Suppl., q. 8, a. 1
Je li nužno ispovjediti se svećeniku
Prigovor 1. Čini se da nije nužno ispovjediti se svećeniku. Jer nismo obvezani na ispovijed osim snagom njezina božanskoga ustanovljenja. Njezino božansko ustanovljenje pak obznanjeno nam je u Jak 5,16: „Ispovijedajte dakle jedni drugima grijehe“, gdje se ne spominje svećenik. Dakle, nije nužno ispovjediti se svećeniku.
Prigovor 2. Nadalje, pokora je nužan sakrament, kao što je i krštenje. Ali svaki je čovjek posvećeni službenik krštenja, zbog njegove nužnosti. Dakle, svaki je čovjek posvećeni službenik pokore. Ispovijed bi se pak trebala učiniti posvećenom službeniku pokore. Dakle, dostaje ispovjediti se bilo komu.
Prigovor 3. Nadalje, ispovijed je nužna kako bi se pokajniku naložila mjera zadovoljštine. Ponekad bi pak netko drugi osim svećenika mogao biti razboritiji nego što su mnogi svećenici u nalaganju mjere zadovoljštine pokajniku. Dakle, nije nužno ispovjediti se svećeniku.
Prigovor 4. Nadalje, ispovijed je bila ustanovljena u Crkvi kako bi upravitelji poznavali svoje ovce iz viđenja. Ali ponekad upravitelj ili prelat nije svećenik. Dakle, ispovijed se ne bi trebala uvijek činiti svećeniku.
Naprotiv, odrješenje pokajnika, radi kojega on čini svoju ispovijed, ne podjeljuje nitko osim svećenikâ kojima su povjereni ključevi. Dakle, ispovijed bi se trebala učiniti svećeniku. Nadalje, ispovijed je predoznačena u uskrišenju mrtvoga Lazara na život. Gospodin naš pak nije zapovjedio nikomu osim učenicima da odriješe Lazara (Iv 11,44). Dakle, ispovijed bi se trebala učiniti svećeniku.
Odgovaram: milost koja se daje u sakramentima silazi od Glave na udove. Stoga je samo onaj tko vrši službu nad Kristovim pravim tijelom posvećeni službenik sakramenata u kojima se daje milost; a to pripada samo svećeniku, koji može posvetiti euharistiju. Budući da se, dakle, milost daje u sakramentu pokore, nitko osim svećenika nije posvećeni službenik sakramenta: i dosljedno tome sakramentalna ispovijed, koja bi se trebala učiniti posvećenom službeniku Crkve, ne bi se trebala učiniti nikomu osim svećeniku.
Odgovor na 1. prigovor: Jakov govori uz pretpostavku božanskih ustanova: i budući da je Bog već propisao da se ispovijed čini svećeniku, time što ih je ovlastio, u osobi apostolâ, da opraštaju grijehe, kako se izvješćuje u Iv 20,23, moramo uzeti Jakovljeve riječi kao one koje prenose opomenu da se ispovijeda svećenicima.
Odgovor na 2. prigovor: krštenje je sakrament veće nužnosti od pokore, što se tiče ispovijedi i odrješenja, jer se ponekad krštenje ne može izostaviti bez gubitka vječnoga spasenja, kao u slučaju djece koja nisu došla do upotrebe razuma: dok se to ne može reći za ispovijed i odrješenje, koji se ne odnose ni na koga osim na odrasle, u kojima skrušenje, zajedno s nakanom ispovijedanja i željom za odrješenjem, dostaje da ih izbavi od vječne smrti. Dosljedno tome, nema jednakosti između krštenja i ispovijedi.
Odgovor na 3. prigovor: u zadovoljštini moramo razmatrati ne samo količinu kazne nego i njezinu snagu, ukoliko je dio sakramenta. Na taj način ona zahtijeva djelitelja sakramenata, premda količinu kazne može odrediti netko drugi osim svećenika.
Odgovor na 4. prigovor: može biti nužno iz dva razloga poznavati ovce iz viđenja. Prvo, kako bi ih se upisalo kao članove Kristova stada, a poznavati ovce iz viđenja na taj način pripada pastoralnoj brizi i skrbi, što je ponekad dužnost onih koji nisu svećenici. Drugo, kako bi im se pružili prikladni lijekovi za njihovo zdravlje; a poznavati ovce iz viđenja na taj način pripada čovjeku, to jest svećeniku, čiji je posao pružati lijekove koji pridonose zdravlju, kao što je sakrament euharistije i druge slične stvari. Za tu spoznaju ovaca određena je ispovijed.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.