Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 71, a. 13

Vrijede li molitve i dobra djela za mnoge svakome pojedincu onoliko koliko i kada bi bili prineseni za svakoga pojedinačno

Prigovor 1. Čini se da molitve i dobra djela prikazani za više njih imaju jednaku vrijednost za svakoga pojedinca kao i kada bi bili prikazani za svakoga posebno. Jer jasno je da ako jedna osoba primi pouku, ne gubi ništa ako drugi primaju pouku s njom. Dakle, na sličan način osoba za koju se prikazuje molitva i dobro djelo ne gubi ništa ako se još netko računa zajedno s njom: pa posljedično, ako se prikazuje za više njih, ima jednaku vrijednost za svakoga pojedinca kao i kada bi se prikazivalo za svakoga posebno.

Prigovor 2. Nadalje, valja primijetiti da se prema uobičajenoj praksi Crkve, kada se govori Misa za jednu preminulu osobu, dodaju druge molitve za druge preminule osobe. No to se ne bi činilo kada bi mrtva osoba za koju se Misa govori time nešto gubila. Dakle, slijedi isti zaključak kao i gore.

Prigovor 3. Nadalje, molitve i dobra djela, osobito molitve, oslanjaju se na božansku moć. Ali kod Boga, kao što nema nikakve razlike pomaže li pomoću mnogih ili pomoću nekolicine, tako se ne razlikuje pomaže li mnogima ili nekolicini. Dakle, ako se jedna te ista molitva izmoli za mnoge, svaki će od njih primiti jednako toliko pomoći koliko bi primila jedna osoba kada bi se ta ista molitva izmolila samo za nju.

Naprotiv, bolje je pomoći mnogima nego jednome. Ako, dakle, molitva i dobro djelo prikazano za više njih ima jednaku vrijednost za svakoga kao i kada bi bilo prikazano za jednoga samoga, činilo bi se da Crkva nije trebala odrediti da se Misa i molitva govore za jednu osobu posebno, nego da bi se Misa uvijek trebala govoriti za sve vjerne mrtve: a to je očito neistinito. Nadalje, molitva i dobro djelo ima konačnu djelotvornost. Dakle, ako se razdijeli među mnoge, manje vrijedi za svakoga pojedinog nego kada bi bilo prikazano samo za jednoga.

Odgovaram: ako se vrijednost molitava i dobrih djela razmatra prema tome kako se izvodi iz kreposti ljubavi koja sjedinjuje udove Crkve zajedno, molitve i dobra djela prikazani za više osoba vrijede svakoj pojedinoj onoliko koliko i kada bi bili prikazani samo za jednu, jer ljubav se ne umanjuje ako se njezin učinak razdijeli među mnoge, štoviše prije se povećava; i na sličan se način radost povećava time što je dijeli mnoštvo, kako kaže Augustin (Confess. viii). Posljedično, mnogi se u čistilištu raduju u jednome dobrom djelu ne manje nego što se raduje jedan. S druge strane, ako razmatramo vrijednost molitava i dobrih djela ukoliko su vrsta zadovoljštine primijenjene na mrtve nakanom osobe koja ih prinosi, tada molitva i dobro djelo za neku osobu posebno vrijedi njoj više nego ono što se za nju prikazuje zajednički s mnogim drugima; jer u ovome se slučaju učinak molitava i dobrih djela dijeli snagom božanske pravednosti među onima za koje se prinose. Otuda je bjelodano da ovo pitanje ovisi o dvanaestom; i, štoviše, razjašnjava se zašto je u Crkvi određeno da se prikazuju posebne molitve i dobra djela.

Odgovor na 1. prigovor: molitve i dobra djela razmatrani kao djela zadovoljštine ne koriste na način djelovanja kao što to čini poučavanje; jer poučavanje, poput svakoga drugog djelovanja, proizvodi svoj učinak prema raspoloženju primatelja. Nego koriste na način plaćanja duga, kako je gore rečeno (čl. 12, ad 1); pa stoga usporedba ne stoji.

Odgovor na 2. prigovor: budući da molitve i dobra djela prikazani za jednu osobu na izvjestan način vrijede drugima, kako je navedeno (čl. 1), slijedi da kada se Misa govori za jednu osobu, nije neprikladno da se molitve govore i za druge. Jer te se molitve ne govore zato da se zadovoljština ponuđena jednim prinosom primijeni na te druge poglavito, nego da molitva prikazana za njih posebno može također njima koristiti.

Odgovor na 3. prigovor: molitva se može razmatrati kako sa strane onoga koji moli, tako i sa strane osobe za koju se moli: a njezin učinak ovisi o oboma. Posljedično, premda božanskoj moći nije ništa teže odriješiti mnoge nego odriješiti jednoga, ipak molitva onoga koji tako moli nije toliko zadovoljštinska za mnoge koliko za jednoga.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.