Suppl., q. 71, a. 2
Može li se mrtvima pomoći djelima živih
Prigovor 1. Čini se da se mrtvima ne može pomoći djelima živih. Prvo, zato što Apostol kaže (2 Kor 5,10): „Jer svi se mi moramo pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki primi što je kroz tijelo zaslužio, bilo dobro, bilo zlo“. Dakle, čovjeku ne može pripasti ništa od djela drugih, koja se čine nakon njegove smrti i kada više nije u tijelu.
Prigovor 2. Nadalje, čini se da to također slijedi iz riječi Otk 14,13: „Blaženi mrtvi koji umiru u Gospodinu... jer djela njihova idu za njima“.
Prigovor 3. Nadalje, samo onome tko je na putu pripada napredovati na temelju nekoga djela. No nakon smrti ljudi više nisu putnici, jer na njih se odnose riječi iz Job 19,8: „Stazu mi je zazidao i ne mogu proći“. Dakle, mrtvima ne mogu pomoći molitve i dobra djela neke osobe.
Prigovor 4. Nadalje, nitko nema pomoći od djela drugoga, osim ako među njima ne postoji neko životno zajedništvo. No nema zajedništva između mrtvih i živih, kako kaže Filozof (Ethic. i, 11). Dakle, molitve i dobra djela živih ne koriste mrtvima.
Naprotiv, stoje riječi iz 2 Mak 12,46: „Sveta je i spasonosna misao moliti za mrtve da se oslobode od grijeha“. Ali to ne bi bilo korisno osim ako im ne bi bilo od pomoći. Dakle, dobra djela i molitve živih koriste mrtvima. Nadalje, Augustin kaže (De Cura pro Mort. i): „Nije male težine autoritet Crkve kojim ona jasno odobrava običaj po kojem preporuka mrtvih ima mjesto u molitvama koje svećenici izlijevaju Gospodinu Bogu pred Njegovim žrtvenikom“. Taj su običaj uspostavili sami apostoli prema Damaščaninu u propovijedi o molitvama i dobrim djelima za mrtve [De his qui in fide dormierunt, 3], gdje se izražava ovako: „Shvaćajući narav Otajstava, učenici Spasitelja i Njegovi sveti apostoli odredili su da se spomen onih koji su preminuli u vjeri čini u strahopoštovanja vrijednim i životvornim Otajstvima“. To se također potvrđuje Dionizijevim autoritetom (Hier. Eccl.), gdje on spominje obred rane Crkve u molitvi za mrtve, i, štoviše, tvrdi da molitve i dobra djela živih koriste mrtvima. Dakle, moramo u to vjerovati bez ikakve sumnje.
Odgovaram: ljubav, koja je veza što sjedinjuje udove Crkve, proteže se ne samo na žive, nego i na mrtve koji umiru u ljubavi. Jer ljubav koja je život duše, upravo kao što je duša život tijela, nema kraja: „Ljubav nikada ne prestaje“ (1 Kor 13,8). Štoviše, mrtvi žive u spomenu živih: zbog čega se nakana živih može usmjeriti prema njima. Otuda molitve i dobra djela živih koriste mrtvima na dva načina upravo kao što koriste živima, kako zbog veze ljubavi tako i zbog nakane koja je usmjerena prema njima. Ipak, ne smijemo vjerovati da im molitve i dobra djela živih koriste tako da promijene njihovo stanje iz nesreće u sreću ili obrnuto; nego vrijede za smanjenje kazne ili nešto slično što ne uključuje promjenu u stanju mrtvih.
Odgovor na 1. prigovor: čovjek je dok je živio u tijelu zaslužio da mu takve stvari koriste nakon smrti. Zato ako mu se time pomaže nakon ovoga života, to je, ipak, ishod onoga što je učinio u tijelu. Ili možemo odgovoriti, prema Ivanu Damaščaninu, u gore navedenoj propovijedi, da se te riječi odnose na uzdarje koje će se dati na konačnom sudu, vječne slave ili vječne nesreće: jer tada će svatko primiti samo prema onome kako je sam činio u tijelu. U međuvremenu, međutim, mogu mu pomoći molitve i dobra djela živih.
Odgovor na 2. prigovor: navedene se riječi izričito odnose na ishod vječnoga uzdarja kao što je jasno iz uvodnih riječi: „Blaženi mrtvi“ itd. Ili možemo odgovoriti da su djela učinjena u njihovo ime na neki način njihova vlastita, kako je gore rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: premda, strogo govoreći, nakon smrti duše nisu u stanju puta, ipak u određenom pogledu one su još uvijek na putu, ukoliko su nakratko zadržane u svojem napredovanju prema svojoj konačnoj nagradi. Zato je, strogo govoreći, njihov put zazidan unaokolo, tako da se više nikakvim djelima ne mogu promijeniti s obzirom na stanje sreće ili nesreće. Ipak njihov put nije tako zazidan unaokolo da im drugi ne bi mogli pomoći u pogledu njihova zadržavanja od primanja konačne nagrade, jer u tome su pogledu još uvijek putnici.
Odgovor na 4. prigovor: premda zajedništvo građanskih djela o kojima Filozof govori nije moguće između mrtvih i živih, jer su mrtvi izvan građanskoga života, općenje je duhovnoga života moguće među njima, jer je taj život utemeljen na ljubavi prema Bogu, kojemu duhovi mrtvih žive.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.