Suppl., q. 71, a. 10
Koriste li im oprosti koje podjeljuje Crkva
Prigovor 1. Čini se da oprosti koje podjeljuje Crkva koriste čak i mrtvima. Prvo, zbog običaja Crkve, koja naređuje propovijedanje križarskoga rata kako bi netko zadobio oprost za sebe i za dvije ili tri, a katkada čak i deset duša, kako živih tako i mrtvih. Ali to bi se svodilo na obmanu osim ako ne bi koristilo mrtvima. Dakle, oprosti koriste mrtvima.
Prigovor 2. Nadalje, zasluga cijele Crkve djelotvornija je od zasluge jedne osobe. No osobna zasluga služi kao pomoć i zagovor za preminule, na primjer u slučaju dijeljenja milostinje. Mnogo više, dakle, zasluga Crkve na kojoj se temelje oprosti.
Prigovor 3. Nadalje, oprosti Crkve koriste onima koji su udovi Crkve. No oni koji su u čistilištu jesu udovi Crkve, inače im molitve i dobra djela Crkve ne bi koristili. Dakle, čini se da oprosti koriste preminulima.
Naprotiv, da bi oprosti mogli koristiti nekoj osobi, mora postojati prikladan razlog za podjeljivanje oprosta [Usp. pit. 25, čl. 2]. No na strani mrtvih ne može biti takvoga razloga, budući da oni ne mogu učiniti ništa što bi bilo od koristi Crkvi, a upravo se zbog takvoga razloga oprosti poglavito podjeljuju. Dakle, čini se, oprosti ne koriste mrtvima. Nadalje, oprosti se uređuju prema odluci strane koja ih podjeljuje. Kada bi, dakle, oprosti mogli vrijediti za mrtve, bilo bi u vlasti strane koja ih podjeljuje posve osloboditi preminulu osobu od kazne: što je očito apsurdno.
Odgovaram: oprost može koristiti osobi na dva načina: na jedan način, prvenstveno; na drugi, drugotno. Koristi prvenstveno osobi koja se koristi oprostom, koja, naime, čini ono za što se oprost podjeljuje, na primjer onome tko pohodi svetište nekoga sveca. Stoga, budući da mrtvi ne mogu učiniti ništa od onoga za što se podjeljuju oprosti, oprosti im ne mogu koristiti izravno. Međutim, oni drugotno i neizravno koriste osobi za koju netko čini ono što je razlog oprosta. To je katkada izvedivo, a katkada nije, prema različitim oblicima oprosta. Jer ako je oblik oprosta ovakav: „Tko god učini ovo ili ono zadobit će toliki oprost“, onaj tko to čini ne može prenijeti plod oprosta na drugoga, jer nije u njegovoj moći primijeniti na pojedinu osobu nakanu Crkve koja dijeli zajedničke molitve i dobra djela iz kojih oprosti crpe svoju vrijednost, kako je gore rečeno (pit. 27, čl. 3, ad 2). Ako se, međutim, oprost podijeli u ovome obliku: „Tko god učini ovo ili ono, on, njegov otac, ili bilo koja druga osoba povezana s njim i zadržana u čistilištu, zadobit će toliki oprost“, oprost ove vrste koristit će ne samo živoj nego i preminuloj osobi. Jer nema razloga zašto bi Crkva mogla prenijeti zajedničke zasluge, na kojima se temelje oprosti, na žive, a ne i na mrtve. Niti slijedi da crkveni prelat može osloboditi duše iz čistilišta kako god mu se prohtije, budući da za valjanost oprosta mora postojati prikladan razlog za njihovo podjeljivanje, kako je gore rečeno (pit. 26, čl. 3).
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.