Suppl., q. 69, a. 2
Prenose li se duše onamo odmah nakon smrti
Prigovor 1. Čini se da se nijedna duša ne prenosi u nebo ili pakao odmah nakon smrti. Jer glosa na Ps 37,10: „Još malo i zlotvora nestat će“, kaže da se „sveti izbavljaju na svršetku života; ipak nakon ovoga života još neće biti ondje gdje će sveti biti kada im se kaže: Dođite, blagoslovljeni Oca mojega“. No ti će sveti biti u nebu. Dakle, nakon ovoga života sveti ne idu odmah gore u nebo.
Prigovor 2. Nadalje, Augustin kaže (Enchiridion cix) da „vrijeme koje leži između čovjekove smrti i konačnoga uskrsnuća drži duše u skrovitim spremištima prema tome kako je koja dostojna počinka ili muke“. No ta skrovita boravišta ne mogu označavati nebo i pakao, budući da će i nakon konačnoga uskrsnuća duše biti ondje zajedno sa svojim tijelima: tako da on ne bi imao razloga razlikovati vrijeme prije i vrijeme poslije uskrsnuća. Dakle, one neće biti ni u paklu ni u nebu sve do sudnjega dana.
Prigovor 3. Nadalje, slava je duše veća od slave tijelâ. No slava se tijela dodjeljuje svima u isto vrijeme, kako bi svatko imao veće veselje u zajedničkoj radosti sviju, kako proizlazi iz glose na Heb 11,40: „Bog je za nas predvidio nešto bolje: da zajednička radost učini da se svatko još više raduje“. Mnogo više, dakle, slava duša trebala bi se odgoditi do svršetka, kako bi bila dodijeljena svima u isto vrijeme.
Prigovor 4. Nadalje, kazna i nagrada, budući da se izriču presudom suca, ne bi trebale prethoditi sudu. No pakleni oganj i nebeske radosti bit će dodijeljeni svima presudom Krista koji im sudi, naime na posljednjem sudu, prema Mt 25. Dakle, nitko neće ići gore u nebo ili dolje u pakao prije sudnjega dana.
Naprotiv, pisano je (2 Kor 5,1): „Ako se zemaljski dom našega šatora sruši, imamo... zdanje koje nije rukom načinjeno, ali je pripremljeno na nebesima [Vulg.: ‚vječno na nebesima‘; usp. 1 Pt 1,4]“. Dakle, nakon raspada tijela, duša ima boravište koje je za nju bilo pripremljeno na nebu. Nadalje, Apostol kaže (Fil 1,23): „Želja mi je [Vulg.: ‚Imajući želju‘] otići i s Kristom biti“. Iz ovih riječi Grgur zaključuje ovako (Dial. iv, 25): „Ako nema sumnje da je Krist u nebu, ne može se poreći da je Pavlova duša isto tako u nebu“. No ne može se poricati da je Krist u nebu, budući da je to članak vjere. Dakle, ne treba poricati ni to da se duše svetaca prenose u nebo. To da također neke duše silaze u pakao odmah nakon smrti očito je iz Lk 16,22: „I umre bogataš, te bi pokopan u paklu“.
Odgovaram: upravo kao što u tijelima postoji težina ili lakoća kojom se nose na svoje vlastito mjesto koje je cilj njihova kretanja, tako u dušama postoji zasluga ili krivnja kojom dospijevaju do svoje nagrade ili kazne, koje su ciljevi njihovih djela. Zato, kao što se tijelo odmah prenosi na svoje mjesto, svojom težinom ili lakoćom, osim ako postoji zapreka, tako i duša, pošto se raskinu veze tijela kojima je bila zadržavana u stanju puta, prima odmah svoju nagradu ili kaznu, osim ako postoji zapreka. Tako je katkada laki grijeh, premda mu je ponajprije potrebno čišćenje, zapreka za primanje nagrade; posljedica čega jest da se nagrada odgađa. A budući da se dušama dodjeljuje mjesto u skladu s njihovom nagradom ili kaznom, čim se duša oslobodi od tijela, ona ili biva gurnuta u pakao ili uzlijeće u nebo, osim ako je zadržava kakav dug, zbog kojega njezin let nužno mora biti odgođen dok se duša ponajprije ne očisti. Ovu istinu potvrđuje očiti autoritet kanonskih Pisama i nauk svetih Otaca; stoga se suprotno mora procijeniti heretičnim, kako se navodi u Dial. iv, 25, i u De Eccl. Dogm. xlvi.
Odgovor na 1. prigovor: Glosa samu sebe tumači: jer ona razlaže riječi: „Još neće biti ondje gdje će sveti biti“ itd., govoreći odmah potom: „To jest, neće imati dvostruku haljinu koju će sveti imati pri uskrsnuću“.
Odgovor na 2. prigovor: među skrovita boravišta o kojima Augustin govori, moramo također ubrojiti pakao i nebo, gdje se neke duše zadržavaju prije uskrsnuća. Razlog zašto se pravi razlika između vremena prije i vremena poslije uskrsnuća jest taj što su prije uskrsnuća one ondje bez tijela dok su poslije s tijelom, te zato što se na određenim mjestima nalaze duše sada koje poslije uskrsnuća neće biti ondje.
Odgovor na 3. prigovor: među ljudima postoji neka vrsta kontinuiteta s obzirom na tijelo, jer s obzirom na njega potvrđuje se izreka iz Dj 17,24-26: „Bog... od jednoga sazda cijeli ljudski rod“; dok je duše oblikovao neovisno jednu o drugoj. Posljedično, nije tako prikladno da svi ljudi budu proslavljeni zajedno u duši kao što je prikladno da budu proslavljeni zajedno u tijelu. Štoviše, slava tijela nije tako bitna kao slava duše; stoga bi bilo veće umanjenje za svete kada bi se odgodila slava duše, nego to što se odgađa slava tijela: niti bi se taj gubitak njihove slave mogao nadoknaditi time što bi se radost svakoga pojedinca povećala zajedničkom radošću.
Odgovor na 4. prigovor: Grgur postavlja i rješava upravo tu poteškoću (Dial. iv, 25): „Ako su, dakle,“ kaže on, „duše pravednika sada u nebu, što će primiti kao nagradu za svoju pravednost na dan suda?“ I odgovara: „Zasigurno će to biti dobitak za njih na sudu, što će, dok sada uživaju samo u sreći duše, poslije uživati također i u onoj tijela, tako da se raduju također i u tijelu u kojem su podnosili žalost i muke za Gospodina“. Isto valja reći i s obzirom na proklete.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.