Suppl., q. 8, a. 6
Može li pokajnika u smrtnoj opasnosti odriješiti bilo koji svećenik
Prigovor 1. Čini se da pokajnika na času smrti ne može odriješiti bilo koji svećenik. Jer odrješenje zahtijeva vlast, kako je gore rečeno (čl. 5). Svećenik pak ne stječe vlast nad čovjekom koji se kaje na času smrti. Dakle, ne može ga odriješiti.
Prigovor 2. Nadalje, onaj tko primi sakrament krštenja u smrtnoj opasnosti od drugoga osim od svoga vlastitoga svećenika, ne treba biti ponovno kršten od ovoga potonjega. Ako, dakle, bilo koji svećenik može odriješiti od svakoga grijeha čovjeka koji je u smrtnoj opasnosti, pokajnik, ako preživi opasnost, ne treba ići svome vlastitom svećeniku; što je lažno, jer inače svećenik ne bi „dobro pazio na stanje stoke svoje“.
Prigovor 3. Nadalje, kada postoji opasnost od smrti, krštenje može podijeliti ne samo strani svećenik nego i onaj tko nije svećenik. Ali onaj tko nije svećenik nikada ne može odriješiti na sudištu pokore. Dakle, ni svećenik ne može odriješiti čovjeka koji nije njegov podložnik kada je u smrtnoj opasnosti.
Naprotiv, duhovna je nužda veća od tjelesne nužde. Ali dopušteno je u slučaju krajnje nužde da se čovjek posluži tuđim vlasništvom, čak i protiv volje vlasnika, kako bi namirio tjelesnu potrebu. Dakle, u smrtnoj opasnosti čovjeka može odriješiti drugi osim njegova vlastitoga svećenika, kako bi se namirila njegova duhovna potreba. Nadalje, autoriteti navedeni u tekstu dokazuju isto (Sent. iv, D, 20, Cap. Non Habet).
Odgovaram: ako razmatramo vlast ključeva, svaki svećenik ima vlast nad svim ljudima podjednako i nad svim grijesima: a to što ne može odriješiti sve ljude od svih grijeha duguje se činjenici da po crkvenoj odredbi ima ograničenu vlast ili je nema uopće. Ali budući da „nužda nema zakona“ [Cap. Consilium, De observ. jejun.; De reg. jur. (v, Decretal)], u slučajevima nužde crkvena ga odredba ne priječi da može odriješiti, budući da ima ključeve sakramentalno: i pokajnik će primiti jednaku korist od odrješenja ovoga drugoga svećenika kao da ga je odriješio njegov vlastiti. Štoviše, čovjeka tada može bilo koji svećenik odriješiti ne samo od njegovih grijeha nego i od izopćenja, tko god ga izrekao, jer takvo je odrješenje također stvar one vlasti koja je crkvenom odredbom zatvorena unutar određenih granica.
Odgovor na 1. prigovor: jedna osoba može djelovati na temelju vlasti druge prema volji ove potonje, budući da se poslovi vlasti mogu delegirati. Budući da, dakle, Crkva priznaje odrješenje koje podjeljuje bilo koji svećenik na času smrti, iz te same činjenice svećenik ima upotrebu vlasti premda mu nedostaje vlastito posjedovanje vlasti.
Odgovor na 2. prigovor: on treba ići svome vlastitom svećeniku, ne zato da ponovno bude odriješen od grijehâ od kojih je bio odriješen kada je bio u smrtnoj opasnosti, nego da njegov vlastiti svećenik sazna da je odriješen. Na sličan način, onaj tko je bio odriješen od izopćenja treba ići sucu koji bi ga u drugim okolnostima mogao odriješiti, ne zato da traži odrješenje, nego da ponudi zadovoljštinu.
Odgovor na 3. prigovor: krštenje crpi svoju djelotvornost iz posvećenja same tvari, tako da čovjek prima sakrament tko god ga krstio: dok se sakramentalna snaga pokore sastoji u posvećenju koje izgovara posvećeni službenik, tako da ako se čovjek ispovjedi laiku, premda ispunjava svoj vlastiti dio sakramentalne ispovijedi, ne prima sakramentalno odrješenje. Stoga mu njegova ispovijed donekle koristi, što se tiče umanjenja njegove kazne, uslijed zasluge koja potječe iz njegove ispovijedi i njegova pokajanja; ali ne prima ono smanjenje svoje kazne koje proizlazi iz vlasti ključeva; te se dosljedno tome mora ponovno ispovjediti svećeniku; i onaj tko se tako ispovjedio bit će više kažnjen u budućem životu nego da se ispovjedio svećeniku.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.