je naš razum obaviješten sada, ona ne nadilazi božansku bit, koja će biti oblik našega razuma na nebu: i stoga, premda je nevidljiva sada, bit će vidljiva tada.
Odgovor na 6. prigovor: premda ne može biti razmjera između konačnoga i beskonačnoga, budući da je pretežnost beskonačnoga nad konačnim neodređena, među njima može postojati razmjernost ili sličnost razmjeru: jer kao što je konačna stvar jednaka nekoj konačnoj stvari, tako je i beskonačna stvar jednaka beskonačnoj stvari. No da bi se neka stvar spoznala u potpunosti, katkad je nužno da postoji razmjer između spoznavatelja i spoznatoga, jer moć spoznavatelja treba biti prikladna spoznatljivosti spoznate stvari, a jednakost je vrsta razmjera. Katkad, međutim, spoznatljivost stvari nadilazi moć spoznavatelja, kao kada spoznajemo Boga, ili obrnuto kada On spoznaje stvorenja: i tada nema potrebe za razmjerom između spoznavatelja i spoznatoga, nego samo za razmjernošću; tako da, naime, kako se spoznavatelj odnosi prema spoznatljivome objektu, tako se spoznatljivi objekt odnosi prema činjenici svojega bivanja spoznatim: i ta razmjernost dostaje da konačno spozna beskonačno, ili obrnuto. Možemo također odgovoriti da razmjer prema strogome smislu u kojemu se rabi označuje omjer količine prema količini utemeljen na stanovitom utvrđenom suvišku ili jednakosti; ali se dalje prenosi da označi bilo koji omjer bilo koje pojedine stvari prema drugoj; i u tome smislu kažemo da tvar treba biti razmjerna svojemu obliku. U tome smislu ništa ne priječi da se naš razum, premda konačan, opiše kao razmjeran gledanju božanske biti; ali ne i obuhvaćanju Njezinom, zbog Njezine neizmjernosti.
Odgovor na 7. prigovor: sličnost i udaljenost su dvojake. Jedna je prema slaganju u naravi; i tako je Bog udaljeniji od stvorenoga razuma nego što je stvoreno spoznatljivo od osjetila. Druga je prema razmjernosti; i tako je obrnuto, jer osjetilo nije razmjerno spoznaji netvarnoga, kao što je razum razmjeran spoznaji bilo kojega netvarnog objekta. Ta je sličnost, a ne ona prijašnja, potrebna za spoznaju, jer jasno je da razum shvaćajući kamen nije sličan njemu u svojemu naravnom bitku; tako i vid zahvaća crveni med i crvenu žuč, premda ne zahvaća slatki med, jer crvenilo žuči više priliči medu kao vidljivome, nego slatkoća meda medu.
Odgovor na 8. prigovor: u gledanju u kojemu će se Bog vidjeti u svojoj biti, sama božanska bit bit će tako reći oblik razuma, po kojemu će on shvaćati: niti je nužno da oni postanu jedno u bitku, nego samo da postanu jedno s obzirom na čin shvaćanja.
Odgovor na 9. prigovor: ne podržavamo Avicenin izričaj s obzirom na spornu točku, jer se u tome i drugi filozofi razilaze s njim. Osim možda ako bismo rekli da se Avicena referira na spoznaju odijeljenih supstancija utoliko ukoliko se one spoznaju habitusima spekulativnih znanosti i likom drugih stvari. Stoga on iznosi ovu tvrdnju kako bi dokazao da u nama spoznaja nije supstancija nego akcident. Ipak, premda je božanska bit udaljenija, što se tiče svojstva svoje naravi, od našega razuma nego što je supstancija anđela, ona je nadilazi u točki spoznatljivosti, budući da je čisti čin bez ikakve primjese mogućnosti, što nije slučaj s drugim odijeljenim supstancijama. Niti će ta spoznaja po kojoj ćemo vidjeti Boga u Njegovoj biti biti u rodu akcidenta s obzirom na ono po čemu će On biti viđen, nego samo s obzirom na čin onoga tko Ga razumije, jer taj čin neće biti sama supstancija bilo osobe koja razumije, bilo stvari koja se razumije.
Odgovor na 10. prigovor: supstancija koja je odijeljena od tvari razumije i samu sebe i druge stvari; i u oba se slučaja navedeni autoritet može potvrditi. Jer budući da je sama bit odijeljene supstancije po sebi spoznatljiva i u činu, time što je odijeljena od tvari, jasno je da kada odijeljena supstancija razumije samu sebe, ono što razumije i ono što je shvaćeno posve su istovjetni, jer ona ne razumije samu sebe po nakani apstrahiranoj od same sebe, kao što mi razumijemo tvarne objekte. A to je očito smisao Filozofa (De Anima iii) kako ga naznačuje Komentator (De Anima iii). Ali kada razumije druge stvari, objekt stvarno shvaćen postaje jedno s razumom u činu, utoliko ukoliko oblik shvaćenoga objekta postaje oblik razuma, ukoliko je razum u činu; ne da biva poistovjećen s biti razuma, kako Avicena dokazuje (De Natural. vi), jer bit razuma ostaje jedna pod dvama oblicima po kojima razumije dvije stvari uzastopno, na isti način na koji prva tvar ostaje jedna pod različitim oblicima. Otuda također Komentator (De Anima iii) uspoređuje trpni razum, u tome pogledu, s prvom tvari. Tako nipošto ne slijedi da naš razum gledajući Boga postaje sama bit Božja, nego da se ova potonja uspoređuje s njim kao njegova savršenost ili oblik.
Odgovor na 11. prigovor: ovi i svi slični autoriteti moraju se shvatiti tako da se odnose na spoznaju po kojoj spoznajemo Boga na putu, iz gore navedenoga razloga.
Odgovor na 12. prigovor: beskonačno je nepoznato ako ga uzmemo u lišavajućem smislu, kao takvo, jer naznačuje uklanjanje dovršenja odakle se izvodi spoznaja o nekoj stvari. Stoga se beskonačno svodi na isto što i tvar podložna lišavanju, kako se navodi u Phys. iii. Ali ako beskonačno uzmemo u niječnom smislu, ono naznačuje odsutnost ograničavajuće tvari, budući da je čak i oblik donekle ograničen svojom tvari. Stoga je beskonačno u tome smislu samo po sebi najspoznatljivije; a na taj je način Bog beskonačan.
Odgovor na 13. prigovor: Augustin govori o tjelesnome gledanju, po kojemu Bog nikada neće biti viđen. To je očito iz onoga što prethodi: „Jer Boga nitko nikada nije vidio, niti Ga itko može vidjeti kao što se vide ove stvari koje nazivamo vidljivima: na taj je način On po naravi nevidljiv baš kao što je neraspadljiv“. Međutim, kao što je On po naravi u najvišem stupnju biće, tako je u sebi samome u najvišem stupnju spoznatljiv. Ali to što Ga mi neko vrijeme ne razumijemo proizlazi iz našega nedostatka: stoga to što Ga mi vidimo nakon što je bio neviđen proizlazi iz promjene ne u Njemu, nego u nama.
Odgovor na 14. prigovor: na nebu će sveti vidjeti Boga onakvim kakav jest, ako se to odnosi na način gledanoga objekta, jer će sveti vidjeti da Bog ima onaj način koji ima. Ali ako način odnosimo na spoznavatelja, On se neće vidjeti onakvim kakav jest, jer stvoreni razum neće imati toliku djelotvornost u gledanju koliku božanska bit ima za učinak bivanja viđenom.
Odgovor na 15. prigovor: trojak je posrednik i u tjelesnome i u razumskome gledanju. Prvi je posrednik „pod kojim“ se objekt vidi, a to je nešto što usavršuje vid kako bi općenito gledao, a da ne određuje vid na neki pojedini objekt. Takva je tjelesna svjetlost u odnosu na tjelesni vid; i svjetlost djelatnoga razuma u odnosu na trpni razum, utoliko ukoliko je ta svjetlost posrednik. Drugi je svjetlost „po kojoj“ se objekt vidi, a to je vidljivi oblik po kojemu se vid određuje na poseban objekt, na primjer oblikom kamena da spozna kamen. Treći je posrednik „u kojemu“ se vidi; a to je nešto promatranjem čega vid biva doveden do nečega drugog: tako biva doveden gledanjem u zrcalo do gledanja stvari odraženih u zrcalu, a gledanjem u sliku biva doveden do stvari koju slika predstavlja. Na taj način također razum iz spoznavanja učinka biva doveden do uzroka, ili obrnuto. Shodno tome, u nebeskome gledanju neće biti trećega posrednika, tako da se, naime, Bog spoznaje po slikama drugih stvari, kako se spoznaje sada, iz kojega se razloga za nas kaže da sada gledamo kroz zrcalo: niti će biti drugoga posrednika, jer sama bit Božja bit će ono po čemu će naš razum vidjeti Boga. Nego postojat će samo prvi posrednik, koji će uzdići naš razum tako da će mu biti moguće sjediniti se s nestvorenom supstancijom na spomenuti način. Ipak, taj posrednik neće učiniti da ta spoznaja bude posredna, jer ne dolazi između spoznavatelja i spoznate stvari, nego je ono što spoznavatelju daje moć da spoznaje [Usp. FP, pit. 12, čl. 5].
Odgovor na 16. prigovor: za tjelesna se stvorenja ne kaže da se vide neposredno, osim kada je ono što je u njima sposobno stupiti u spoj s vidom u spoju s njime. No ona nisu sposobna stupiti u spoj s vidom svoje biti zbog svoje tvarnosti: stoga se vide neposredno kada je njihova slika u spoju s vidom. Ali Bog se može sjediniti s razumom svojom biti: stoga se ne bi vidio neposredno kada Njegova bit ne bi bila sjedinjena s razumom: a to gledanje, koje se izvodi neposredno, naziva se „gledanjem lica“. Štoviše, lik se tjelesnoga objekta prima u vid prema istome pojmu kao što je u objektu, premda ne prema istome načinu bitka. Stoga taj lik vodi k objektu izravno: dok nijedan lik ne može na taj način dovesti naš razum do Boga, kako je gore pokazano: i iz toga razloga usporedba ne vrijedi.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.