Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 69, a. 3

Mogu li napustiti ta mjesta

Prigovor 1. Čini se da duše u nebu ili paklu ne mogu odande otići. Jer Augustin kaže (De Cura pro Mort. xiii): „Kada bi duše mrtvih imale ikakva udjela u poslovima živih, da ne govorim o drugima, bio bih to ja sam kojega moja draga majka ne bi propustila posjetiti niti jednu jedinu noć, budući da me je slijedila kopnom i morem kako bi boravila sa mnom“: i iz toga zaključuje da se duše preminulih ne miješaju u poslove živih. No mogle bi to činiti kada bi napustile svoje boravište. Dakle, one ne izlaze iz svoga boravišta.

Prigovor 2. Nadalje, pisano je (Ps 27,4): „Da prebivam u domu Gospodnjem sve dane života svoga“, i (Job 7,9): „Tko siđe u podzemlje, više ne izlazi“. Dakle, ni dobri ni zli ne napuštaju svoje boravište.

Prigovor 3. Nadalje, kako je gore rečeno (čl. 2), boravišta se dodjeljuju dušama nakon smrti kao nagrada ili kazna. No nakon smrti ne povećavaju se ni nagrade svetih ni kazne prokletih. Dakle, one ne napuštaju svoja boravišta.

Naprotiv, Jeronim pišući protiv Vigilancija obraća mu se ovako: „Jer ti kažeš da su duše apostola i mučenika uzele svoje boravište ili u krilu Abrahamovu ili na mjestu osvježenja, ili pod žrtvenikom Božjim, te da ne mogu posjetiti svoje grobove kada hoće. Bi li ti onda propisivao zakon Bogu? Bi li stavio apostole u okove, zatvorio ih do sudnjega dana i zabranio im da budu sa svojim Gospodinom, njih o kojima je pisano: Oni slijede Jaganjca kamo god on pođe? A ako je Jaganjac posvuda, moramo dakle vjerovati da su i oni koji su s Njim posvuda“. Dakle, apsurdno je reći da duše preminulih ne napuštaju svoje boravište. Nadalje, Jeronim zaključuje ovako: „Budući da đavao i demoni lutaju po svem svijetu, i posvuda su prisutni s čudesnom brzinom, zašto bi mučenici, nakon što su prolili svoju krv, bili zatvoreni i nesposobni izaći?“ Otuda možemo zaključiti da ne samo dobri katkada napuštaju svoje boravište, nego i zli, budući da njihovo prokletstvo ne nadilazi prokletstvo demona koji posvuda lutaju. Nadalje, isti se zaključak može prikupiti od Grgura (Dial. iv), gdje on pripovijeda mnoge slučajeve mrtvih koji su se ukazali živima.

Odgovaram: dva su načina shvaćanja da osoba napušta pakao ili nebo. Prvo, da odande odlazi jednostavno, tako da nebo ili pakao više nisu njezino mjesto: i na taj način nitko tko je konačno predan paklu ili nebu ne može odande otići, kako ćemo reći dalje (pit. 71, čl. 5, ad 5). Drugo, može se razumjeti da izlaze na neko vrijeme: i ovdje moramo razlikovati što im priliči prema redu naravi, a što prema redu božanske providnosti; jer kako Augustin kaže (De Cura pro Mort. xvi): „Ljudski poslovi imaju svoje granice različite od onih čudesa božanske moći, djela naravi razlikuju se od onih koja se čine čudesno“. Posljedično, prema naravnom tijeku, odijeljene duše predane svojim odgovarajućim boravištima posve su odsječene od općenja sa živima. Jer prema tijeku naravi ljudi koji žive u smrtnim tijelima nisu neposredno sjedinjeni s odijeljenim supstancijama, budući da cjelokupna njihova spoznaja proizlazi iz osjetila: niti bi im bilo prikladno napustiti svoje boravište u bilo koju drugu svrhu osim da sudjeluju u poslovima živih. Ipak, prema rasporedbi božanske providnosti odijeljene duše katkada izlaze iz svoga boravišta i ukazuju se ljudima, kao što Augustin, u gore navedenoj knjizi, pripovijeda o mučeniku Feliksu koji se vidljivo ukazao narodu Nole kada su ih opsjedali barbari. Također je vjerojatno da se to katkada može dogoditi i prokletima, te da im se radi čovjekove pouke i zastrašivanja dopušta ukazati se živima; ili opet kako bi tražili naša dobra djela i molitve, kao što je to s onima koji su zadržani u čistilištu, što dokazuju mnogi primjeri izneseni u četvrtoj knjizi Dijaloga. Postoji, međutim, ova razlika između svetih i prokletih, što se sveti mogu ukazati kada hoće živima, ali ne i prokleti; jer kao što sveti dok žive u tijelu mogu darovima besplatne milosti liječiti i činiti čudesa, što se može činiti samo čudesno božanskom moći, a ne mogu činiti oni kojima nedostaje taj dar, tako nije neprikladno da duše svetih budu obdarene moći snagom svoje slave, tako da se mogu čudesno ukazati živima kada hoće: dok drugi to ne mogu osim ako im se katkada ne dopusti.

Odgovor na 1. prigovor: Augustin, kako se može razabrati iz onoga što govori poslije, govori prema uobičajenom tijeku naravi. Pa ipak ne slijedi, premda se mrtvi mogu ukazati živima kako hoće, da se ukazuju onoliko često koliko i dok su živjeli u tijelu: jer kada su odijeljeni od tijela, oni su ili posve suobličeni božanskoj volji, tako da ne čine ništa osim onoga što vide da je u skladu s božanskom rasporedbom, ili su pak toliko shrvani svojim kaznama da njihova žalost zbog njihove nesreće nadilazi njihovu želju da se ukažu drugima.

Odgovor na 2. prigovor: navedeni autoriteti govore u smislu da nitko ne izlazi iz neba ili pakla jednostavno, i ne impliciraju da netko ne može izaći na neko vrijeme.

Odgovor na 3. prigovor: kako je gore rečeno (čl. 1, ad 3), mjesto duše pridonosi njezinoj kazni ili nagradi ukoliko je duša, time što je predana tome mjestu, pogođena ili radošću ili žalošću. No ta radost ili žalost zbog predanosti takvome mjestu ostaje u duši čak i kada je ona izvan toga mjesta. Tako biskup kojemu je dana čast sjediti na prijestolju u crkvi ne trpi nikakvu sramotu kada napusti prijestolje, jer premda zapravo ne sjedi na njemu, to mjesto ostaje dodijeljeno njemu. Moramo također odgovoriti na argumente u suprotnom smislu.

Odgovor na 4. prigovor: Jeronim govori o apostolima i mučenicima s obzirom na ono što dobivaju iz svoje moći slave, a ne na ono što im priliči kao dužno po naravi. A kada kaže da su posvuda, ne misli da su na više mjesta ili posvuda odjednom, nego da mogu biti gdje god hoće.

Odgovor na 5. prigovor: nema jednakosti između demona i anđela s jedne strane te duša svetih i prokletih s druge strane. Jer dobrim ili zlim anđelima dodijeljena je služba upravljanja nad ljudima, da bdiju nad njima ili da ih iskušavaju; ali to se ne može reći za duše ljudske. Ipak, prema moći slave, dušama svetih pripada to da mogu biti gdje hoće; i to je ono što Jeronim želi reći.

Odgovor na 6. prigovor: premda su duše svetih ili prokletih katkada stvarno prisutne ondje gdje se ukazuju, ne smijemo vjerovati da je to uvijek tako: jer katkada se ta ukazanja događaju osobama, bilo u snu bilo na javi, djelovanjem dobrih ili zlih anđela kako bi se poučilo ili zavaralo žive. Tako se katkada čak i živi ukazuju drugima i govore im mnoge stvari u snu; pa ipak je jasno da nisu prisutni, kako Augustin dokazuje iz mnogih primjera (De Cura pro Mort. xi, xii).

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.