Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 71, a. 5

Koriste li molitve i dobra djela onima koji su u paklu

Prigovor 1. Čini se da molitve i dobra djela koriste onima koji su u paklu. Jer pisano je (2 Mak 12,40): „Nađoše pod haljinama poginulih idolske posvete... što zakon Židovima zabranjuje“, a ipak čitamo dalje (2 Mak 12,43) da je Juda „poslao dvanaest tisuća srebrnih drahmi u Jeruzalem... da se prinesu za grijehe mrtvih“. No jasno je da su sagriješili smrtno postupajući protiv Zakona, pa posljedično tome da su umrli u smrtnom grijehu, te su odvedeni u pakao. Dakle, molitve i dobra djela koriste onima koji su u paklu.

Prigovor 2. Nadalje, tekst (Sent. iv, D, 45) navodi Augustinovu izreku (Enchiridion cx) da „oni kojima molitve i dobra djela koriste postižu ili potpuno oproštenje, ili barem ublažavanje svoje osude“. No samo se za one koji su u paklu kaže da su osuđeni. Dakle, molitve i dobra djela koriste čak i onima koji su u paklu.

Prigovor 3. Nadalje, Dionizije kaže (Eccl. Hier.): „Ako ovdje molitve pravednika koriste onima koji su živi, koliko više, nakon smrti, koriste samo onima koji su dostojni njihovih svetih molitava?“ Otuda možemo prikupiti da su molitve i dobra djela korisniji mrtvima nego živima. No oni koriste živima čak i ako su u smrtnom grijehu, jer Crkva svakodnevno moli za grešnike da se obrate Bogu. Dakle, molitve i dobra djela vrijede također i za mrtve koji su u smrtnom grijehu.

Prigovor 4. Nadalje, u Životima Otaca (iii, 172; vi, 3) čitamo, a Damaščanin pripovijeda u svojoj propovijedi [De his qui in fide dormierunt], da je Makarije našao lubanju mrtvoga čovjeka na putu, te da je nakon molitve upitao čija je to glava bila, a glava je odgovorila da je pripadala poganskom svećeniku koji je bio osuđen na pakao; pa ipak je priznao da su njemu i drugima pomogle Makarijeve molitve. Dakle, molitve i dobra djela Crkve koriste čak i onima koji su u paklu.

Prigovor 5. Nadalje, Damaščanin u istoj propovijedi pripovijeda da je Grgur, moleći za Trajana, čuo glas s neba koji mu je rekao: „Čuo sam tvoj glas i opraštam Trajanu“: a o toj činjenici Damaščanin dodaje u istoj propovijedi: „cijeli Istok i Zapad jesu svjedoci“. Ipak je jasno da je Trajan bio u paklu, budući da je „mnoge mučenike predao okrutnoj smrti“ [De his qui in fide dormierunt]. Dakle, molitve i dobra djela Crkve vrijede čak i za one koji su u paklu.

Naprotiv, Dionizije kaže (Eccl. Hier. vii): „Vrhovni svećenik ne moli za nečiste, jer čineći tako postupao bi protivno božanskom redu“, i posljedično kaže (Eccl. Hier. vii) da „on ne moli da se grešnicima oprosti, jer njegova molitva za njih ne bi bila uslišana“. Dakle, molitve i dobra djela ne vrijede onima koji su u paklu. Nadalje, Grgur kaže (Moral. xxxiv, 19): „Isti je razlog zašto se tada“ (naime nakon sudnjega dana) „ne moli za ljude osuđene na vječni oganj, kao što se sada ne moli za đavla i njegove anđele koji su osuđeni na vječnu kaznu, i iz toga razloga sveti ne mole za mrtve nevjerne i opake ljude, jer, naime, znajući da su već osuđeni na vječnu kaznu, ustežu se zauzimati za njih zaslugom svojih molitava prije nego što budu pozvani pred lice pravednoga Suca“. Nadalje, tekst (Sent. iv, D, 45) navodi Augustinove riječi (De Verb. Apost. Serm. xxxii): „Ako čovjek napusti ovaj život bez vjere koja djeluje kroz ljubav i njezinih sakramenata, uzalud njegovi prijatelji pribjegavaju takvim djelima dobrohotnosti“. No svi prokleti potpadaju pod taj naslov. Dakle, molitve i dobra djela ne koriste im.

Odgovaram: postojala su tri mišljenja o prokletima. Jer neki su rekli da se u ovoj stvari mora napraviti dvostruka razlika. Prvo, s obzirom na vrijeme; jer rekli su da nakon sudnjega dana nikome u paklu neće pomoći ikakve molitve i dobra djela, ali da prije sudnjega dana nekima pomažu molitve i dobra djela Crkve. Drugo, napravili su razliku među onima koji su zadržani u paklu. Neki od njih, rekli su, vrlo su zli, oni naime koji su umrli bez vjere i sakramenata, i ovima, budući da nisu bili od Crkve, ni „milošću ni imenom“ [Usp. Oratio ad Vesperas, Fer. ii, post Dom. Pass.], ne mogu koristiti molitve i dobra djela Crkve; dok drugi nisu vrlo zli, oni naime koji su pripadali Crkvi kao stvarni udovi, koji su imali vjeru, polazili sakramente i vršili djela rodno dobra, i za ove bi molitve i dobra djela Crkve trebali vrijediti. Ipak, bili su suočeni s poteškoćom koja ih je mučila, jer činilo se da iz toga slijedi (budući da je kazna pakla konačna po jakosti premda beskonačna po trajanju) da bi mnoštvo molitava i dobrih djela posve oduzelo tu kaznu, što je Origenova zabluda (Peri Archon. i; usp. Grgur, Moral. xxxiv): pa su se posljedično na različite načine trudili izbjeći ovu poteškoću. Prepozitiv [Gilbert Prevostin, kancelar pariške stolice, od 1205. do 1209.] rekao je da se molitve i dobra djela za proklete mogu toliko umnožiti da oni budu posve oslobođeni od kazne, ne apsolutno kako je tvrdio Origen, nego na neko vrijeme, naime do sudnjega dana: jer njihove će se duše ponovno sjediniti s njihovim tijelima, te će biti bačene natrag u kazne pakla bez nade u oproštenje. Ali to se mišljenje čini nespojivim s božanskom providnošću, koja ništa ne ostavlja neurednim na svijetu. Jer krivnja se ne može vratiti u red osim kaznom: zbog čega je nemoguće da kazna prestane, osim ako se najprije ne okaje krivnja: tako da, kako krivnja ostaje zauvijek u prokletima, njihova kazna nipošto neće biti prekinuta. Iz toga su razloga sljedbenici Gilberta de la Porréea smislili drugo tumačenje. Ovi su rekli da je postupak u smanjenju kazni molitvama i dobrim djelima poput postupka u dijeljenju crte, koja premda konačna, beskonačno je djeljiva, i nikada se ne uništava dijeljenjem, ako se ne smanjuje jednakim nego razmjernim količinama, na primjer ako počnemo oduzimanjem četvrtine cjeline, a zatim četvrtine te četvrtine, i potom četvrtine te druge četvrtine, i tako u beskonačnost. Na sličan način, kažu oni, prvom se molitvom i dobrim djelom oduzima određeni razmjerni dio kazne, a drugom jednako razmjerni dio ostatka. Ali to je tumačenje u mnogočemu manjkavo. Prvo, zato što se čini da se beskonačno dijeljenje koje je primjenjivo na neprekinutu količinu ne može prenijeti na duhovnu količinu: drugo, zato što nema razloga zašto bi druga molitva i dobro djelo, ako je jednake vrijednosti, smanjio kaznu manje od prvoga: treće, zato što se kazna ne može smanjiti osim ako se krivnja ne smanji, upravo kao što se ne može ukloniti osim ako se krivnja ne ukloni: četvrto, zato što u dijeljenju crte naposljetku dolazimo do nečega što nije osjetno, jer osjetno tijelo nije beskonačno djeljivo: i tako bi slijedilo da bi nakon mnogih molitava i dobrih djela preostala kazna bila tako mala da se ne bi osjećala, pa tako više ne bi bila kazna. Zato su drugi našli drugo tumačenje. Jer Antissiodorensis [Vilim iz Auxerrea, arhiđakon Beauvaisa] (Sent. iv, Tract. 14) rekao je da molitve i dobra djela koriste prokletima ne smanjujući ili prekidajući njihovu kaznu, nego jačajući kažnjenu osobu: upravo kao što bi čovjek koji nosi težak teret mogao oprati lice vodom, jer bi tako bio osposobljen bolje ga nositi, a ipak njegov teret ne bi bio nimalo lakši. Ali i to je nemoguće, jer prema Grguru (Moral. ix) čovjek trpi više ili manje od vječnoga ognja prema tome kako njegova krivnja zaslužuje; pa posljedično neki trpe više, neki manje, od istoga ognja; zbog čega, budući da krivnja prokletoga ostaje nepromijenjena, ne može biti da on trpi manju kaznu. Štoviše, spomenuto je mišljenje drsko, kao ono koje se protivi izrekama svetih ljudi, i neutemeljeno jer se ne zasniva ni na kakvu autoritetu. Ono je također i nerazložno. Prvo, zato što su prokleti u paklu odsječeni od veze ljubavi snagom koje su preminuli u doticaju s djelima živih. Drugo, zato što su posve došli do kraja života, i primili konačnu nagradu za svoje zasluge, upravo kao i sveti koji su na nebu. Jer preostala kazna ili slava tijela ne čini ih putnicima, budući da slava bitno i korjenito prebiva u duši. Isto je i s nesrećom prokletih, zbog čega se njihova kazna ne može smanjiti kao što se ni slava svetih ne može povećati s obzirom na bitnu nagradu. Ipak, možemo prihvatiti, u određenoj mjeri, način na koji, prema nekima, molitve i dobra djela koriste prokletima, ako se kaže da koriste niti smanjujući niti prekidajući njihovu kaznu, niti opet smanjujući njihov osjet kazne, nego oduzimajući od prokletih neki razlog za žalost, koji bi razlog mogli imati kada bi znali da su tako odbačeni da se nitko za njih ne brine; a taj im se razlog za žalost oduzima kada se za njih prikažu molitve i dobra djela. Ipak čak je i to nemoguće prema općem zakonu, jer kako Augustin kaže (De Cura pro Mort. xiii), a to se osobito primjenjuje na proklete, „duhovi preminulih jesu ondje gdje ne vide ništa od onoga što ljudi čine ili što im se događa u ovome životu“, te posljedično ne znaju kada se za njih prikazuju molitve i dobra djela, osim ako se to olakšanje ne podijeli odozgo nekima od prokletih usprkos općem zakonu. To je, međutim, stvar velike nesigurnosti; zbog čega je sigurnije reći jednostavno da molitve i dobra djela ne koriste prokletima, niti Crkva namjerava moliti za njih, kako proizlazi iz gore navedenih autora.

Odgovor na 1. prigovor: Idolske posvete nisu nađene na tim mrtvacima tako da bi se mogle uzeti kao znak da su odnesene iz štovanja prema idolima: nego su ih uzeli kao pobjednici jer su im pripadale po pravu rata. Sagriješili su, međutim, lakim grijehom zbog lakomosti: i posljedično nisu bili osuđeni na pakao, te su im tako molitve i dobra djela mogli koristiti. Ili možemo reći, prema nekima, da su se usred borbe, vidjevši da su u opasnosti, pokajali za svoj grijeh, prema Ps 78,34: „Kad ih je ubijao, tražili su ga“: a to je vjerojatno mišljenje. Zbog toga je prinos bio učinjen za njih.

Odgovor na 2. prigovor: u ovim riječima osuda se uzima u širokom smislu za bilo koju vrstu kazne, tako da uključuje i kaznu čistilišta koja se katkada posve okajava molitvama i dobrim djelima, a katkada ne u cijelosti, nego se smanjuje.

Odgovor na 3. prigovor: molitva i dobro djelo za mrtvu osobu prihvatljiviji su nego za živu osobu, s obzirom na to da je ona u većoj potrebi, budući da ne može pomoći samoj sebi kao što to može živa osoba. Ali živa je osoba u boljem položaju time što može biti prevedena iz stanja smrtnoga grijeha u stanje milosti, što se ne može reći za mrtve. Otuda nema istoga razloga za molitvu za mrtve kao za žive.

Odgovor na 4. prigovor: ta se pomoć nije sastojala u smanjenju njihove kazne, nego u ovome jedino (kako se navodi na istome mjestu) što im je, kada je on molio, bilo dopušteno vidjeti jedni druge, i u tome su imali izvjesnu radost, ne stvarnu nego maštovnu, u ispunjenju svoje želje. Upravo tako za demone se kaže da se raduju kada privuku ljude u grijeh, premda to nipošto ne smanjuje njihovu kaznu, kao što se ni radost anđela ne smanjuje time što se sažalijevaju nad našim zlima.

Odgovor na 5. prigovor: što se tiče događaja s Trajanom može se s vjerojatnošću pretpostaviti da je bio vraćen u život na molitve blaženoga Grgura, te je tako zadobio milost kojom je primio oproštenje svojih grijeha i posljedično bio oslobođen od kazne. Isto se primjenjuje na sve one koji su čudesno uskrišeni od mrtvih, od kojih su mnogi očito bili idolopoklonici i prokleti. Jer moramo nužno reći isto tako o svim takvim osobama da su bile predane paklu, ne konačno, nego kako je stvarno pripadalo njihovim vlastitim zaslugama po pravednosti: te da se prema višim uzrocima, s obzirom na koje je bilo predviđeno da će biti vraćeni u život, s njima trebalo drukčije postupiti. Ili možemo reći s nekima da Trajanova duša nije bila jednostavno oslobođena duga vječne kazne, nego da je njegova kazna bila obustavljena na neko vrijeme, to jest do sudnjega dana. Niti slijedi da je to opći ishod molitava i dobrih djela, jer stvari se događaju drukčije u skladu s općim zakonom od onoga što je dopušteno u posebnim slučajevima i po povlastici. Upravo tako granice ljudskih poslova razlikuju se od onih čudesa božanske moći, kako kaže Augustin (De Cura pro Mort. xvi).

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.