Suppl., q. 71, a. 4
Koriste li molitve i dobra djela za mrtve onima koji ih vrše
Prigovor 1. Čini se da molitve i dobra djela koja živi prikazuju za mrtve ne koriste onima koji ih prikazuju. Jer prema ljudskoj pravednosti čovjek se ne oslobađa od svoga vlastitoga duga ako plati dug za drugoga čovjeka. Dakle, čovjek se ne oslobađa od svoga vlastitoga duga iz razloga što je prikazivanjem molitava i dobrih djela platio dug onoga za koga ih je prikazao.
Prigovor 2. Nadalje, što god čovjek čini, trebao bi to činiti najbolje što može. No bolje je pomoći dvojici nego jednome. Dakle, ako se onaj tko je molitvama i dobrim djelima platio dug mrtve osobe oslobađa od svoga vlastitoga duga, čini se da se nikada ne bi trebalo zadovoljiti za sebe, nego uvijek za drugoga.
Prigovor 3. Nadalje, ako zadovoljština onoga koji zadovoljava za drugoga koristi njemu jednako kao i onome za koga zadovoljava, ona će isto tako jednako koristiti i trećoj osobi ako zadovoljava za nju u isto vrijeme, i na sličan način četvrtoj i tako dalje. Dakle, on bi mogao zadovoljiti za sve jednim djelom zadovoljštine; što je apsurdno.
Naprotiv, pisano je (Ps 35,13): „Moja će se molitva vratiti u moje krilo“. Dakle, na sličan način, molitve i dobra djela koja se prikazuju za druge koriste onima koji zadovoljavaju. Nadalje, Damaščanin kaže u propovijedi O onima koji su usnuli u vjeri: „Kao što onaj koji se sprema bolesnika pomazati pomašću ili drugim svetim uljem, ponajprije on“, naime pomazatelj, „ima udjela u pomazanju i tako nastavlja pomazivati bolesnika, tako tko god se trudi za spasenje svoga bližnjega najprije koristi samome sebi a poslije svojemu bližnjemu“. I tako je odgovoreno na sporno pitanje.
Odgovaram: djelo molitava i dobrih djela koje se čini za drugoga može se razmatrati na dva načina. Prvo, kao okajavanje kazne putem nadoknade što je uvjet zadovoljštine: i na taj način djelo koje se ubraja kao pripadajuće osobi za koju se čini, dok nju oslobađa od duga kazne, ne oslobađa vršitelja od njegova vlastitoga duga kazne, jer u ovoj nadoknadi moramo razmatrati jednakost pravednosti: a to djelo zadovoljštine može biti jednako jednome dugu a da ne bude jednako drugome, jer dugovi dvaju grešnika zahtijevaju veću zadovoljštinu nego dug jednoga. Drugo, može se razmatrati kao zasluživanje vječnoga života, a to ima time što proizlazi iz svoga korijena, koji je ljubav: i na taj način koristi ne samo osobi za koju se čini, nego također i još više vršitelju. To dostaje za odgovore na prigovore: jer prvi je razmatrao djelo molitava i dobrih djela kao djelo zadovoljštine, dok ga drugi razmatraju kao zaslužno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.