Suppl., q. 71, a. 1
Mogu li molitve i dobra djela koja vrši jedna osoba koristiti drugima
Prigovor 1. Čini se da dobra djela i molitve jedne osobe ne mogu koristiti drugima. Jer pisano je (Gal 6,8): „Što čovjek sije, to će i žeti“. No kada bi netko žeo plod iz molitava i dobrih djela drugoga, žeo bi iz sjetve drugoga. Dakle, osoba ne prima nikakva ploda iz molitava i dobrih djela drugih.
Prigovor 2. Nadalje, pripada Božjoj pravednosti da svatko primi prema svojim zaslugama, zbog čega psalam (Ps 62,13) kaže: „Ti ćeš uzvratiti svakome po djelima njegovim“. No nemoguće je da Božja pravednost zataji. Dakle, nemoguće je da jednome čovjeku pomognu djela drugoga.
Prigovor 3. Nadalje, neko je djelo zaslužno po istoj osnovi po kojoj je hvalevrijedno, naime ukoliko je svojevoljno. No jedan se čovjek ne hvali za djelo drugoga. Dakle, niti djelo jednoga čovjeka može biti zaslužno i plodonosno za drugoga.
Prigovor 4. Nadalje, božanskoj pravednosti pripada uzvratiti dobro za dobro na isti način kao i zlo za zlo. Ali nitko se ne kažnjava za zlodjela drugoga; štoviše, prema Ez 18,4: „Duša koja griješi, ona će umrijeti“. Dakle, niti jedna osoba nema koristi od dobra drugoga.
Naprotiv, pisano je (Ps 119,63): „Drug sam svima koji Te se boje“ itd. Nadalje, svi vjernici sjedinjeni zajedno ljubavlju udovi su jednoga tijela Crkve. No jednomu udu pomaže drugi ud. Dakle, jednomu čovjeku mogu pomoći zasluge drugoga.
Odgovaram: naša djelovanja mogu vrijediti za dvije svrhe. Prvo, za stjecanje određenoga stanja; tako zaslužnim djelom čovjek postiže stanje blaženstva. Drugo, za nešto što slijedi iz stanja; tako nekim djelom čovjek zaslužuje akcidentalnu nagradu, ili smanjenje kazne. I za obje ove svrhe naša djelovanja mogu vrijediti na dva načina: prvo, putem zasluge; drugo, putem molitve: razlika je u tome što se zasluga oslanja na pravednost, a molitva na milosrđe; budući da onaj koji moli dobiva svoju molbu iz puke darežljivosti onoga kojega moli. Shodno tome moramo reći da djelo jedne osobe nipošto ne može koristiti drugoj za stjecanje stanja putem zasluge, tako da, naime, čovjek može zaslužiti vječni život djelima koja ja činim, jer se udio slave dodjeljuje prema mjeri primatelja, a svatko se pripravlja vlastitim, a ne tuđim djelima, pripravlja, to jest, bivajući dostojan nagrade. Putem molitve, međutim, djelo jednoga može koristiti drugome dok je putnik, čak i za stjecanje stanja; na primjer, jedan čovjek može izmoliti prvu milost za drugoga [Usp. I-II, pit. 114, čl. 6]: i budući da postignuće molitve ovisi o darežljivosti Boga kojega molimo, ono se može protegnuti na sve što je uredno podložno božanskoj moći. S druge strane, što se tiče onoga što slijedi iz stanja ili je uzgredno stanju, djelo jednoga može koristiti drugome, ne samo putem molitve nego čak i putem zasluge: a to biva na dva načina. Prvo, zbog njihova zajedništva u korijenu djela, koji je korijen ljubav u zaslužnim djelima. Zato svi koji su sjedinjeni ljubavlju stječu neku korist od uzajamnih djela, doduše prema mjeri stanja svakoga pojedinca, budući da će se čak i na nebu svatko radovati dobrima drugih. Otuda se zajedništvo svetih postavlja kao članak vjere. Drugo, kroz nakanu vršitelja koji čini određena djela posebno sa svrhom da ona koriste takvim osobama: tako da ta djela postaju na neki način djela onih za koje se čine, kao da im ih je vršitelj darovao. Zato im ona mogu koristiti ili za ispunjenje zadovoljštine ili za neku sličnu svrhu koja ne mijenja njihovo stanje.
Odgovor na 1. prigovor: ta žetva jest primanje vječnoga života, kako se navodi u Iv 4,36: „I tko žanje... sabire rod za život vječni“. No udio vječnoga života ne daje se čovjeku osim za njegova vlastita djela, jer premda možemo izmoliti za drugoga da zadobije život, to se nikada ne događa osim posredstvom njegovih vlastitih djela, kada se naime, na molitve jednoga, drugome daje milost kojom zaslužuje vječni život.
Odgovor na 2. prigovor: djelo koje se čini za drugoga postaje njegovo za koga se čini: i na sličan način djelo koje čini čovjek koji je jedno sa mnom na neki je način moje. Otuda nije protivno božanskoj pravednosti ako čovjek prima plod djela koja čini čovjek koji je jedno s njim u ljubavi, ili djela učinjenih za njega. To se također događa i prema ljudskoj pravednosti, tako da se zadovoljština koju pruža jedan prihvaća umjesto zadovoljštine drugoga.
Odgovor na 3. prigovor: pohvala se ne daje osobi osim prema njezinu odnosu prema činu, zbog čega je pohvala „u odnosu prema nečemu“ (Ethic. i, 12). I budući da nijedan čovjek ne biva učinjen ili pokazan dobro ili loše raspoloženim prema nečemu djelom drugoga, slijedi da se nijedan čovjek ne hvali za tuđa djela osim akcidentalno ukoliko je na neki način uzrok tih djela, davanjem savjeta, pomoći, poticaja ili bilo kojim drugim sredstvom. S druge strane, djelo je zaslužno za osobu, ne samo na temelju njezina raspoloženja, nego također i s obzirom na nešto što slijedi iz njezina raspoloženja ili stanja, kako je bjelodano iz onoga što je rečeno.
Odgovor na 4. prigovor: izravno je protivno pravednosti oduzeti osobi ono što joj pripada po pravu: ali dati osobi ono što joj ne pripada po pravu nije protivno pravednosti, nego nadilazi granice pravednosti, jer to je darežljivost. No osoba ne može biti povrijeđena zlima drugoga, osim ako ne bude lišena nečega svojega vlastitoga. Posljedično nije dolično da netko bude kažnjen za tuđe grijehe, kao što jest dolično da stekne kakvu korist od djela drugoga.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.