Suppl., q. 8, a. 5
Je li ikomu dopušteno ispovjediti se drugome osim svojemu vlastitom svećeniku, snagom povlastice ili zapovijedi poglavara
Prigovor 1. Čini se da nikomu nije dopušteno ispovjediti se drugome osim svojemu vlastitom svećeniku, čak ni snagom povlastice ili zapovijedi koju je dao poglavar. Jer nijedna se povlastica ne bi smjela dati koja nanosi nepravdu trećoj strani. Štetilo bi pak vlastitom svećeniku podložnika ako bi se ovaj ispovjedio drugome. Dakle, to se ne može dopustiti povlasticom, dopuštenjem ili zapoviješću poglavara.
Prigovor 2. Nadalje, ono što priječi obdržavanje božanske zapovijedi ne može biti predmet zapovijedi ili povlastice koju daje čovjek. Božanska je pak zapovijed upraviteljima crkava da „dobro paze na stanje stoke svoje“ (Izr 27,23); a to se priječi ako netko drugi osim upravitelja sluša ispovijed njegovih podložnika. Dakle, to se ne može propisati nikakvom ljudskom povlasticom ili zapoviješću.
Prigovor 3. Nadalje, onaj tko sluša tuđu ispovijed jest vlastiti sudac ovoga potonjega, inače ga ne bi mogao vezati ili odriješiti. Jedan čovjek pak ne može imati nekoliko vlastitih svećenika ili sudaca, jer bi tada bio dužan slušati nekoliko ljudi, što bi bilo nemoguće ako bi njihove zapovijedi bile suprotne ili nespojive. Dakle, čovjek se ne smije ispovjediti drugome osim svojemu vlastitom svećeniku, čak ni s dopuštenjem poglavara.
Prigovor 4. Nadalje, sakramentu oduzima dostojanstvo, ili je u najmanju ruku beskorisno, ponavljati sakrament nad istom tvari. Ali onaj tko se ispovjedio drugom svećeniku, dužan se ponovno ispovjediti svojemu vlastitom svećeniku, ako ovaj to od njega zatraži, jer nije odriješen od svoje poslušnosti kojom je vezan uz njega u tome pogledu. Dakle, ne može nikomu biti dopušteno ispovjediti se drugome osim svojemu vlastitom svećeniku.
Naprotiv, onaj tko može vršiti čine nekoga reda može povjeriti njihovo vršenje svakomu tko ima isti red. Poglavar pak, kao što je biskup, može čuti ispovijed svakoga tko pripada svećenikovoj župi, jer ponekad pridržava određene slučajeve sebi, budući da je on glavni upravitelj. Dakle, on također može ovlastiti drugoga svećenika da sasluša toga čovjeka. Nadalje, poglavar može činiti sve što njegov podložnik može činiti. Ali sam svećenik može dati svome župljaninu dopuštenje da se ispovjedi drugome. Mnogo više, dakle, to može učiniti njegov poglavar. Nadalje, vlast koju svećenik ima među svojim pukom dolazi mu od biskupa. Po toj pak vlasti on može slušati ispovijedi. Dakle, na sličan način to može činiti drugi, komu biskup daje istu vlast.
Odgovaram: svećenik može biti spriječen na dva načina u slušanju čovjekove ispovijedi: prvo, uslijed nedostatka vlasti; drugo, time što je spriječen u vršenju svoga reda, kao oni koji su izopćeni, degradirani i tako dalje. Tko god ima vlast, može povjeriti drugome sve što potpada pod njegovu vlast; tako da ako je svećenik spriječen u slušanju čovjekove ispovijedi zbog nedostatka vlasti, svatko tko ima neposrednu vlast nad tim čovjekom, svećenik, biskup ili papa, može ovlastiti toga svećenika da sasluša njegovu ispovijed i odriješi ga. Ako pak, s druge strane, svećenik ne može slušati ispovijed zbog zapreke za vršenje svoga reda, svatko tko ima vlast ukloniti tu zapreku može mu dopustiti da sluša ispovijedi.
Odgovor na 1. prigovor: nikakva se nepravda ne nanosi osobi osim ako ono što joj je oduzeto nije bilo podijeljeno za njezinu vlastitu korist. Vlast se pak ne podjeljuje čovjeku za njegovu vlastitu korist, nego za dobro puka i na slavu Božju. Stoga, ako viši prelati smatraju probitačnim za unaprjeđenje spasenja puka i slave Božje povjeriti poslove vlasti drugima, nikakva se nepravda ne nanosi nižim prelatima, osim onima koji „traže svoje, a ne što je Isusa Krista“ (Fil 2,21), i koji vladaju svojim stadom ne pasući ga, nego hraneći se njime.
Odgovor na 2. prigovor: upravitelj crkve treba „dobro paziti na stanje stoke svoje“ na dva načina. Prvo, usrdnom pažnjom prema njihovu vanjskom vladanju, kako bi bdio nad stadom povjerenim njegovoj brizi: i u stjecanju te spoznaje ne bi trebao vjerovati svome podložniku, nego, koliko je god moguće, ispitati istinu o činjenicama. Drugo, očitovanjem ispovijedi; a što se tiče te spoznaje, on ne može doći do veće sigurnosti doli vjerujući svome podložniku, jer to je nužno kako bi mogao pomoći savjesti svoga podložnika. Dosljedno tome, na sudištu ispovijedi pokajniku se vjeruje bilo da govori za sebe, bilo protiv sebe, ali ne i na sudu vanjskoga suđenja: stoga za tu spoznaju dostaje da vjeruje pokajniku kada kaže da se ispovjedio onome tko ga je mogao odriješiti. Jasno je, dakle, da ta spoznaja stada nije spriječena povlasticom podijeljenom drugome da sluša ispovijedi.
Odgovor na 3. prigovor: bilo bi neprikladno ako bi dva čovjeka bila jednako postavljena nad istim pukom, ali nema neprikladnosti ako su nad istim pukom postavljena dvojica od kojih je jedan nad drugim. Na taj su način župnik, biskup i papa postavljeni neposredno nad istim pukom, i svaki od njih može povjeriti poslove vlasti nekome drugome. Viši pak poglavar delegira čovjeka na dva načina: prvo, tako da ovaj potonji zauzima poglavarovo mjesto, kao kada papa ili biskup postavlja svoje penitencijare; i tada je čovjek tako delegiran viši od nižega prelata, kao što je papin penitencijar viši od biskupa, a biskupov penitencijar od župnika, i pokajnik je dužan slušati onoga prvoga prije nego ovoga potonjega. Drugo, tako da je delegat postavljen za pomoćnika ovome drugom svećeniku; i budući da je pomoćnik podređen osobi kojoj je postavljen pomagati, on drži niži položaj, i pokajnik ga nije toliko dužan slušati kao vlastitoga svećenika.
Odgovor na 4. prigovor: nijedan čovjek nije dužan ispovijedati grijehe koje više nema. Dosljedno tome, ako se čovjek ispovjedio biskupovu penitencijaru, ili nekomu drugome tko ima ovlasti od biskupa, njegovi su grijesi oprošteni i pred Crkvom i pred Bogom, tako da ih nije dužan ispovjediti svome vlastitom svećeniku, ma koliko ovaj potonji na tome inzistirao: ali radi crkvenoga propisa (De Poenit. et Remiss., Cap. Omnis utriusque) koji propisuje da se ispovijed obavi jednom godišnje vlastitom svećeniku, on je pod istom obvezom kao i onaj tko nije počinio ništa osim lakih grijeha. Jer takav je, prema nekima, dužan ispovjediti samo lake grijehe, ili mora izjaviti da je slobodan od smrtnoga grijeha, a svećenik mu na sudištu savjesti treba i dužan je vjerovati. Ako bi se, međutim, bio dužan ponovno ispovjediti, njegova prva ispovijed ne bi bila beskorisna, jer što se većem broju svećenika čovjek ispovjedi, to se više kazna oprašta, kako po stidu u ispovijedanju, koji se računa kao zadovoljštinska kazna, tako i po vlasti ključeva: tako da bi se netko mogao ispovjediti toliko često da bude oslobođen od sve kazne. Niti ponavljanje oduzima dostojanstvo sakramentu, osim u onima u kojima postoji neka vrsta posvećenja, bilo utiskivanjem biljege, bilo posvećenjem tvari, od čega se ništa ne primjenjuje na pokoru. Otuda bi bilo dobro da onaj tko sluša ispovijedi po biskupovoj vlasti savjetuje pokajnika da se ispovjedi svome vlastitom svećeniku, a ipak ga mora odriješiti čak i ako on to odbije učiniti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.