Suppl., q. 89, a. 1
Hoće li ikoji ljudi suditi zajedno s Kristom
Prigovor 1. Čini se da nijedan čovjek neće suditi s Kristom. Jer pisano je (Iv 5,22-23): „Otac... sav je sud predao Sinu, da svi časte Sina“. Dakle, itd.
Prigovor 2. Nadalje, tko god sudi, ima vlast nad onim čemu sudi. No one stvari o kojima će se na dolazećemu sudu morati suditi, kao što su ljudske zasluge i krivnje, podložne su samoj božanskoj vlasti. Dakle, nitko nije mjerodavan suditi o tim stvarima.
Prigovor 3. Nadalje, ovaj se sud neće odvijati glasovno, nego u duhu. No objavljivanje zasluga i krivnji u srcima svih ljudi (što je poput optužbe ili odobrenja), ili uzvraćanje kazne i nagrade (što je poput izricanja presude) bit će djelo samoga Boga. Dakle, nitko osim Krista Koji je Bog neće suditi.
Naprotiv, pisano je (Mt 19,28): „I vi ćete sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih“. Dakle, itd. Nadalje, „Gospodin ide na sud sa starješinama naroda svojega“ (Iz 3,14). Dakle, čini se da će i drugi suditi zajedno s Kristom.
Odgovaram: suditi ima nekoliko značenja. Prvo, upotrebljava se tako reći uzročno, kada to kažemo o onome što dokazuje da bi neka osoba trebala biti suđena. U tome se smislu taj izraz upotrebljava o određenim ljudima u usporedbi, utoliko ukoliko se za neke pokazuje da zaslužuju osudu usporedbom s drugima: na primjer (Mt 12,41): „Ninivljani će ustati na sudu s ovim naraštajem i osuditi ga“. Ustati tako na sudu zajedničko je dobrima i opakima. Drugo, izraz „suditi“ upotrebljava se tako reći jednakovrijedno; jer pristanak na neko djelovanje smatra se jednakovrijednim njegovu činjenju. Stoga će se za one koji budu suglasni s Kristom Sudcem, odobravajući Njegovu presudu, reći da sude. U tome će smislu suditi pripadati svim izabranima: stoga je pisano (Mudr 3,7-8): „Pravednici... sudit će pucima“. Treće, za nekoga se kaže da sudi asesorski i po sličnosti, zato što je sličan sucu time što je njegovo sjedište uzdignuto iznad drugih: i tako se za asesore kaže da sude. [„Asesor“ je onaj koji „sjedi uz“ suca.] Neki kažu da će savršeni kojima je obećana sudbena vlast (Mt 19,28) suditi u tome smislu, naime da će biti uzdignuti na dostojanstvo asesora, jer će se pojaviti iznad drugih na sudu, i izići „u susret Kristu, u zrak“. Ali to, čini se, ne dostaje za ispunjenje obećanja našega Gospodina (Mt 19,28): „Sjedjet ćete... sudeći“, jer se čini da On „suđenje“ čini nečim dodatnim u odnosu na „sjedenje“. Otuda postoji četvrti način suđenja, koji će pripadati savršenim ljudima kao onima koji sadrže odredbe božanske pravednosti prema kojima će se ljudima suditi: tako bi se za knjigu koja sadrži zakon moglo reći da sudi: stoga je pisano (Otk 20,12): „(Sud sjede) i knjige se otvoriše“. [Riječi u zagradama nisu u Vulgati. U Otk 20,4 nalazimo: „Vidjeh prijestolja, onima što sjedoše na njih dana bi moć da sude“.] Rikard od sv. Viktora tumači ovo suđenje na taj način (De judic. potest.), stoga kaže: „Oni koji ustraju u božanskome motrenju, koji svakoga dana čitaju knjigu mudrosti, prepisuju, tako reći, u svoja srca što god dohvate svojim jasnim uvidom u istinu“; i dalje: „Što su drugo srca onih koji sude, božanski poučena u svoj istini, doli zakonik zakona?“ No budući da suđenje označuje djelovanje izvršeno nad drugom osobom, slijedi da se, strogo govoreći, kaže da sudi onaj koji izriče presudu nad drugim. No to se događa na dva načina. Prvo, vlastitom vlašću: i to pripada onome tko ima gospodstvo i vlast nad drugima, i čijemu su vladanju podložni oni kojima se sudi, stoga njemu pripada donijeti presudu nad njima. U tome smislu suditi pripada samo Bogu. Drugo, suditi znači upoznati druge s presudom donesenom vlašću drugoga, to jest navijestiti već donesenu presudu. Na taj će način savršeni ljudi suditi, jer će druge privesti k spoznaji božanske pravednosti, kako bi ovi mogli spoznati što im pripada zbog njihovih zasluga: tako da se to samo objavljenje pravednosti naziva sudom. Stoga Rikard od sv. Viktora kaže (De judic. potest.) da to što „suci otvaraju knjige svojih odredaba u prisutnosti onih kojima se ima suditi označuje da otvaraju svoja srca pogledu svih onih koji su ispod njih, te da otkrivaju svoju spoznaju u svemu što pripada sudu“.
Odgovor na 1. prigovor: ovaj prigovor razmatra sud vlasti koji pripada samo Kristu: a isti se odgovor primjenjuje na drugi prigovor.
Odgovor na 3. prigovor: nema razloga zašto neki od svetih ne bi otkrili stanovite stvari drugima, bilo putem prosvjetljenja, kao što viši anđeli prosvjetljuju niže [Usp. FP, pit. 106], bilo putem govora, kao što niži anđeli govore višima [Usp. FP, pit. 107, čl. 2].
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.