Suppl., q. 71, a. 12
Koriste li molitve i dobra djela prinesena za jednoga mrtvaca toj osobi više nego drugima
Prigovor 1. Čini se da dobra djela i molitve prikazani za jednu preminulu osobu nisu korisniji onome za koga se prinose nego drugima. Jer duhovno se svjetlo može lakše priopćiti nego tvarno svjetlo. No tvarno svjetlo, na primjer svijeće, premda zapaljeno samo za jednu osobu, jednako koristi svima onima koji su okupljeni zajedno, premda svijeća nije upaljena za njih. Dakle, budući da su molitve i dobra djela vrsta duhovnoga svjetla, premda se prinose za jednu osobu posebno, ne koriste njoj ništa više nego drugima koji su u čistilištu.
Prigovor 2. Nadalje, kako se navodi u tekstu (Sent. iv, D, 45), dobra djela i molitve koriste mrtvima „ukoliko su tijekom ovoga života zaslužili da im poslije mogu koristiti“ [Sv. Augustin, Enchiridion cx]. No neki su zaslužili da im molitve i dobra djela koriste više nego onima za koje se prinose. Dakle, oni imaju više koristi od tih molitava i dobrih djela, inače bi njihove zasluge bile učinjene beskorisnima.
Prigovor 3. Nadalje, siromasima se ne daje toliko molitava i dobrih djela kao bogatima. Ako, dakle, molitve i dobra djela prineseni za pojedine ljude koriste samo njima, ili koriste njima više nego drugima, siromasi bi bili u lošijem položaju: no to je protivno riječi našega Gospodina (Lk 6,20): „Blago vama, siromasi, jer vaše je kraljevstvo Božje“.
Naprotiv, ljudska je pravednost preslikana iz božanske pravednosti. Ali ako neka osoba plati tuđi dug, ljudska pravednost oslobađa samo ovoga potonjega. Dakle, budući da onaj tko prikazuje molitve i dobra djela za drugoga plaća dug, u izvjesnom smislu, osobe za koju ih prikazuje, oni koriste samo toj osobi. Nadalje, kao što čovjek prikazivanjem molitava i dobrih djela donekle zadovoljava za preminulu osobu, tako isto katkada osoba može zadovoljiti za živu osobu. No gdje netko zadovoljava za živu osobu, zadovoljština se računa samo za osobu za koju se prinosi. Dakle, onaj tko prikazuje molitve i dobra djela koristi samo onome za koga ih prikazuje.
Odgovaram: o ovome pitanju postojala su dva mišljenja. Neki su, poput Prepozitiva, govorili da molitve i dobra djela prikazani za jednu pojedinačnu osobu koriste poglavito, ne osobi za koju se prinose, nego onima koji su najdostojniji. I navodili su primjer svijeće koja se pali za bogataša te koristi onima koji su s njim ne manje nego samom bogatašu, a možda čak i više, ako imaju oštriji vid. Također su davali primjer pouke koja koristi osobi kojoj se daje ne više nego drugima koji slušaju s njom, nego možda koristi ovim drugima više, ako su inteligentniji. A ako bi im se ukazalo da je u tom slučaju odredba Crkve u određivanju pojedinih posebnih molitava za pojedine osobe beskorisna, govorili su da je Crkva to činila kako bi potaknula pobožnost vjernika, koji su skloniji prikazivati posebne nego zajedničke molitve i dobra djela, te mole usrdnije za svoje rođake nego za tuđince. Drugi su, naprotiv, govorili da molitve i dobra djela više koriste onima za koje se prinose. Oba mišljenja, pak, imaju izvjestan dio istine: jer vrijednost molitava i dobrih djela može se mjeriti iz dvaju izvora. Jer njihova se vrijednost izvodi na prvom mjestu iz kreposti ljubavi, koja sva dobra čini zajedničkima, i u tome pogledu oni više koriste osobi koja je punija ljubavi, premda se ne prinose posebno za nju. Na taj se način vrijednost molitava i dobrih djela odnosi više na određenu unutarnju utjehu zbog koje se onaj tko je u ljubavi raduje u dobrima drugoga nakon smrti s obzirom na smanjenje kazne; jer nakon smrti nema mogućnosti postizanja ili povećanja milosti, dok tijekom života djela drugih vrijede za tu svrhu po kreposti ljubavi. Na drugom mjestu molitve i dobra djela crpe svoju vrijednost iz toga što ih se primjenjuje na drugu osobu nakanom. Na taj se način zadovoljština jedne osobe računa za drugu, i ne može biti sumnje da tako više koriste osobi za koju se prinose: štoviše, na taj način koriste samo njoj, jer zadovoljština je, točno govoreći, upravljena k otpuštenju kazne. Posljedično, što se tiče otpuštenja kazne, molitve i dobra djela koriste poglavito osobi za koju se prinose, pa shodno tome ima više istine u drugom mišljenju nego u prvom.
Odgovor na 1. prigovor: molitve i dobra djela koriste, na način svjetla, ukoliko dopiru do mrtvih, koji time primaju određenu količinu utjehe: a to je utoliko veće ukoliko su obdareni većom ljubavlju. Ali ukoliko su molitve i dobra djela zadovoljština primijenjena na drugoga nakanom onoga koji prinosi, oni ne nalikuju svjetlu, nego prije plaćanju duga: i ne slijedi, ako se dug jedne osobe plati, da je dug drugih isto tako plaćen.
Odgovor na 2. prigovor: takva je zasluga uvjetna, jer na taj su način zaslužili da im molitve i dobra djela koriste ako se prinesu za njih, a to je bilo samo kako bi sebe učinili prikladnim primateljima tih molitava i dobrih djela. Jasno je, dakle, da nisu izravno zaslužili pomoć tih molitava i dobrih djela, nego su se svojim prethodnim zaslugama učinili prikladnima za primanje njihova ploda. Otuda ne slijedi da je njihova zasluga učinjena beskorisnom.
Odgovor na 3. prigovor: ništa ne sprječava da bogati budu u nekim pogledima u boljem položaju od siromaha, na primjer s obzirom na okajavanje svoje kazne. Ali to je kao ništa u usporedbi s kraljevstvom nebeskim, gdje se za siromahe navedenim autoritetom pokazuje da su u boljem položaju.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.