Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 71, a. 6

Koriste li onima koji su u čistilištu

Prigovor 1. Čini se da molitve i dobra djela ne koriste čak ni onima koji su u čistilištu. Jer čistilište je dio pakla. No „u paklu nema otkupljenja“ [Služba za preminule, Resp. vii], i pisano je (Ps 6,6): „Tko će te slaviti u podzemlju?“ Dakle, molitve i dobra djela ne koriste onima koji su u čistilištu.

Prigovor 2. Nadalje, kazna čistilišta konačna je. Ako se, dakle, dio kazne ublažava molitvama i dobrim djelima, bilo bi moguće imati tako velik broj molitava i dobrih djela da bi kazna bila posve otpuštena, pa posljedično grijeh posve nekažnjen: a to bi se činilo nespojivim s božanskom pravednošću.

Prigovor 3. Nadalje, duše su u čistilištu kako bi se ondje očistile, te budući čiste mogle doći u kraljevstvo. No ništa se ne može očistiti osim ako se nešto ne učini na njemu. Dakle, molitve i dobra djela koja prikazuju živi ne smanjuju kaznu čistilišta.

Prigovor 4. Nadalje, kada bi molitve i dobra djela koristili onima koji su u čistilištu, osobito bi se činilo da im koriste oni koji se prikazuju po njihovu nalogu. Ipak oni ne koriste uvijek: na primjer, ako bi se neka osoba prije smrti pobrinula da se za nju prikaže toliko molitava i dobrih djela koji bi, kada bi bili prikazani, dostajali za otpuštenje njezine cjelokupne kazne. Pretpostavimo li, dakle, da se te molitve i dobra djela odgode dok ona ne bude oslobođena od kazne, oni joj neće koristiti ništa. Jer ne može se reći da joj koriste prije nego što se izvrše; a nakon što su ispunjeni, više ih ne treba, budući da je već oslobođena. Dakle, molitve i dobra djela ne vrijede onima koji su u čistilištu.

Naprotiv, kako se navodi u tekstu (Sent. iv, D, 45), Augustin kaže (Enchiridion cx): „Molitve i dobra djela koriste onima koji nisu vrlo dobri ili nisu vrlo zli“. No takvi su oni koji su zadržani u čistilištu. Dakle, itd. Nadalje, Dionizije kaže (Eccl. Hier. vii) da „bogonadahnuti svećenik moleći za preminule moli za one koji su živjeli svetim životom, a ipak su navukli određene ljage kroz ljudsku slabost“. No takve su osobe zadržane u čistilištu. Dakle, itd.

Odgovaram: kazna čistilišta namijenjena je tome da nadopuni zadovoljštinu koja nije bila posve dovršena u tijelu. Posljedično, budući da, kako je gore rečeno (čl. 1,2; pit. 13, čl. 2), djela jedne osobe mogu vrijediti za zadovoljštinu druge, bilo da je ova potonja živa ili mrtva, molitve i dobra djela živih, bez ikakve sumnje, koriste onima koji su u čistilištu.

Odgovor na 1. prigovor: navedene se riječi odnose na one koji su u paklu prokletih, gdje nema otkupljenja za one koji su konačno predani toj kazni. Možemo također odgovoriti s Damaščaninom (Serm.: De his qui in fide dormierunt) da takve tvrdnje valja tumačiti s obzirom na niže uzroke, to jest prema zahtjevima zasluga onih koji su predani tim kaznama. Ali prema božanskom milosrđu koje nadilazi ljudske zasluge, biva drukčije po molitvama pravednika nego što je naznačeno izrazima navedenima u spomenutim autoritetima. No „Bog mijenja svoju presudu ali ne svoj naum“, kako kaže Grgur (Moral. xx): zbog čega Damaščanin (Serm.: De his qui in fide dormierunt) navodi kao primjere toga Ninivljane, Ahaba i Ezekiju, kod kojih je očito da je presuda koju je Bog protiv njih izrekao bila preinačena božanskim milosrđem [Usp. FP, pit. 19, čl. 7, ad 2].

Odgovor na 2. prigovor: nije nerazložno da kazna onih koji su u čistilištu bude posve dokinuta mnoštvom molitava i dobrih djela. Ali ne slijedi da grijesi ostaju nekažnjeni, jer se kazna jednoga preuzeta umjesto drugoga uračunava tome drugome.

Odgovor na 3. prigovor: čišćenje duše kaznom čistilišta nije ništa drugo doli okajavanje krivnje koja je pririječi da postigne slavu. I budući da se, kako je gore rečeno (pit. 13, čl. 2), krivnja jedne osobe može okajati kaznom koju druga podnosi umjesto nje, nije nerazložno da jedna osoba bude očišćena time što druga zadovoljava za nju.

Odgovor na 4. prigovor: molitve i dobra djela vrijede po dvjema osnovama, naime po djelovanju djelatnika [„Ex opere operante“ i „ex opere operato“] i po učinjenom djelu. Pod učinjenim djelom mislim ne samo na sakrament Crkve, nego i na učinak koji je uzgredan tome djelovanju; tako iz davanja milostinje slijedi rasterećenje siromaha i njihova molitva Bogu za preminuloga. Na sličan se način djelovanje djelatnika može razmatrati u odnosu ili prema glavnom djelatniku ili prema izvršitelju. Kažem, dakle, da umiruća osoba, čim se pobrine da se za nju prikažu određene molitve i dobra djela, prima punu naknadu tih molitava i dobrih djela, čak i prije nego što se oni izvrše, što se tiče djelotvornosti koja proizlazi iz djelovanja ukoliko potječe od glavnoga djelatnika. Ali što se tiče djelotvornosti molitava i dobrih djela koja proizlazi iz učinjenoga djela ili iz djelovanja ukoliko potječe od izvršitelja, ona ne prima plod prije nego što se oni izvrše. A ako se dogodi da prije toga bude oslobođena od svoje kazne, u tome će pogledu biti lišena ploda molitava i dobrih djela, te će to pasti natrag na one čijom je krivnjom tada bila prikraćena. Jer nije nerazložno da osoba bude prikraćena u vremenitim stvarima tuđom krivnjom, a kazna čistilišta jest vremenita, premda s obzirom na vječno uzdarje nitko ne može biti prikraćen osim vlastitom krivnjom.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.