Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 71, a. 11

Koristi li preminulome pogrebna služba

Prigovor 1. Čini se da pogrebna služba koristi mrtvima. Jer Damaščanin (Serm.: De his qui in fide dormierunt) navodi Atanazija koji kaže: „Čak i ako onaj koji je preminuo u pobožnosti bude uzet na nebo, ne oklijevaj zazivati Boga i paliti ulje i vosak na njegovu grobu; jer takve su stvari ugodne Bogu i primaju veliku nagradu od Njega“. No takve stvari pripadaju pogrebnoj službi. Dakle, pogrebna služba koristi mrtvima.

Prigovor 2. Nadalje, prema Augustinu (De Cura pro mort. iii), „u drevna vremena o pogrebima pravednih ljudi brinulo se s dužnom pobožnošću, njihovi su se posmrtni obredi slavili, grobovi pripremali, a oni sami dok su živjeli nalagali su svojoj djeci glede ukopa ili čak prijenosa svojih tijela“. Ali oni to ne bi činili osim ako grob i stvari ove vrste ne bi nešto donosili mrtvima. Dakle, slične stvari donekle koriste mrtvima.

Prigovor 3. Nadalje, nitko ne čini djelo milosrđa u nečije ime osim ako mu to ne koristi. No ukapanje mrtvih ubraja se među djela milosrđa, stoga Augustin kaže (De Cura pro Mort. iii): „Za Tobiju se, po svjedočanstvu anđela, proglašava da je našao milost pred Bogom ukapajući mrtve“. Dakle, takvi pogrebni običaji koriste mrtvima.

Prigovor 4. Nadalje, nedolično je tvrditi da je pobožnost vjernika besplodna. No neki, iz pobožnosti, uređuju svoj ukop na nekom redovničkom mjestu. Dakle, pogrebna služba koristi mrtvima.

Prigovor 5. Nadalje, Bog je skloniji sažaliti se nego osuditi. No ukop na svetome mjestu štetan je za neke ako su nedostojni: zbog čega Grgur kaže (Dial. iv): „Ako se oni koji su opterećeni teškim grijesima pokopaju u crkvi, to će dovesti do njihove teže osude prije nego do njihova oslobođenja“. Mnogo više, dakle, trebali bismo reći da pogrebna služba koristi dobrima.

Naprotiv, Augustin kaže (De Cura pro Mort. iii): „Kakva se god služba iskazala tijelu, to nije pomoć za spasenje, nego dužnost čovječnosti“. Nadalje, Augustin kaže (De Cura pro Mort. iii; De Civ. Dei i): „Pogrebna oprema, uređenje groba, svečanost posmrtnih obreda utjeha su živima prije nego pomoć mrtvima“. Nadalje, naš je Gospodin rekao (Lk 12,4): „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a nakon toga nemaju više što učiniti“. No nakon smrti tijela svetaca mogu se spriječiti od ukopa, kao što čitamo da je bilo učinjeno nekim mučenicima u Lyonu u Galiji (Euzebije, Eccl. Hist. v, 1). Dakle, mrtvima se ne nanosi šteta ako njihova tijela ostanu neukopana: pa posljedično tome pogrebna služba njima ne koristi.

Odgovaram: ukopu pribjegavamo radi i živih i mrtvih. Radi živih, da se njihove oči ne bi zgražale nad unakaženošću trupla, a njihova tijela ne bi zarazila smradom, i to s obzirom na tijelo. Ali to koristi živima također i duhovno ukoliko se time potvrđuje naša vjera u uskrsnuće. Mrtvima koristi ukoliko se netko spominje mrtvoga i moli za njega gledajući njegovo grobno mjesto, zbog čega „spomenik“ [monumentum] preuzima svoje ime od sjećanja, jer spomenik je nešto što opominje um [monens mentem], kako Augustin primjećuje (De Civ. Dei i; De Cura pro Mort. iv). Bila je, međutim, poganska zabluda da je ukop koristio mrtvome pribavljajući počinak njegovoj duši: jer vjerovali su da duša ne može počinuti dok tijelo ne bude pokopano, što je posve smiješno i apsurdno. To, nadalje, što ukop na svetome mjestu koristi mrtvome, ne proizlazi iz učinjenoga djela, nego prije iz samoga djelovanja vršitelja: kada, naime, sama mrtva osoba, ili netko drugi, uredi da njezino tijelo bude pokopano na svetome mjestu, te je preporuči zagovoru nekoga sveca, za čije molitve moramo vjerovati da joj pomažu, kao i molitvama i dobrim djelima onih koji služe na svetome mjestu, te mole češće i posebnije za one koji su pokopani među njima. No one stvari koje se čine radi vanjskoga sjaja posmrtnih obreda korisne su živima, kao njihova utjeha; a ipak mogu koristiti i mrtvome, ne izravno nego neizravno, ukoliko se ljudi time potaknu na sažaljenje pa posljedično i na molitvu, ili ukoliko trošak za ukop donosi ili pomoć siromasima ili ukras crkvi: jer u tome se smislu ukapanje mrtvih ubraja među djela milosrđa.

Odgovor na 1. prigovor: Donošenjem ulja i svijeća na grobove mrtvih koristimo im neizravno, bilo prikazujući ih Crkvi i dajući ih siromasima, bilo čineći to u štovanju Boga. Otuda, nakon navedenih riječi čitamo: „Jer ulje i svijeće jesu žrtva paljenica“.

Odgovor na 2. prigovor: drevni su oci uređivali ukop svojih tijela kako bi pokazali da su „tijela mrtvih“ predmet božanske providnosti, ne zato što postoji ikakav osjet u mrtvom tijelu, nego kako bi potvrdili vjeru u uskrsnuće, kako kaže Augustin (De Civ. Dei i, 13). Zato su također željeli biti pokopani u obećanoj zemlji, gdje su vjerovali da će se dogoditi Kristovo rođenje i smrt, čije je uskrsnuće uzrok našega ponovnog ustajanja.

Odgovor na 3. prigovor: budući da je tijelo dio čovjekove naravi, čovjek ima naravnu privrženost prema svojemu tijelu, prema Ef 5,29: „Nitko nikada nije mrzio svoje vlastito tijelo“. Otuda u skladu s tom naravnom privrženošću čovjek tijekom života ima izvjesnu brigu za to što će biti s njegovim tijelom nakon smrti: i žalostio bi se kada bi imao predosjećaj da će se nešto nepovoljno dogoditi njegovu tijelu. Posljedično, oni koji ljube čovjeka, bivajući suobličeni onome koga ljube u njegovoj privrženosti prema samome sebi, postupaju s njegovim tijelom s ljubavlju i pažnjom. Jer kako Augustin kaže (De Civ. Dei i, 13): „Ako su očeva odjeća i prsten, i što god je tome slično, utoliko draži onima koje ostavljaju iza sebe ukoliko je veća njihova privrženost prema roditeljima, nipošto se sama tijela ne smiju prezreti, koja doista nosimo u bližem i prisnijem spoju nego išta drugo što oblačimo“.

Odgovor na 4. prigovor: kako Augustin kaže (De Cura pro Mort. iv), pobožnost vjernika nije besplodna kada uređuju da njihovi prijatelji budu pokopani na svetim mjestima, budući da čineći tako preporučuju svoje mrtve molitvama i zagovoru svetaca, kako je gore rečeno.

Odgovor na 5. prigovor: zao mrtav čovjek ne trpi štetu time što je pokopan na svetome mjestu, osim ukoliko je takvo grobno mjesto učinio neprikladnim za sebe radi ljudske slave.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.