Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 91, a. 2

Hoće li prestati gibanje nebeskih tijela

Prigovor 1. Čini se da kada se svijet tako obnovi, gibanje nebeskih tijela neće prestati. Jer pisano je (Post 8,22): „Sve dane zemlje... hladnoća i vrućina, ljeto i zima, dan i noć neće prestati“. No dan i noć, ljeto i zima proizlaze iz gibanja sunca. Dakle, gibanje sunca nikada neće prestati.

Prigovor 2. Nadalje, pisano je (Jr 31,35-36): „Ovako govori Gospodin koji daje sunce da svijetli danju, red mjesecu i zvijezdama da svijetle noću; koji uzburka more da mu valovi buče... Ako ti zakoni propadnu preda mnom... onda će i potomstvo Izraelovo prestati biti pukom preda mnom zauvijek“. No potomstvo Izraelovo nikada neće prestati, nego će ostati zauvijek. Dakle, zakoni dana i morskih valova, koji proizlaze iz nebeskoga gibanja, ostat će zauvijek. Dakle, gibanje neba nikada neće prestati.

Prigovor 3. Nadalje, supstancija nebeskih tijela ostat će zauvijek. No beskorisno je priznavati postojanje neke stvari osim ako ne priznaješ svrhu radi koje je načinjena: a nebeska su tijela načinjena da „rastavljaju dan od noći“ i da budu „za znakove i vremena, i dane i godine“ (Post 1,14). Ali ona to ne mogu činiti osim gibanjem. Dakle, njihovo će gibanje ostati zauvijek, inače bi ta tijela ostala bez svrhe.

Prigovor 4. Nadalje, u ovoj obnovi svijeta čitav će se svijet poboljšati. Dakle, nijedno tijelo neće biti lišeno onoga što pripada njegovoj savršenosti. No gibanje pripada savršenosti nebeskoga tijela, jer, kako se navodi u De Coelo et Mundo ii, „ta tijela dioništvuju u božanskoj dobroti svojim gibanjem“. Dakle, gibanje neba neće prestati.

Prigovor 5. Nadalje, sunce uzastopno daje svjetlost različitim dijelovima svijeta, zbog svojega kružnoga gibanja. Stoga, ako kružno gibanje neba prestane, slijedi da će na nekome dijelu zemljine površine vladati vječna tama, što ne dolikuje spomenutoj obnovi.

Prigovor 6. Nadalje, ako bi gibanje prestalo, to bi moglo biti samo zato što gibanje uzrokuje neku nesavršenost na nebu, na primjer trošenje i habanje, što je nemoguće, budući da je to gibanje naravno, a nebeska su tijela netrpeća, stoga se ne troše gibanjem (De Coelo et Mundo ii). Dakle, gibanje neba nikada neće prestati.

Prigovor 7. Nadalje, mogućnost je beskorisna ako se ne prevede u čin. No u koji god položaj bilo postavljeno nebesko tijelo, ono je u mogućnosti za drugi položaj. Dakle, osim ako se ova mogućnost ne prevede u čin, ostala bi beskorisna i uvijek bi bila nesavršena. Ali u čin se ne može prevesti osim mjesnim gibanjem. Dakle, uvijek će biti u gibanju.

Prigovor 8. Nadalje, ako je neka stvar ravnodušna u odnosu na više od jedne izmjene, ili joj se pripisuju obje, ili nijedna. No sunce je ravnodušno prema tome da bude na istoku ili na zapadu, inače njegovo gibanje ne bi bilo jednoliko posvuda, budući da bi se brže gibalo prema mjestu koje mu je naravnije. Dakle, ili se suncu ne pripisuje nijedan položaj, ili oba. Ali ne mogu mu se pripisati ni oba ni nijedan, osim uzastopno gibanjem; jer ako miruje, mora nužno mirovati u nekome položaju. Dakle, sunčevo tijelo uvijek će biti u gibanju, a na sličan način i sva druga nebeska tijela.

Prigovor 9. Nadalje, gibanje neba uzrok je vremena. Stoga, ako nestane gibanja neba, nužno mora nestati i vremena: a ako bi ono nestalo, nestalo bi u jednome trenutku. No trenutak se definira (Phys. viii) kao „početak budućega i svršetak prošloga“. Posljedično bi postojalo vrijeme nakon posljednjega trenutka vremena, što je nemoguće. Dakle, gibanje nebesa nikada neće prestati.

Prigovor 10. Nadalje, slava ne ukida narav. No gibanje je neba naravno. Dakle, ono se ne oduzima slavom.

Naprotiv, navodi se (Otk 10,6) da se anđeo koji se pojavio „zakle Živim u vijeke vjekova... da vremena više neće biti“, naime nakon što sedmi anđeo zatrubi u trublju, na čiji će zvuk „mrtvi uskrsnuti“ (1 Kor 15,52). No ako vremena nema, nema ni gibanja neba. Dakle, gibanje neba će prestati. Nadalje: „Sunce tvoje neće više zalaziti, niti će ti mjesec pomrčati“ (Iz 60,20). No zalaženje sunca i mjesečeve mijene uzrokovani su gibanjem nebesa. Dakle, nebesko će gibanje naposljetku prestati. Nadalje, u De Gener. ii pokazuje se da je „gibanje neba radi neprestanoga nastajanja u ovome donjem svijetu“. Ali nastajanje će prestati kada broj izabranih bude potpun. Dakle, gibanje neba će prestati. Nadalje, svako je gibanje radi nekoga cilja (Metaph. ii). No svako gibanje radi cilja prestaje kada se cilj postigne. Dakle, ili gibanje neba nikada neće postići svoj cilj, te bi tako bilo beskorisno, ili će naposljetku prestati. Nadalje, mirovanje je plemenitije od gibanja, jer stvari se time što su same nepokrenute više usličnjuju Bogu, Koji je vrhunski nepokretan. No gibanje nižih tijela naravno završava u mirovanju. Dakle, budući da su nebeska tijela daleko plemenitija, njihovo gibanje naravno završava u mirovanju.

Odgovaram: tri su mišljenja o ovome pitanju. Prvo je filozofa koji tvrde da će gibanje neba trajati zauvijek. Ali to nije u skladu s našom vjerom, koja drži da su izabrani u određenome broju koji je Bog predodredio, tako da rađanje ljudi neće trajati zauvijek, a iz istoga razloga neće ni druge stvari koje su usmjerene na rađanje ljudi, kao što su gibanje neba i mijene elemenata. Drugi kažu da će gibanje neba prestati naravno. Ali to je opet netočno, budući da svako tijelo koje se giba naravno ima mjesto u kojemu naravno miruje, prema kojemu se naravno giba, i odakle se ne miče osim nasilno. No nebeskome se tijelu ne može dodijeliti takvo mjesto, budući da suncu nije naravnije gibati se prema nekoj točki na istoku nego udaljavati se od nje, stoga ili njegovo gibanje ne bi bilo posve naravno, ili njegovo gibanje ne bi naravno završavalo u mirovanju. Stoga se moramo složiti s drugima koji kažu da će gibanje neba prestati pri ovoj obnovi svijeta, ne doduše po bilo kojemu naravnom uzroku, nego kao ishod volje Božje. Jer dotično tijelo, poput drugih tijela, načinjeno je da služi čovjeku na dva gore spomenuta načina (čl. 1): a poslije u stanju slave čovjek više neće trebati jednu od tih službi, naime onu s obzirom na koju nebeska tijela služe čovjeku za uzdržavanje njegova tjelesnog života. No na taj način nebeska tijela služe čovjeku svojim gibanjem, utoliko ukoliko se nebeskim gibanjem ljudski rod umnaža, biljke i životinje potrebne za čovjekovu upotrebu stvaraju, a temperatura se zraka čini pogodnom za zdravlje. Dakle, gibanje nebeskoga tijela prestat će čim čovjek bude proslavljen.

Odgovor na 1. prigovor: ove se riječi odnose na zemlju u njezinu sadašnjem stanju, kada može biti načelo nastajanja i propadanja biljaka. To je bjelodano iz toga što se ondje kaže: „Sve dane zemlje, sjetva i žetva“ itd. I valja jednostavno dopustiti da dokle god je zemlja prikladna za sjetvu i žetvu, gibanje neba neće prestati. Na sličan način odgovaramo na 2. prigovor da Gospodin ondje govori o trajanju potomstva Izraelova s obzirom na sadašnje stanje. To je bjelodano iz riječi: „Onda će i potomstvo Izraelovo prestati biti pukom preda mnom zauvijek“. Jer nakon ovoga stanja više neće biti izmjene dana: stoga će i zakoni koje je spomenuo prestati nakon ovoga stanja.

Odgovor na 3. prigovor: cilj koji se ondje dodjeljuje nebeskim tijelima njihov je bliži cilj, jer je to njihov vlastiti čin. Ali taj je čin usmjeren dalje prema drugome cilju, naime služenju čovjeku, što se pokazuje riječima iz Pnz 4,19: „I da ne bi, podigavši oči svoje prema nebu i vidjevši sunce, mjesec i sve zvijezde nebeske, bio zaveden u zabludu, te im se klanjao i služio im, koje stvori Gospodin Bog tvoj za službu svim narodima što su pod nebom“. Stoga bismo naš sud o nebeskim tijelima trebali oblikovati prema služenju čovjeku, radije nego prema cilju koji im je dodijeljen u Knjizi Postanka. Štoviše, nebeska će tijela, kako je gore rečeno, služiti proslavljenome čovjeku na drugi način; stoga ne slijedi da će ostati bez svrhe.

Odgovor na 4. prigovor: gibanje ne pripada savršenosti nebeskoga tijela, osim utoliko ukoliko je ono time uzrok nastajanja i propadanja u ovome donjem svijetu: i u tome pogledu također ovo gibanje čini da nebesko tijelo dioništvuje u božanskoj dobroti po načinu stanovite sličnosti uzročnosti. No gibanje ne pripada savršenosti supstancije neba, koja će supstancija ostati. Stoga ne slijedi da će, kada ovo gibanje prestane, supstancija neba izgubiti nešto od svoje savršenosti.

Odgovor na 5. prigovor: sva će elementarna tijela imati u sebi stanoviti sjaj slave. Stoga, premda dio zemljine površine sunce neće obasjavati, ondje nipošto neće biti tame.

Odgovor na 6. prigovor: Ambrozijeva glosa na Rim 8,22, „Svako stvorenje uzdiše“ itd., izrijekom kaže da „svi elementi rade na ispunjavanju svojih službi: tako sunce i mjesec ispunjavaju mjesta koja su im određena ne bez truda: to je radi nas, stoga će počinuti kada budemo uzeti na nebo“. Ovaj trud, po mojemu mišljenju, ne označuje da tim tijelima od njihova gibanja nastaje kakva muka ili trpnja, budući da je to gibanje za njih naravno i nipošto nasilno, kako je dokazano u De Coelo et Mundo i. Ali rad ovdje označuje nedostatak u odnosu na cilj kojemu neka stvar teži. Stoga, budući da je ovo gibanje uređeno božanskom providnošću za dovršenje broja izabranih, slijedi da dokle god je ovaj potonji nepotpun, to gibanje nije postiglo cilj za koji je bilo određeno: stoga se metaforički kaže da se trudi, poput čovjeka koji nema ono što namjerava imati. Taj će nedostatak biti uklonjen s neba kada broj izabranih bude potpun. Ili se može odnositi na želju za budućom obnovom koju iščekuje od božanskoga rasporeda.

Odgovor na 7. prigovor: u nebeskome tijelu nema mogućnosti koja se može usavršiti mjestom, ili koja je načinjena za taj cilj da bude na takvome i takvom mjestu. Ali mogućnost za smještaj na nekome mjestu odnosi se prema nebeskome tijelu kao obrtnikova mogućnost za gradnju različitih kuća jedne vrste: jer ako sagradi jednu od njih, ne kaže se da ima tu mogućnost uzalud, a na sličan način, u koji god položaj bilo postavljeno nebesko tijelo, njegova mogućnost da bude na nekome mjestu neće ostati nepotpuna ili bez svrhe.

Odgovor na 8. prigovor: premda je nebesko tijelo, što se tiče njegove naravi, podjednako nagnuto svakome položaju koji eventualno može zauzeti, ipak u usporedbi sa stvarima izvan njega nije podjednako nagnuto svakome položaju: nego s obzirom na jedan položaj ima plemenitiji raspored u usporedbi sa stanovitom stvarima nego s obzirom na drugi položaj; tako s obzirom na nas sunce ima plemenitiji raspored danju nego noću. Stoga je vjerojatno, budući da je čitava obnova svijeta usmjerena na čovjeka, da će nebo u ovoj obnovi imati najplemenitiji mogući položaj u odnosu na naše prebivanje ondje. Ili, prema nekima, nebo će počinuti u onome položaju u kojemu je bilo načinjeno, inače bi jedna od njegovih ophodnji ostala nepotpuna. Ali ovaj se dokaz čini nevjerojatnim, jer budući da ophodnja neba traje ne manje od 36 000 godina da bi se dovršila, slijedilo bi da svijet mora trajati toliko vremena, što se ne čini vjerojatnim. Štoviše, prema tome bi bilo moguće znati kada će svijet doći do svršetka. Jer od astronoma možemo s vjerojatnošću zaključiti u kojemu su položaju nebeska tijela bila načinjena, uzimajući u obzir broj godina koje su protekle od početka svijeta: a na isti bi način bilo moguće znati točan broj godina koji bi im bio potreban da se vrate u sličan položaj; dok se za vrijeme svršetka svijeta navodi da je nepoznato.

Odgovor na 9. prigovor: vrijeme će naposljetku prestati kada prestane nebesko gibanje. Pa ipak to posljednje „sada“ neće biti početak budućega. Jer navedena definicija primjenjuje se na „sada“ samo kao neprekinuto s dijelovima vremena, a ne kao ono što dokida cjelinu vremena.

Odgovor na 10. prigovor: za gibanje neba kaže se da je naravno, ne kao da bi bilo dio naravi na isti način na koji govorimo o naravnim načelima; nego zato što ima svoje načelo u naravi tijela, ne doduše svoje djelatno, nego svoje prijemčivo načelo. Njegovo je djelatno načelo duhovna supstancija, kako Komentator kaže na De Coelo et Mundo; te posljedično nije nerazumno da se ovo gibanje dokine obnovom slave, budući da se narav nebeskoga tijela neće promijeniti prestankom toga gibanja. Uvažavamo ostale prigovore koji dokazuju u suprotnome smislu, naime prva tri, jer oni zaključuju na pravilan način. Ali budući da preostala dva, čini se, zaključuju da će gibanje neba prestati naravno, moramo odgovoriti na njih. Na prvi dakle odgovaramo da gibanje prestaje kada se postigne njegova svrha, pod uvjetom da je ona posljedica gibanja, a ne da ga prati. No svrha nebeskoga gibanja, prema filozofima, prati to gibanje, naime nasljedovanje božanske dobrote u uzročnosti toga gibanja s obzirom na ovaj donji svijet. Stoga ne slijedi da ovo gibanje prestaje naravno. Na drugi odgovaramo da, premda je nepokretnost jednostavno plemenitija od gibanja, ipak je gibanje u subjektu koji time može steći savršeno dioništvo u božanskoj dobroti plemenitije od mirovanja u subjektu koji je posve nesposoban steći tu savršenost gibanjem. Iz toga je razloga zemlja, koja je najniži od elemenata, bez gibanja: premda je Bog, Koji je uzvišen iznad svih stvari, bez gibanja, po Kojemu se plemenitija tijela gibaju. Otuda je također to što bi se za gibanja viših tijela moglo smatrati da su vječna, što se tiče njihove naravne moći, te da nikada ne završavaju u mirovanju, premda gibanje nižih tijela završava u mirovanju.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.