Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 67, a. 4

Smije li otpuštena žena uzeti drugoga muža

Prigovor 1. Čini se da je otpuštenoj ženi bilo dopušteno imati drugoga muža. Jer pri rastavi muž je učinio veću nepravdu otpustivši svoju ženu nego žena time što je bila otpuštena. Ali muž se mogao, bez grijeha, oženiti drugom ženom. Dakle, žena se mogla bez grijeha udati za drugoga muža.

Prigovor 2. Nadalje, Augustin, govoreći o bigamiji, kaže (De Bono Conjug. xv, xviii) da „kada je to bio običaj, nije bio grijeh“. No u vrijeme Staroga zakona bio je običaj da se žena nakon otpusta uda za drugoga muža: „Kada ode i uda se za drugoga muža“ itd. Dakle, žena nije sagriješila udavši se za drugoga muža.

Prigovor 3. Nadalje, naš je Gospodin pokazao da je pravednost Novoga zavjeta preobilna u usporedbi s pravednošću Staroga zavjeta (Mt 5). No rekao je da preobilnoj pravednosti Novoga zavjeta pripada to da se otpuštena žena ne uda za drugoga muža (Mt 5,32). Dakle, to je bilo dopušteno u Starom zakonu.

Prigovor 4. Naprotiv, stoje riječi iz Mt 5,32: „Tko se god oženi otpuštenom, preljub čini“. No preljub nikada nije bio dopušten u Starom zakonu. Dakle, otpuštenoj ženi nije bilo dopušteno imati drugoga muža.

Prigovor 5. Nadalje, pisano je (Pnz 24,3) da je otpuštena žena koja se uda za drugoga muža „onečišćena, i postala je odvratna pred Gospodinom“. Dakle, sagriješila je udavši se za drugoga muža.

Odgovaram: prema prvom gore spomenutom mišljenju (čl. 3), ona je sagriješila udavši se za drugoga muža nakon što je bila otpuštena, jer je njezin prvi brak još uvijek vrijedio. Jer „žena... dok joj muž živi, vezana je zakonom za muža“ (Rim 7,2): i nije mogla imati više muževa u isto vrijeme. Ali prema drugom mišljenju, kao što je snagom božanske dispenze mužu bilo dopušteno otpustiti svoju ženu, tako se i žena mogla udati za drugoga muža, jer je nerazrješivost braka bila uklonjena zbog božanske dispenze: a sve dok ta nerazrješivost ostaje, vrijedi Apostolova riječ. Shodno tome valja odgovoriti na argumente s obje strane:

Odgovor na 1. prigovor: mužu je bilo dopušteno imati više žena u isto vrijeme snagom božanske dispenze: zbog čega se, otpustivši jednu, mogao oženiti drugom čak i ako prijašnji brak nije bio razriješen. No ženi nikada nije bilo dopušteno imati više muževa. Zbog toga usporedba ne stoji.

Odgovor na 2. prigovor: u ovoj Augustinovoj izreci običaj [mos] ne označava običajnost nego dobro ponašanje; u istom se smislu za osobu kaže da je uljudna [morigeratus] jer ima dobro ponašanje; a „moralna“ filozofija preuzima svoje ime iz istoga izvora.

Odgovor na 3. prigovor: naš Gospodin pokazuje preobilje Novoga zakona nad Starim s obzirom na savjete, ne samo u pogledu onih stvari koje je Stari zakon dopuštao, nego i u pogledu onih stvari koje su bile zabranjene u Starom zakonu, a ipak su mnogi smatrali da su dopuštene zbog nepravilnoga tumačenja zapovijedi, na primjer one o mržnji prema neprijateljima; pa je tako i u pitanju otpusta.

Odgovor na 4. prigovor: izreka našega Gospodina odnosi se na vrijeme Novoga zakona, kada je spomenuto dopuštenje opozvano. Na isti način trebamo razumjeti tvrdnju Krizostoma [Hom. xii u Opus Imperfectum lažno pripisano sv. Ivanu Krizostomu], koji kaže da je „čovjek koji otpusti svoju ženu prema zakonu kriv za četiri zločina: jer u Božjim je očima ubojica“, ukoliko ima namjeru ubiti svoju ženu osim ako je ne otpusti; „i zato što je otpušta bez njezina preljuba“, u kojem slučaju jedino zakon Evanđelja dopušta čovjeku da otpusti svoju ženu; „i opet, zato što je čini preljubnicom, a čovjeka za kojega se udaje preljubnikom“.

Odgovor na 5. prigovor: Glosa ovdje primjećuje: „Onečišćena je i odvratna, naime po sudu onoga koji ju je prvi otpustio kao onečišćenu“, pa posljedično tome ne slijedi da je onečišćena apsolutno govoreći; ili se kaže da je onečišćena upravo onako kako se za osobu koja je dotaknula mrtvo ili gubavo tijelo govorilo da je nečista nečistoćom, ne grijeha, nego određene zakonske nepravilnosti. Zbog toga se svećenik nije mogao oženiti udovicom ili otpuštenom ženom.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.