Suppl., q. 89, a. 2
Odgovara li sudbena vlast dragovoljnom siromaštvu
Prigovor 1. Čini se da sudbena vlast ne odgovara dragovoljnom siromaštvu. Jer ona nije bila obećana nikome osim dvanaestorici apostola (Mt 19,28): „Sjedjet ćete na dvanaest prijestolja, sudeći“ itd. Budući da onda oni koji su dragovoljno siromašni nisu svi apostoli, čini se da sudbena vlast ne pripada svima.
Prigovor 2. Nadalje, prinijeti Bogu žrtvu od vlastitoga tijela veće je nego učiniti to od vanjskih stvari. No mučenici i također djevice prinose Bogu žrtvu od vlastitoga tijela, dok dragovoljno siromašni prinose žrtvu od vanjskih stvari. Dakle, uzvišenost sudbene vlasti više dolikuje mučenicima i djevicama nego onima koji su dragovoljno siromašni.
Prigovor 3. Nadalje, pisano je (Iv 5,45): „Ima tko vas optužuje: Mojsije u koga se uzdate, jer ne vjerujete njegovu glasu“, prema glosi, i (Iv 12,48): „Riječ koju sam zborio, ona će mu suditi u posljednji dan“. Dakle, činjenica da čovjek iznosi zakon, ili riječju potiče ljude na dobar život, daje mu pravo suditi onima koji preziru njegove riječi. Ali to pripada naučiteljima. Dakle, to više pripada naučiteljima nego onima koji su dragovoljno siromašni.
Prigovor 4. Nadalje, Krist je time što je nepravedno bio suđen zaslužio kao čovjek biti sudac sviju u svojoj ljudskoj naravi [Usp. TP, pit. 59, čl. 6], prema Iv 5,27: „I dade mu vlast da sudi jer je Sin Čovječji“. No oni koji trpe progonstvo zbog pravednosti nepravedno su suđeni. Dakle, sudbena vlast pripada njima radije nego dragovoljno siromašnima.
Prigovor 5. Nadalje, viši ne biva suđen od svojega nižega. No mnogi koji su se zakonito služili bogatstvom imat će veću zaslugu od mnogih dragovoljno siromašnih. Dakle, dragovoljno siromašni neće suditi ondje gdje se onima ima suditi.
Naprotiv, pisano je (Job 36,6): „Ne ostavlja na životu bezbožnika, a siromasima pravdu dijeli“. Nadalje, glosa na Mt 19,28, „Vi koji ste ostavili sve [Vulg.: ‚Vi koji ste pošli za mnom‘]“, kaže: „Oni koji su ostavili sve i pošli za Bogom bit će suci; oni koji su se ispravno služili onim što su zakonito imali bit će suđeni“, i tako slijedi isti zaključak kao i prije.
Odgovaram: sudbena vlast duguje se osobito siromaštvu po tri osnove. Prvo, po osnovi prikladnosti, budući da dragovoljno siromaštvo pripada onima koji preziru sve stvari svijeta i prianjaju samo uz Krista. Posljedično, u njima nema ničega što bi odvratilo njihov sud od pravednosti, tako da postaju sposobni biti suci ljubeći istinu pravednosti iznad svega. Drugo, po osnovi zasluge, budući da uzvišenje odgovara po načinu zasluge poniznosti. No od svih stvari koje čovjeka čine prezrenim na ovome svijetu poniznost je glavna: i iz toga se razloga izvrsnost sudbene vlasti obećava siromašnima, tako da onaj tko se ponizi radi Krista bude uzvišen. Treće, zato što siromaštvo raspolaže čovjeka za spomenuti način suđenja. Jer razlog zašto će se za jednoga od svetih reći da sudi, kako je gore rečeno [Usp. čl. 1], jest taj što će imati srce poučeno u svoj božanskoj istini koju će tako moći obznaniti drugima. No u napredovanju prema savršenosti, prva stvar koja se javlja da se napusti jest vanjsko bogatstvo, jer je to posljednja stvar od svih koja se stječe. A ono što je posljednje u redu nastajanja prvo je u redu uništavanja: stoga se među blaženstvima po kojima napredujemo prema savršenosti prvo mjesto daje siromaštvu. Tako sudbena vlast odgovara siromaštvu utoliko ukoliko je ono raspoloženje za spomenutu savršenost. Otuda također biva da se ta ista vlast ne obećava svima koji su dragovoljno siromašni, nego onima koji ostave sve i idu za Kristom u skladu sa savršenošću života.
Odgovor na 1. prigovor: prema Augustinu (De Civ. Dei xx), „ne smijemo zamišljati da će zato što On kaže da će sjediti na dvanaest prijestolja samo dvanaest ljudi suditi s Njim; inače, budući da čitamo da je Matija postavljen za apostola na mjesto izdajnika Jude, Pavao koji se trudio više od ostalih ne bi imao gdje sjediti kao sudac“. Stoga „broj dvanaest“, kako on navodi (De Civ. Dei xx), „označuje čitavo mnoštvo onih koji će suditi, jer dva dijela broja sedam, naime tri i četiri, pomnoženi zajedno daju dvanaest“. Štoviše, dvanaest je savršen broj, budući da je dvostruko od šest, što je savršen broj. Ili, govoreći doslovno, On je govorio dvanaestorici apostola u čijoj je osobi dao ovo obećanje svima koji ih slijede.
Odgovor na 2. prigovor: djevičanstvo i mučeništvo ne raspolažu čovjeka za zadržavanje propisa božanske pravednosti u njegovu srcu u istome stupnju kao što to čini siromaštvo: baš kao što, s druge strane, vanjska bogatstva guše riječ Božju brigama koje donose sa sobom (Lk 8,14). Ili možemo odgovoriti da siromaštvo ne dostaje samo za zasluživanje sudbene vlasti, nego je temeljni dio one savršenosti kojoj sudbena vlast odgovara. Stoga među onim stvarima koje se tiču savršenosti i koje slijede nakon siromaštva možemo ubrojiti i djevičanstvo i mučeništvo i sva djela savršenosti: pa ipak one ne stoje tako visoko kao siromaštvo, budući da je početak neke stvari njezin glavni dio.
Odgovor na 3. prigovor: onaj tko je iznosio zakon ili poticao ljude na dobro sudit će u uzročnome (Usp. čl. 1) smislu, jer će se drugima suditi s obzirom na riječi koje je izrekao ili iznio. Stoga sudbena vlast ne odgovara u pravome smislu propovijedanju ili poučavanju. Ili možemo odgovoriti da su, kako neki kažu, tri stvari nužne za sudbenu vlast: prvo, da se čovjek odrekne vremenitih briga, kako um ne bi bio spriječen u motrenju mudrosti; drugo, da posjeduje božansku pravednost po načinu habitusa, kako glede spoznaje tako i glede obdržavanja; treće, da je druge poučavao toj istoj pravednosti; a to će poučavanje biti savršenost po kojoj čovjek zaslužuje imati sudbenu vlast.
Odgovor na 4. prigovor: Krist se ponizio time što je nepravedno bio suđen; jer „prinesen je jer je sam htio“ (Iz 53,7): i svojom je poniznošću zaslužio svoje uzvišenje na sudbenu vlast, budući da Mu je sve podloženo (Fil 2,8-9). Stoga sudbena vlast više pripada onima koji se ponizuju vlastitom voljom odričući se vremenitih dobara, zbog kojih svjetovnjaci ljude časte, nego onima koje drugi ponizuju.
Odgovor na 5. prigovor: niži ne može suditi višemu vlastitom vlašću, ali to može činiti vlašću višega, kao u slučaju delegiranoga suca. Stoga nije neprikladno da se siromašnima udijeli kao akcidentalna nagrada suditi drugima, čak i onima koji imaju višu zaslugu s obzirom na bitnu nagradu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.