Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 8, a. 7

Treba li vremenita kazna biti naložena razmjerno grijehu

Prigovor 1. Čini se da vremenita kazna, dug koje ostaje nakon pokore, nije naložena prema stupnju krivnje. Jer nalaže se prema stupnju ugode proizašle iz grijeha, kako se vidi iz Otk 18,7: „Koliko se razmetala sjajem i raskoši, toliko joj zadajte muka i jada“. Ipak ponekad gdje je veća ugoda, tamo je manja krivnja, budući da su „tjelesni grijesi, koji pružaju više ugode nego duhovni grijesi, manje krivi“, prema Grguru (Moral. xxxiii, 2). Dakle, kazna se ne nalaže prema stupnju krivnje.

Prigovor 2. Nadalje, u Novome se zakonu duguje kazna za smrtne grijehe na isti način kao i u Starome zakonu. U Starome pak zakonu kazna za grijeh trebala je trajati sedam dana, drugim riječima, morali su ostati nečisti sedam dana za jedan smrtni grijeh. Budući da se, dakle, u Novome zavjetu kazna od sedam godina nalaže za jedan smrtni grijeh, čini se da količina kazne ne odgovara stupnju krivnje.

Prigovor 3. Nadalje, grijeh ubojstva u laika teži je od grijeha bluda u svećenika, jer je okolnost koja se uzima iz vrste grijeha otegotnija od one koja se uzima iz osobe grješnika. Za laika krivoga za ubojstvo određena je kazna u trajanju od sedam godina, dok se za blud svećenik kažnjava deset godina, prema Can. Presbyter, Dist. lxxxii. Dakle, kazna se ne nalaže prema stupnju krivnje.

Prigovor 4. Nadalje, grijeh počinjen protiv samoga tijela Kristova najteži je, jer što je veća osoba protiv koje se sagriješilo, to je teži grijeh. Za prolijevanje krvi Kristove u sakramentu oltara nalaže se kazna od četrdeset dana ili malo više, dok je kazna od sedam godina propisana za blud, prema kanonima (Can. Presbyter, Dist. lxxxii). Dakle, količina kazne ne odgovara stupnju krivnje.

Naprotiv, stoji pisano (Iz 27,8): „Točno po mjeri sudio si joj izgonom“. Dakle, količina kazne dosuđena za grijeh odgovara stupnju krivnje. Nadalje, čovjek se svodi na jednakost pravednosti kaznom koja mu je nanesena. Ali to ne bi bilo tako ako količina krivnje i kazne ne bi uzajamno odgovarale. Dakle, jedna odgovara drugoj.

Odgovaram: nakon oproštenja grijeha kazna se traži iz dva razloga, naime radi plaćanja duga i radi pružanja lijeka. Stoga se kazna može naložiti s obzirom na dvije stvari. Prvo, s obzirom na dug, i na taj način količina kazne odgovara u korijenu količini krivnje, prije nego što se išta od ove potonje oprosti: ipak, što se više oprosti prvom od onih stvari koje su takve naravi da opraštaju kaznu, to manje ostaje za oprostiti ili platiti drugom, jer što više skrušenje oprašta od kazne, to manje ostaje za oprostiti ispoviješću. Drugo, s obzirom na lijek, bilo što se tiče onoga tko je sagriješio, bilo što se tiče drugih: i tako se ponekad veća kazna nalaže za manji grijeh; bilo zato što je grijehu jednoga čovjeka teže odoljeti nego grijehu drugoga (tako se teža kazna nalaže mladu čovjeku za blud nego staru čovjeku, premda je grijeh onoga prvoga manje težak), bilo zato što je grijeh jednoga čovjeka, na primjer svećenika, opasniji za druge nego grijeh drugoga, bilo zato što je puk skloniji tome određenom grijehu, tako da je nužno kaznom jednoga čovjeka odvratiti druge. Dosljedno tome, na sudištu pokore kazna se mora naložiti s dužnim obzirom na obje ove stvari: i tako se ne nalaže uvijek veća kazna za veći grijeh. S druge strane, kazna čistilišta služi samo za plaćanje duga, jer više nema nikakve mogućnosti griješenja, tako da se ta kazna odvaguje samo prema mjeri grijeha, s dužnim obzirom, međutim, na stupanj skrušenja, te na ispovijed i odrješenje, budući da sve to donekle umanjuje kaznu: stoga bi ih svećenik pri nalaganju zadovoljštine trebao imati na umu.

Odgovor na 1. prigovor: u navedenim riječima dvije se stvari spominju s obzirom na grijeh, naime „razmetanje sjajem“ i „raskoš“ ili „ugoda“; od kojih prvo gleda na uzdizanje grješnika, kojim se opire Bogu; dok drugo gleda na ugodu grijeha: i premda je ponekad manje ugode u većem grijehu, ipak je veće uzdizanje; stoga dokaz ne dokazuje.

Odgovor na 2. prigovor: ta kazna od sedam dana nije okajavala kaznu koja se dugovala za grijeh, tako da čak i ako bi grješnik umro nakon toga vremena, bio bi kažnjen u čistilištu: nego je bila za okajanje nastale neregularnosti, od koje su sve zakonske žrtve okajavale. Ipak, ako su druge stvari jednake, čovjek griješi teže pod Novim zakonom nego pod Starim, zbog obilnijega posvećenja primljenoga u krštenju i zbog snažnijih blagoslova koje je Bog podijelio ljudskomu rodu. To je bjelodano iz Heb 10,29: „Koliko li će, promislite, goru kaznu zavrijediti“, itd. A ipak nije općenito istinito da se sedmogodišnja pokora traži za svaki smrtni grijeh: nego je to vrsta općega pravila primjenjivoga na većinu slučajeva, koje se ipak mora zanemariti uz dužno razmatranje različitih okolnosti grijehâ i pokajnikâ.

Odgovor na 3. prigovor: biskup ili svećenik griješi s većom opasnošću za druge ili za samoga sebe; stoga kanoni više nastoje odvratiti ga od grijeha nanošenjem veće kazne, ukoliko je namijenjena kao lijek; premda ponekad tolika kazna strogo ne pripada. Otuda biva manje kažnjen u čistilištu.

Odgovor na 4. prigovor: ova se kazna odnosi na slučaj kada se to dogodi protiv svećenikove volje: jer ako bi je prolio svojevoljno, zaslužio bi mnogo težu kaznu.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.