Suppl., q. 8, a. 2
Je li ikada dopušteno ispovjediti se drugome osim svećeniku
Prigovor 1. Čini se da nikada nije dopušteno ispovjediti se drugome osim svećeniku. Jer ispovijed je sakramentalno optuživanje, kako se vidi iz gore navedene definicije (pit. 7, čl. 1). Podjeljivanje pak sakramenta ne pripada nikomu osim posvećenom službeniku sakramenta. Budući da je, dakle, vlastiti posvećeni službenik pokore svećenik, čini se da se ispovijed ne bi trebala činiti nikomu drugome.
Prigovor 2. Nadalje, na svakom sudu ispovijed je određena za presudu. U spornom pak slučaju presuda je ništava ako je izrekne netko drugi osim pravoga suca; tako da bi se ispovijed trebala učiniti samo sucu. Ali, na sudištu savjesti, sudac nije nitko osim svećenika, koji ima vlast vezivanja i odrješivanja. Dakle, ispovijed se ne bi trebala činiti nikomu drugome.
Prigovor 3. Nadalje, u slučaju krštenja, budući da svatko može krstiti, ako je laik krstio, čak i bez nužde, krštenje ne bi trebao ponavljati svećenik. Ali ako se netko ispovjedi laiku u slučaju nužde, dužan je ponoviti svoju ispovijed svećeniku kada razlog hitnosti prođe. Dakle, ispovijed se ne bi trebala činiti laiku u slučaju nužde.
Naprotiv, stoji autoritet teksta (Sent. iv, D, 17).
Odgovaram: kao što je krštenje nužan sakrament, tako je i pokora. A krštenje, time što je nužan sakrament, ima dvostrukoga posvećenog službenika: jednoga čija je dužnost krstiti, snagom njegove službe, naime svećenika, i drugoga, komu je podjeljivanje krštenja povjereno u slučaju nužde. Na sličan način posvećeni službenik pokore, komu bi se, snagom njegove službe, ispovijed trebala učiniti, jest svećenik; ali u slučaju nužde čak i laik može zauzeti mjesto svećenika i čuti čovjekovu ispovijed.
Odgovor na 1. prigovor: u sakramentu pokore ne postoji samo nešto sa strane posvećenoga službenika, naime odrješenje i nalaganje zadovoljštine, nego i nešto sa strane primatelja, što je također bitno za sakrament, naime skrušenje i ispovijed. Zadovoljština pak potječe od posvećenoga službenika ukoliko je on nalaže, i od pokajnika koji je ispunjava; i, za puninu sakramenta, obje ove stvari trebale bi se podudarati kada je to moguće. Ali kada postoji razlog za hitnost, pokajnik bi trebao ispuniti svoj vlastiti dio, bivajući skrušen i ispovijedajući se onomu komu može; i premda ta osoba ne može usavršiti sakrament, tako da ispuni dio svećenika dajući odrješenje, ipak taj nedostatak nadomješta Veliki Svećenik. Ipak, ispovijed učinjena laiku, zbog nedostatka [ovdje i u odgovoru na 2. prigovor leoninsko izdanje čita „zbog želje za svećenikom“] svećenika, jest kvazi-sakramentalna, premda nije savršen sakrament, zbog odsutnosti dijela koji pripada svećeniku.
Odgovor na 2. prigovor: iako laik nije sudac osobe koja mu se ispovijeda, ipak, zbog hitnosti, on zauzima mjesto suca nad njom, apsolutno govoreći, ukoliko mu se pokajnik podlaže zbog nedostatka svećenika.
Odgovor na 3. prigovor: posredstvom sakramenata čovjek se mora nužno pomiriti ne samo s Bogom nego i s Crkvom. On se pak ne može pomiriti s Crkvom osim ako posvećenje Crkve ne dopre do njega. U krštenju posvećenje Crkve dopire do čovjeka preko samoga elementa primijenjenoga izvana, koji je posvećen „riječju života“ (Ef 5,26), tko god ga podijelio: i tako, kada je čovjek jednom kršten, bez obzira na to tko ga je krstio, ne smije se ponovno krstiti. S druge strane, u pokori posvećenje Crkve dopire do čovjeka samo preko posvećenoga službenika, jer u tome sakramentu nema tjelesnoga elementa primijenjenoga izvana, preko čijega bi se posvećenja milost mogla podijeliti. Dosljedno tome, premda je čovjek koji se u slučaju nužde ispovjedio laiku primio oproštenje od Boga, iz razloga što je ispunio, koliko je mogao, nakanu koju je donio u skladu s Božjom zapoviješću, on još nije pomiren s Crkvom, tako da bi bio pripušten sakramentima, osim ako ga prvo ne odriješi svećenik, kao što ni onaj tko je primio krštenje željom ne biva pripušten euharistiji. Stoga se mora ponovno ispovjediti svećeniku, čim koji bude pri ruci, i to utoliko više što, kako je gore rečeno (ad 1), sakrament pokore nije bio usavršen, te ga još treba usavršiti, kako bi primanjem sakramenta pokajnik primio obilniji učinak i kako bi ispunio zapovijed o primanju sakramenta pokore.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.