Suppl., q. 71, a. 3
Koriste li mrtvima molitve i dobra djela grešnika
Prigovor 1. Čini se da molitve i dobra djela koja vrše grešnici ne koriste mrtvima. Jer, prema Iv 9,31: „Bog grešnike ne uslišava“. No ako bi njihove molitve koristile onima za koje mole, Bog bi ih uslišio. Dakle, molitve i dobra djela koja oni vrše ne koriste mrtvima.
Prigovor 2. Nadalje, Grgur kaže (Pastoral i, 11) da „kada se šalje mrska osoba da posreduje, gnjev rasrđene stranke biva izazvan na oštrije mjere“. No svaki je grešnik mrski pred Bogom. Dakle, Bog se ne priklanja milosrđu po molitvama i dobrim djelima grešnika, pa posljedično njihove molitve i dobra djela nisu ni od kakve koristi.
Prigovor 3. Nadalje, čini se da je djelo neke osobe plodonosnije vršitelju nego drugome. No grešnik ne zaslužuje ništa za sebe svojim djelima. Mnogo manje, dakle, može zaslužiti za drugoga.
Prigovor 4. Nadalje, svako zaslužno djelo mora biti živo djelo, to jest uobličeno ljubavlju. No djela koja čine grešnici jesu mrtva. Dakle, mrtvima za koje se ona čine ne može se time pomoći.
Prigovor 5. Naprotiv, nitko ne može sa sigurnošću znati o drugom čovjeku je li ovaj potonji u stanju grijeha ili milosti. Kada bi, dakle, bile korisne samo one molitve i dobra djela koje čine oni koji su u stanju milosti, čovjek ne bi mogao znati od koga tražiti molitve i dobra djela za svoje mrtve, pa bi posljedično mnogi bili odvraćeni od pribavljanja molitava i dobrih djela.
Prigovor 6. Nadalje, prema Augustinu (Enchiridion cix), kako se navodi u tekstu (Sent. iv, D, 45), mrtvima se pomaže molitvama i dobrim djelima prema tome kako su dok su živjeli zaslužili da im se pomogne nakon smrti. Dakle, vrijednost molitava i dobrih djela mjeri se prema raspoloženju osobe za koju se vrše. Čini se, dakle, da nema razlike vrše li ih dobre ili opake osobe.
Odgovaram: dvije se stvari mogu razmatrati u molitvama i dobrim djelima koja vrše opaki. Prvo, učinjeno djelo, na primjer žrtva oltara. I budući da naši sakramenti imaju svoju djelotvornost od samih sebe neovisno o djelu vršitelja, te su jednako djelotvorni po komu se god vršili, u tome pogledu molitve i dobra djela opakih koriste preminulima. Drugo, možemo razmatrati djelo vršitelja, i tada moramo napraviti razliku; jer djelo grešnika koji prikazuje molitve i dobra djela može se razmatrati: na jedan način ukoliko je to njegovo vlastito djelo, i tako nipošto ne može biti zaslužno ni njemu samome ni drugome; na drugi način ukoliko je to tuđe djelo, a to se događa na dva načina. Prvo, kada grešnik, prikazujući molitve i dobra djela, predstavlja cijelu Crkvu; na primjer svećenik kada obavlja sprovodnu službu u crkvi. I budući da se za onoga u čije se ime ili umjesto koga nešto čini podrazumijeva da to čini sam, kako Dionizije tvrdi (Coel. Hier. xiii), slijedi da molitve i dobra djela toga svećenika, premda grešnika, koriste preminulima. Drugo, kada djeluje kao oruđe drugoga: jer djelo oruđa pripada više glavnom djelatniku. Zato, premda onaj koji djeluje kao oruđe drugoga nije u stanju zasluge, njegov čin može biti zaslužan zbog glavnoga djelatnika: na primjer ako sluga budući u grijehu čini kakvo djelo milosrđa po zapovijedi svoga gospodara koji ima ljubav. Otuda, ako osoba umirući u ljubavi zapovjedi da se za nju prikažu molitve i dobra djela, ili ako neka druga osoba imajući ljubav to odredi, te molitve i dobra djela vrijede za preminuloga, čak i ako osobe po kojima se vrše budu u grijehu. Ipak bi vrijedila više kada bi te osobe bile u ljubavi, jer bi tada ta djela bila zaslužna po dvjema osnovama.
Odgovor na 1. prigovor: molitva koju prikazuje grešnik katkada nije njegova nego tuđa, pa je posljedično u tome pogledu dostojna da je Bog usliša. Ipak, Bog katkada uslišava grešnike, kada, naime, traže nešto prihvatljivo Bogu. Jer Bog dijeli svoja dobra ne samo pravednicima nego i grešnicima (Mt 5,45), ne doduše zbog njihovih zasluga, nego zbog svoje ljubazne dobrote. Otuda glosa na Iv 9,31: „Bog grešnike ne uslišava“, kaže da „on govori kao netko nepomazan i kao tko ne vidi jasno“.
Odgovor na 2. prigovor: premda grešnikova molitva nije prihvatljiva ukoliko je on mrski, ona može biti prihvatljiva Bogu zbog drugoga umjesto koga ili po čijoj zapovijedi on prikazuje molitvu.
Odgovor na 3. prigovor: razlog zašto grešnik koji vrši ove molitve i dobra djela time ne dobiva ništa jest taj što nije sposoban primiti korist zbog vlastite neraspoloženosti. Ipak, kako je gore rečeno, to može na neki način koristiti drugome, koji je raspoložen.
Odgovor na 4. prigovor: premda grešnikovo djelo nije živo ukoliko je njegovo vlastito, ono može biti živo ukoliko je tuđe, kako je gore rečeno. Budući da se, međutim, čini da argumenti u suprotnom smislu pokazuju kako nije važno pribavljaju li se molitve i dobra djela od dobrih ili od zlih osoba, moramo odgovoriti i na njih.
Odgovor na 5. prigovor: premda se ne može sa sigurnošću znati o drugome je li u stanju spasenja, može se to s vjerojatnošću zaključiti iz onoga što se izvanjski vidi na čovjeku: jer stablo se poznaje po svom plodu (Mt 7,16).
Odgovor na 6. prigovor: da bi molitva i dobro djelo koristili drugome, traži se da onaj za koga se vrše bude sposoban okoristiti se njima: a čovjek je postao sposoban za to svojim vlastitim djelima koja je činio za života. To je ono što Augustin želi reći. Ipak, ta djela moraju biti takva da mu mogu koristiti, a to ne ovisi o osobi za koju se molitva i dobro djelo vrše, nego prije o onome tko ih prikazuje, bilo vršeći ih bilo zapovijedajući ih.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.