Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 8, a. 4

Je li nužno da se čovjek ispovjedi vlastitom svećeniku

Prigovor 1. Čini se da nije nužno ispovjediti se vlastitom svećeniku. Jer Grgur [usp. Can. Ex auctoritate xvi, pit. 1] kaže: „Svojom apostolskom vlašću i u vršenju naše brige odredili smo da svećenici, koji kao redovnici nasljeduju primjer apostolâ, mogu propovijedati, krstiti, pričešćivati, moliti za grješnike, nalagati pokore i odrješivati od grijehâ“. Redovnici pak nisu vlastiti svećenici nikomu, budući da nemaju brigu za duše. Budući da se, dakle, ispovijed čini radi odrješenja, dostaje da se učini bilo kojem svećeniku.

Prigovor 2. Nadalje, posvećeni službenik ovoga sakramenta jest svećenik, kao i euharistije. Ali svaki svećenik može slaviti euharistiju. Dakle, svaki svećenik može podjeljivati sakrament pokore. Dakle, nema potrebe ispovijedati se vlastitom svećeniku.

Prigovor 3. Nadalje, kada smo obvezani na jednu stvar pojedinačno, to nije prepušteno našem izboru. Ali izbor razborita svećenika prepušten nam je, kako se vidi iz autoriteta Augustina navedenoga u tekstu (Sent. iv, D, 17): jer on kaže u De vera et falsa Poenitentia [djelo nepoznatog autora]: „Onaj tko želi ispovjediti svoje grijehe, kako bi pronašao milost, mora tražiti svećenika koji zna odriješiti i vezati“. Dakle, čini se da nije nužno ispovjediti se vlastitom svećeniku.

Prigovor 4. Nadalje, ima nekih, kao što su prelati, koji izgleda nemaju vlastitoga svećenika, budući da nemaju poglavara: a ipak su obvezani na ispovijed. Dakle, čovjek nije uvijek dužan ispovjediti se vlastitom svećeniku.

Prigovor 5. Nadalje, „ono što je ustanovljeno radi ljubavi, ne bori se protiv ljubavi“, kako Bernard primjećuje (De Praecept. et Dispens. ii). Ispovijed pak, koja je bila ustanovljena radi ljubavi, borila bi se protiv ljubavi ako bi čovjek bio dužan ispovjediti se nekom određenom svećeniku: npr. ako grješnik zna da je njegov vlastiti svećenik krivovjernik, ili čovjek zla utjecaja, ili slab i sklon upravo onom grijehu koji mu želi ispovjediti, ili opravdano sumnjiv glede kršenja ispovjednoga pečata, ili ako pokajnik mora ispovjediti grijeh počinjen protiv svoga ispovjednika. Dakle, čini se da se čovjek ne mora uvijek ispovjediti vlastitom svećeniku.

Prigovor 6. Nadalje, ljude ne bi trebalo tjeskobno stezati u stvarima nužnima za spasenje, da ne budu ometeni na putu spasenja. Ali čini se velikom nepogodnošću biti po nužnosti obvezan ispovjediti se jednom određenom čovjeku, i mnogi bi mogli biti odvraćeni od odlaska na ispovijed, bilo kroz strah, stid, ili nešto drugo te vrste. Dakle, budući da je ispovijed nužna za spasenje, ljude ne bi trebalo tjeskobno stezati, kako bi očito bili stezani time što se moraju ispovjediti vlastitom svećeniku.

Naprotiv, stoji odredba pape Inocenta III. na Četvrtom lateranskom saboru (kan. 21), koji je odredio da se „svi obaju spolova jednom godišnje ispovjede vlastitom svećeniku“. Nadalje, kako se biskup odnosi prema svojoj biskupiji, tako se svećenik odnosi prema svojoj župi. Protupravno je pak, prema kanonskom pravu (Can. Nullus primas ix, pit. 2; Can. Si quis episcoporum xvi, pit. 5), da biskup vrši biskupsku službu u drugoj biskupiji. Dakle, nije dopušteno da jedan svećenik sluša ispovijed župljanina drugoga svećenika.

Odgovaram: drugi sakramenti ne sastoje se u djelovanju primatelja, nego samo u njegovu primanju nečega, kako je bjelodano s obzirom na krštenje i tako dalje; premda se djelovanje primatelja traži radi uklanjanja zapreke, to jest neiskrenosti, kako bi mogao primiti dobrobit sakramenta, ako je došao do upotrebe svoje slobodne volje. S druge strane, djelovanje čovjeka koji pristupa sakramentu pokore bitno je za sakrament, budući da su skrušenje, ispovijed i zadovoljština, koji su čini pokajnika, dijelovi pokore. Naša pak djelovanja, budući da imaju svoje podrijetlo u nama, drugi ne mogu podjeljivati, osim putem njihove zapovijedi. Stoga tko god je postavljen za djelitelja ovoga sakramenta, mora biti takav da može zapovjediti da se nešto učini. Čovjek pak nije mjerodavan zapovijedati drugome osim ako nema vlast [iurisdictio] nad njim. Dosljedno tome, bitno je za ovaj sakrament ne samo da posvećeni službenik bude u svetim redovima, kao u slučaju drugih sakramenata, nego i da ima vlast: stoga onaj tko nema vlast ne može podjeljivati ovaj sakrament ništa više nego onaj tko nije svećenik. Stoga bi se ispovijed trebala učiniti ne samo svećeniku, nego vlastitom svećeniku; jer budući da svećenik ne odrješuje čovjeka osim obvezujući ga da nešto učini, samo onaj može odriješiti tko svojom zapoviješću može obvezati pokajnika da nešto učini.

Odgovor na 1. prigovor: Grgur govori o onim redovnicima koji imaju vlast po tome što imaju brigu za župu; o kojima su neki tvrdili da iz same činjenice što su redovnici ne mogu odrješivati niti nalagati pokoru, što je lažno.

Odgovor na 2. prigovor: sakrament euharistije ne zahtijeva vlast zapovijedanja nad čovjekom, dok ovaj sakrament to zahtijeva, kako je gore rečeno: i tako dokaz ništa ne dokazuje. Ipak nije dopušteno primiti euharistiju od drugoga osim od vlastitoga svećenika, premda je pravi sakrament ono što se prima od drugoga.

Odgovor na 3. prigovor: izbor razborita svećenika nije nam prepušten na takav način da možemo činiti baš kako hoćemo; nego je prepušten dopuštenju više vlasti, ako se slučajno dogodi da je vlastiti svećenik manje prikladan za primjenu spasonosnoga lijeka na naše grijehe.

Odgovor na 4. prigovor: budući da je dužnost prelatâ podjeljivati sakramente, kojima bi samo čisti trebali baratati, dopušteno im je po pravu (De Poenit. et Remiss., Cap. Ne pro dilatione) izabrati svećenika za svoga ispovjednika; koji je u tome pogledu prelatov poglavar; kao što jednoga liječnika liječi drugi, ne kao liječnika nego kao bolesnika.

Odgovor na 5. prigovor: u onim slučajevima u kojima se pokajnik s razlogom boji neke štete za sebe ili za svećenika time što bi mu se ispovjedio, trebao bi se obratiti višoj vlasti, ili zatražiti dopuštenje od samoga svećenika da se ispovjedi drugome; i ako ne uspije dobiti dopuštenje, slučaj se rješava kao za čovjeka koji nema svećenika pri ruci; tako da bi radije trebao izabrati laika i ispovjediti se njemu. Niti time krši zakon Crkve, jer propisi pozitivnoga zakona ne sežu preko nakane zakonodavca, koja je cilj propisa, a u ovome slučaju to je ljubav, prema Apostolu (1 Tim 1,5). Niti se time baca ikakva ljaga na svećenika, jer on zaslužuje izgubiti svoju povlasticu zbog zloupotrebe vlasti koja mu je povjerena.

Odgovor na 6. prigovor: nužnost ispovijedanja vlastitom svećeniku ne steže tjeskobno put spasenja, nego ga dostatno određuje. Svećenik bi, međutim, sagriješio ako ne bi bio popustljiv u davanju dopuštenja za ispovijed drugome, jer mnogi su tako slabi da bi radije umrli bez ispovijedi nego se ispovjedili takvu svećeniku. Stoga oni svećenici koji odveć tjeskobno žele ispitivati savjesti svojih podložnika putem ispovijedi, postavljaju zamku propasti za mnoge, a dosljedno tome i za same sebe.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.