Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 91, a. 3

Hoće li nebeska tijela biti sjajnija

Prigovor 1. Čini se da se sjaj nebeskih tijela neće povećati pri ovoj obnovi. Jer ova će obnova s obzirom na niža tijela biti uzrokovana čistećim ognjem. No čisteći oganj neće dosegnuti nebeska tijela. Dakle, nebeska tijela neće se obnoviti primanjem povećanja sjaja.

Prigovor 2. Nadalje, baš kao što su nebeska tijela uzrok nastajanja u ovome donjem svijetu svojim gibanjem, tako su i svojom svjetlošću. No, kada nastajanje prestane, gibanje će prestati, kako je gore rečeno (čl. 2). Dakle, na sličan će način svjetlost nebeskih tijela prestati radije nego se povećati.

Prigovor 3. Nadalje, ako će se nebeska tijela obnoviti kada se čovjek obnovi, slijedi da su se onda kada se čovjek pogoršao i ona na sličan način pogoršala. Ali to se ne čini vjerojatnim, budući da su ta tijela nepromjenjiva s obzirom na svoju supstanciju. Dakle, niti će se obnoviti kada se čovjek obnovi.

Prigovor 4. Nadalje, ako su se tada pogoršala, onda slijedi da je njihovo pogoršanje bilo jednako poboljšanju koje će im, kako se kaže, pripasti pri čovjekovoj obnovi. No pisano je (Iz 30,26) da će „svjetlost mjesečeva biti kao svjetlost sunčana“. Dakle, u prvotnome stanju prije grijeha mjesec je sjao toliko koliko sunce sja sada. Dakle, kad god je mjesec bio iznad zemlje, činio je da bude dan kao što to sada čini sunce: što se bjelodano pokazuje netočnim iz tvrdnje u Post 1,16 da je mjesec načinjen „da vlada noću“. Dakle, kada je čovjek sagriješio, nebeska tijela nisu bila lišena svoje svjetlosti; pa se tako njihova svjetlost neće povećati, kako se čini, kada čovjek bude proslavljen.

Prigovor 5. Nadalje, sjaj nebeskih tijela, poput drugih stvorenja, usmjeren je na čovjekovu korist. No nakon uskrsnuća sjaj sunca neće biti ni od kakve koristi čovjeku: jer pisano je (Iz 60,19): „Neće ti više sunce biti svjetlost danju, niti će te sjaj mjeseca rasvjetljivati“, i (Otk 21,23): „Gradu ne treba ni sunca ni mjeseca da mu svijetle“. Dakle, njihov se sjaj neće povećati.

Prigovor 6. Nadalje, ne bi bio mudar obrtnik onaj koji bi načinio vrlo velika oruđa za izradu maloga djela. No čovjek je vrlo mala stvar u usporedbi s nebeskim tijelima, koja svojom ogromnom veličinom nadilaze veličinu čovjeka gotovo izvan svake usporedbe: zapravo, veličina je čitave zemlje u usporedbi s nebom kao točka u usporedbi sa sferom, kako kažu astronomi. Budući da je onda Bog premudar, čini se da čovjek nije cilj stvaranja nebesa, te je stoga neprikladno da se nebo pogorša kada je on sagriješio, ili da se poboljša kada je on proslavljen.

Naprotiv, pisano je (Iz 30,26): „Svjetlost će mjesečeva biti kao svjetlost sunčana, a svjetlost će sunčana biti sedmerostruka“. Nadalje, čitav će se svijet obnoviti na bolje. No nebo je plemenitiji dio tjelesnoga svijeta. Dakle, promijenit će se na bolje. Ali to ne može biti osim ako ne zasja većim sjajem. Dakle, njegov će se sjaj poboljšati i povećat će se. Nadalje, svako stvorenje koje uzdiše i trpi u bolovima iščekuje objavljenje slave sinova Božjih [„I samo će se stvorenje osloboditi od robovanja raspadljivosti u slobodu slave djece Božje. Jer znamo da sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima“ itd.*] (Rim 8,21-22). No takva su nebeska tijela, kako glosa kaže na to isto mjesto. Dakle, ona iščekuju slavu svetih. Ali ona je ne bi iščekivala kada time ne bi nešto zadobila. Dakle, njihov će se sjaj time povećati, budući da je on njihova glavna ljepota.

Odgovaram: obnova svijeta usmjerena je k cilju da, nakon što se ta obnova zbude, Bog postane vidljiv čovjeku po znakovima tako očitim da budu tako reći zamjetljivi njegovim osjetilima. No stvorenja vode k spoznaji Boga ponajviše svojom ljepotom i krasotom, koje pokazuju mudrost njihova Tvorca i Upravitelja; stoga je pisano (Mudr 13,5): „Jer prema veličini i ljepoti stvorova može se usporedbom spoznati njihov Tvorac“. A ljepota se nebeskih tijela sastoji ponajviše u svjetlosti; stoga je pisano (Sir 43,10): „Ljepota neba slava je zvijezda, sjaj što svijetli u visinama Gospodnjim“. Stoga će se nebeska tijela poboljšati, osobito glede svojega sjaja. Ali do kojega stupnja i na koji će se način to poboljšanje zbiti, poznato je samo Njemu Koji će ga izvesti.

Odgovor na 1. prigovor: čisteći oganj neće uzrokovati oblik obnove, nego će samo raspolagati za nju, čišćenjem od podlosti grijeha i nečistoće koja proizlazi iz miješanja tijelâ, a toga nema u nebeskim tijelima. Stoga, premda se nebeska tijela neće očistiti ognjem, ipak će se božanski obnoviti.

Odgovor na 2. prigovor: gibanje ne označuje savršenost u pokretanoj stvari, razmatranoj u sebi samoj, budući da je gibanje čin onoga što je nesavršeno: premda može pripadati savršenosti tijela utoliko ukoliko je ovo potonje uzrok nečega. No svjetlost pripada savršenosti svijetlećega tijela, čak i razmatranoga u njegovoj supstanciji: i posljedično, nakon što nebesko tijelo prestane biti uzrok nastajanja, njegov će sjaj ostati, dok će njegovo gibanje prestati.

Odgovor na 3. prigovor: glosa na Iz 30,26, „Svjetlost će mjesečeva biti kao svjetlost sunčana“, kaže: „Sve stvari načinjene radi čovjeka pogoršale su se pri njegovu padu, te su se sunce i mjesec smanjili u svjetlosti“. Ovo smanjenje neki shvaćaju kao stvarno umanjenje svjetlosti. Niti smeta to što su nebeska tijela po naravi nepromjenjiva, jer je ta promjena izvedena božanskom moći. Drugi, međutim, s većom vjerojatnošću, uzimaju ovo smanjenje ne kao stvarno umanjenje svjetlosti, nego kao smanjenje s obzirom na čovjekovu korist; jer nakon grijeha čovjek nije primao toliku korist od svjetlosti nebeskih tijela kao prije. U istome smislu čitamo (Post 3,17-18): „Zemlja neka je prokleta zbog tebe... Trnje i drač će ti rađati“; premda bi rađala trnje i drač i prije grijeha, ali ne kao kaznu čovjeku. Niti slijedi da, pod pretpostavkom da se svjetlost nebeskih tijela nije bitno smanjila čovjekovim grijehom, ona neće biti stvarno povećana pri čovjekovoj proslavi, jer čovjekov grijeh nije unio nikakvu promjenu u stanje svemira, budući da je i prije i poslije grijeha čovjek imao životinjski život, koji treba gibanje i nastajanje tjelesnoga stvorenja; dok će čovjekova proslava unijeti promjenu u stanje svih tjelesnih stvorenja, kako je gore rečeno (pit. 76, čl. 7). Stoga nema usporedbe.

Odgovor na 4. prigovor: ovo se smanjenje, prema vjerojatnijemu mišljenju, odnosi ne na supstanciju, nego na učinak. Stoga ne slijedi da bi mjesec dok je bio iznad zemlje činio da bude dan, nego da bi čovjek imao toliku korist od svjetlosti mjeseca tada koliku sada ima od svjetlosti sunca. Nakon uskrsnuća, međutim, kada se svjetlost mjeseca uistinu poveća, noći neće biti nigdje na zemlji osim samo u središtu zemlje, gdje će biti pakao, jer će tada, kako je rečeno, mjesec sjati jednako sjajno kao što sunce sja sada; sunce sedam puta više nego sada, a tijela blaženih sedam puta više od sunca, premda nema nikakva autoriteta ili razloga koji bi to dokazao.

Odgovor na 5. prigovor: neka stvar može biti korisna čovjeku na dva načina. Prvo, po osnovi nužnosti, i tako nijedno stvorenje neće biti korisno čovjeku jer će imati potpunu dostatnost od Boga. To je označeno (Otk 21,23) navedenim riječima, prema kojima tomu „gradu ne treba sunca“ ni „mjeseca“. Drugo, zbog veće savršenosti, i tako će se čovjek služiti drugim stvorenjima, ali ne kao potrebnima za postizanje svojega cilja, na koji se način njima služi sada.

Odgovor na 6. prigovor: to je dokaz rabina Mojsija koji nastoji dokazati (Dux errantium iii) da svijet nipošto nije načinjen za čovjekovu korist. Stoga on tvrdi da je ono što čitamo u Starome zavjetu o obnovi svijeta, kao što se vidi iz navoda iz Izaije, rečeno metaforički: te da baš kao što se za sunce kaže da se pomračilo s obzirom na neku osobu kada je zadesi velika žalost tako da ne zna što činiti (koji je način govora uobičajen u Pismu), tako se s druge strane za sunce kaže da jače sja za neku osobu, i da se čitav svijet obnavlja, kada se ona dovede iz stanja žalosti u stanje vrlo velike radosti. Ali to nije u skladu s autoritetom i tumačenjima svetih muževa. Posljedično, moramo odgovoriti na ovaj dokaz govoreći da, premda nebeska tijela daleko nadilaze ljudsko tijelo, razumna duša ipak nadilazi nebeska tijela daleko više nego što ova nadilaze ljudsko tijelo. Stoga nije nerazumno reći da su nebeska tijela načinjena radi čovjeka; ne, međutim, kao da bi to bio glavni cilj, budući da je glavni cilj svih stvari Bog.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.