Suppl., q. 82, a. 3
Čini li ta netrpatnost tijela slavnima
Prigovor 1. Čini se da netrpatnost isključuje stvarni osjet iz proslavljenih tijela. Jer prema Filozofu (De Anima ii, 11), „osjet je svojevrsna trpnja“. Ali proslavljena će tijela biti netrpatna. Dakle, ona neće imati stvarni osjet.
Prigovor 2. Nadalje, naravna promjena prethodi duhovnoj promjeni, kao što naravni bitak prethodi intencionalnom bitku. No proslavljena tijela, zbog svoje netrpatnosti, neće biti podložna naravnoj promjeni. Dakle, neće biti podložna ni duhovnoj promjeni koja se traži za osjet.
Prigovor 3. Nadalje, kad god stvarni osjet nastaje zbog novoga opažanja, postoji novi sud. Ali u tome stanju neće biti novoga suda, jer „naše misli tada neće biti promjenjive“, kako Augustin kaže (De Trin. xv, 16). Dakle, neće biti stvarnoga osjeta.
Prigovor 4. Nadalje, kada je čin jedne od moći duše snažan, čini su drugih moći oslabljeni. A duša će biti vrhunski usmjerena na čin kontemplativne moći u motrenju Boga. Dakle, duša uopće neće imati nikakvoga stvarnoga osjeta.
Naprotiv, pisano je (Otk 1,7): „Gledat će ga svako oko“. Dakle, bit će stvarnoga osjeta. Nadalje, prema Filozofu (De Anima i, 2) „živo se razlikuje od neživoga po osjetu i gibanju“. A bit će stvarnoga gibanja budući da će „trčati poput iskri u trsci“ (Mudr 3,7). Dakle, bit će i stvarnoga osjeta.
Odgovaram: svi se slažu da u tijelima blaženih postoji neki osjet: inače bi se tjelesni život svetih nakon uskrsnuća prispodobio snu prije nego bdjenju. No to ne priliči onome savršenstvu, jer u snu osjetilno tijelo nije u konačnom činu života, iz kojega se razloga san opisuje kao poluživot. Ali postoji razlika u mišljenju u pogledu načina osjeta. Jer neki kažu da će proslavljena tijela biti netrpatna, pa dosljedno tome „neprijemčiva za utiske izvana“, i to mnogo manje nego nebeska tijela, zato što će imati stvarne osjete ne primanjem likova od osjetilnih predmeta, nego odašiljanjem likova. Ali to je nemoguće, budući da će u uskrsnuću specifična narav ostati ista u čovjeku i u svim njegovim dijelovima. No narav je osjetila da bude pasivna moć, kako Filozof dokazuje (De Anima ii, text. 51,54). Stoga kad bi sveti u uskrsnuću imali osjete odašiljanjem, a ne primanjem likova, osjetilo u njima ne bi bilo pasivna nego djelatna moć, pa tako ne bi bilo vrstovno isto s osjetilom kakvo je sada, nego bi bila neka druga moć koja im je podijeljena; jer kao što tvar nikada ne postaje oblik, tako ni pasivna moć nikada ne postaje djelatna. Dosljedno tome, drugi kažu da će se osjetila privoditi u čin primanjem likova, ne doduše od izvanjskih osjetilnih predmeta, nego izlijevanjem iz viših moći, tako da kao što sada više moći primaju od nižih, tako će naprotiv niže moći tada primati od viših. Ali ovaj način primanja ne dovodi do pravoga osjeta, jer je svaka pasivna moć, prema svojoj specifičnoj naravi, određena za neko posebno djelatno načelo, budući da moć kao takva nosi odnos prema onome s obzirom na što se kaže da je moć. Stoga, budući da je vlastito djelatno načelo u izvanjskom osjetu stvar koja postoji izvan duše, a ne njezina intencija koja postoji u mašti ili razumu, ako se osjetilni organ ne pokreće izvanjskim stvarima, nego maštom ili drugim višim moćima, neće biti pravoga osjeta. Otuda ne kažemo da luđaci ili druge bezumne osobe (u kojih postoji ova vrsta izlijevanja likova prema organima osjeta, zbog snažnoga utjecaja mašte) imaju prave osjete, nego da im se čini da imaju osjete. Dosljedno tome, moramo reći s drugima da će osjet u proslavljenim tijelima proizaći iz primanja stvari izvan duše. Mora se, međutim, primijetiti da se organi osjeta preinačuju stvarima izvan duše na dva načina. Prvo naravnom preinakom, kada naime organ biva raspoložen istom naravnom kakvoćom kao i stvar izvan duše koja djeluje na taj organ: na primjer, kada se ruka zagrije dodirivanjem vrućega predmeta, ili zamiriše dodirom s mirisnim predmetom. Drugo, duhovnom preinakom, kao kada se osjetilna kakvoća prima u oruđu prema duhovnom načinu bitka, kada se, naime, prima lik ili intencija kakvoće, a ne sama kakvoća: tako zjenica prima lik bjeline, a ipak sama ne postaje bijela. Prema tome, prvo primanje ne uzrokuje osjet, strogo govoreći, jer su osjetila prijemčiva za likove u tvari, ali bez tvari, to jest bez tvarnoga „bitka“ koji je lik imao izvan duše (De Anima ii, text. 121). Ovo primanje preinačuje narav primatelja, jer se na taj način kakvoća prima prema svojemu tvarnom „bitku“. Dosljedno tome, ova vrsta primanja neće biti u proslavljenim tijelima, nego druga, koja sama po sebi uzrokuje stvarni osjet, a da ne mijenja narav primatelja.
Odgovor na 1. prigovor: kako je već objašnjeno, ovom trpnjom koja se događa u stvarnome osjetu i nije ništa drugo doli spomenuto primanje likova, tijelo se ne odvlači od naravne kakvoće, nego se usavršava duhovnom promjenom. Stoga netrpatnost proslavljenih tijela ne isključuje ovu vrstu trpnje.
Odgovor na 2. prigovor: svaki subjekt trpnje prima djelovanje djelatnika prema svojemu načinu. Prema tome, ako postoji stvar koja je naravno prilagođena da bude promijenjena djelatnim načelom, naravnom i duhovnom promjenom, naravna promjena prethodi duhovnoj promjeni, baš kao što naravni bitak prethodi intencionalnom. Ako je, međutim, stvar naravno prilagođena da bude promijenjena samo duhovnom promjenom, ne slijedi da je promijenjena naravno. Na primjer, zrak nije prijemčiv za boju prema svojemu naravnom bitku, nego samo prema svojemu duhovnom bitku, stoga se samo na taj način mijenja: dok se, naprotiv, neživa tijela mijenjaju osjetilnim kakvoćama samo naravno, a ne duhovno. Ali u proslavljenim tijelima ne može biti nikakve naravne promjene, pa će dosljedno tome postojati samo duhovna promjena.
Odgovor na 3. prigovor: baš kao što će postojati novo primanje likova u organima osjeta, tako će postojati i novi sud u zajedničkom osjetilu: ali neće biti novoga suda o tome u intelektu; takav je slučaj s onim tko vidi ono što je prije znao. Riječ Augustinova da „ondje naše misli neće biti promjenjive“ odnosi se na misli intelektualnoga dijela: stoga ne pogađa bit.
Odgovor na 4. prigovor: kada je jedna od dviju stvari pralik one druge, pozornost duše prema jednoj ne priječi niti umanjuje njezinu pozornost prema drugoj: tako liječnik dok promatra mokraću nije manje, nego više sposoban imati na umu pravila svoje vještine u pogledu boja mokraće. A budući da sveti shvaćaju Boga kao pralik svih stvari koje će činiti ili spoznati, njihova pozornost prema opažanju osjetilnih predmeta, ili prema motrenju ili činjenju bilo čega drugoga nipošto neće priječiti njihovo motrenje Boga, niti obrnuto. Ili možemo reći da je razlog zašto je jedna moć spriječena u svojemu činu kada je druga moć snažno zauzeta taj što jedna moć sama po sebi ne dostaje za tako snažno djelovanje, osim ako joj se ne pomogne primanjem iz načela života onoga utjecaja koji bi druge moći ili udovi trebali primiti. A budući da će u svetih sve moći biti najsavršenije, jedna će moći djelovati snažno a da time ne spriječi djelovanje druge moći, upravo kao što je bilo i s Kristom.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.