Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 67, a. 3

Je li to bilo dopušteno po Mojsijevu zakonu

Prigovor 1. Čini se da je bilo dopušteno otpustiti ženu pod Mojsijevim zakonom. Jer jedan od načina davanja privole jest suzdržati se od zabranjivanja kada se može zabraniti. Također je nedopušteno pristati na ono što je nedopušteno. Budući da, dakle, Mojsijev zakon nije zabranjivao otpuštanje žene i nije činio nepravdu ne zabranjujući ga, jer „zakon je... svet“ (Rim 7,12), čini se da je rastava u jedno vrijeme bila dopuštena.

Prigovor 2. Nadalje, proroci su govorili nadahnuti Duhom Svetim, prema 2 Pt 1,21. No napisano je (Mal 2,16): „Kad je zamrziš, otpusti je“. Budući da, dakle, ono što Duh Sveti nadahnjuje nije nedopušteno, čini se da nije uvijek bilo nedopušteno otpustiti ženu.

Prigovor 3. Nadalje, Krizostom [Hom. xxxii u Opus Imperfectum lažno pripisano sv. Ivanu Krizostomu] kaže da kao što su apostoli dopustili druge brakove, tako je Mojsije dopustio otpusno pismo. No drugi brakovi nisu grešni. Dakle, nije bilo grešno ni pod Mojsijevim zakonom otpustiti ženu.

Prigovor 4. Naprotiv, naš je Gospodin rekao (Mt 19,8) da je Mojsije dopustio Židovima otpusno pismo zbog tvrdoće njihova srca. No njihova tvrdoća srca nije ih ispričavala od grijeha. Dakle, nije ni zakon o otpusnom pismu.

Prigovor 5. Nadalje, Krizostom kaže [Hom. xxxii u Opus Imperfectum lažno pripisano sv. Ivanu Krizostomu] da „Mojsije, dopuštajući otpusno pismo, nije pokazao pravednost Božju, nego je oduzeo krivnju njihovu grijehu, jer dok su Židovi postupali kao da obdržavaju zakon, njihov se grijeh činio da nije grijeh“.

Odgovaram: o ovoj točki postoje dva mišljenja. Jer neki kažu da pod Zakonom oni koji su otpustili svoje žene, nakon što su im dali otpusno pismo, nisu bili ispričani od grijeha, premda su bili ispričani od kazne koju su trebali pretrpjeti prema Zakonu: i da se iz toga razloga kaže kako je Mojsije dopustio otpusno pismo. Shodno tome oni navode četiri vrste dopuštenja: jedno izostankom propisa, tako da kada se veće dobro ne propisuje, kaže se da je manje dobro dopušteno: tako je Apostol ne propisujući djevičanstvo dopustio brak (1 Kor 7). Drugo je izostankom zabrane: tako se za lake grijehe kaže da su dopušteni jer nisu zabranjeni. Treće je izostankom sprječavanja, i tako Bog dopušta sve grijehe, ukoliko ih ne sprječava, a može. Četvrto je izostavljanjem kazne, i na taj je način otpusno pismo bilo dopušteno u Zakonu, ne doista radi postizanja većega dobra, kao što je bila dispenza za više žena, nego radi sprječavanja većega zla, naime ubojstva žene kojemu su Židovi bili skloni zbog iskvarenosti svoga srditoga apetita. Isto tako im je bilo dopušteno posuđivati novac na kamate tuđincima, zbog iskvarenosti u njihovu požudnom apetitu, kako ne bi uzimali kamate od svoje braće; i opet, zbog iskvarenosti sumnjičenja u razumu, bio im je dopušten prinos ljubomore, kako puka sumnja ne bi iskvarila njihovo rasuđivanje. Ali budući da je Stari zakon, premda nije podjeljivao milost, bio dan kako bi pokazao grijeh, kako se sveti jednodušno slažu, drugi smatraju da ako je za čovjeka bio grijeh otpustiti svoju ženu, to mu je trebalo biti naznačeno, barem zakonom ili prorocima: „Pokaži mome narodu njihova zlodjela“ (Iz 58,1): inače bi se činilo da su bili zanemareni, ako im ono što je nužno za spasenje i što nisu znali nikada nije obznanjeno: a to se ne može prihvatiti, jer bi pravednost Zakona obdržavana u vrijeme Zakona zaslužila vječni život. Iz toga razloga oni kažu da, premda je otpustiti ženu loše po sebi, ipak je postalo dopušteno time što je to Bog dopustio, i to potvrđuju autoritetom Krizostoma, koji kaže [Hom. xxxii u Opus Imperfectum lažno pripisano sv. Ivanu Krizostomu] da je „Zakonodavac dopuštajući rastavu uklonio krivnju s grijeha“. Premda ovo mišljenje ima izvjesnu vjerojatnost, ono prvo je općenitije prihvaćeno: stoga moramo odgovoriti na argumente s obje strane [Usp. I-II, pit. 105, čl. 4, ad 8; I-II, pit. 108, čl. 3, ad 2; Contra Gentes iii, cap. 123].

Odgovor na 1. prigovor: onaj tko može zabraniti, ne griješi propuštajući zabraniti ako nema nade u popravak, nego se boji da zabranom ne pruži povod za veće zlo. Tako se dogodilo Mojsiju: stoga, djelujući po božanskom autoritetu, nije zabranio otpusno pismo.

Odgovor na 2. prigovor: proroci su, nadahnuti Duhom Svetim, rekli da ženu treba otpustiti, ne kao da bi to bila zapovijed Duha Svetoga, nego kao nešto dopušteno da se ne bi počinila veća zla.

Odgovor na 3. prigovor: ova se sličnost dopuštenja ne smije primijeniti na svaku pojedinost, nego samo na uzrok koji je bio isti u oba slučaja, budući da su oba dopuštenja bila dana kako bi se izbjegao neki oblik zloće.

Odgovor na 4. prigovor: premda ih njihova tvrdoća srca nije ispričavala od grijeha, dopuštenje dano zbog te tvrdoće ispričavalo ih je. Jer određene su stvari zabranjene onima koji su zdravi u tijelu, a nisu zabranjene bolesnima, pa ipak bolesni ne griješe koristeći se dopuštenjem koje im je dano.

Odgovor na 5. prigovor: dobro se može propustiti na dva načina. Prvo, radi postizanja većega dobra, i tada propuštanje toga dobra postaje kreposno time što je upravljeno k većem dobru; tako je Jakov s pravom propustio imati samo jednu ženu, zbog dobra potomstva. Na drugi se način dobro propušta radi izbjegavanja većega zla, i tada, ako se to čini s autoritetom onoga tko može dati dispenzu, propuštanje toga dobra nije grešno, a ipak ne postaje i kreposno. Na taj je način nerazrješivost braka bila suspendirana u Mojsijevu zakonu radi izbjegavanja većega zla, naime ubojstva žene. Zato Krizostom kaže da je „uklonio krivnju s grijeha“. Jer premda je rastava ostala neuredna, zbog čega se naziva grijehom, ona nije navlačila dug kazne, bilo vremenite bilo vječne, ukoliko se činila po božanskom dopuštenju: i tako joj je oduzeta njezina krivnja. I stoga on opet kaže [Hom. xxxii u Opus Imperfectum lažno pripisano sv. Ivanu Krizostomu] da je „rastava bila dopuštena, zlo doista, ali zakonito“. Oni koji drže prvo mišljenje pod time razumijevaju samo to da je rastava navlačila dug vremenite kazne.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.