Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 64, a. 6

Smije li jedan bez pristanka drugoga položiti zavjet koji zabranjuje vraćanje duga

Prigovor 1. Čini se da muž i žena smiju položiti zavjet protivan bračnomu dugu bez uzajamnoga pristanka. Jer muž i žena jednako su dužni vratiti dug, kako je gore rečeno (čl. 5). No mužu je dopušteno, čak i ako se njegova žena tome protivi, uzeti križ u obranu Svete Zemlje: pa je dosljedno tome to dopušteno i ženi. Dakle, budući da to priječi vraćanje duga, muž ili žena smiju bez pristanka onoga drugoga položiti spomenuti zavjet.

Prigovor 2. Nadalje, pri polaganju zavjeta ne bi trebalo čekati pristanak drugoga koji se ne može protiviti bez grijeha. No muž ili žena ne mogu bez grijeha uskratiti svoj pristanak da onaj drugi položi zavjet uzdržljivosti, bilo apsolutno bilo privremeno; jer priječiti nečiji duhovni napredak grijeh je protiv Duha Svetoga. Dakle, jedno može položiti zavjet uzdržljivosti bilo apsolutno bilo privremeno, bez pristanka onoga drugoga.

Prigovor 3. Nadalje, u bračnom se činu dug mora tražiti baš kao što se mora i vratiti. No jedno može, bez pristanka drugoga, zavjetovati da neće tražiti dug, budući da je u tome unutar svojih vlastitih prava. Dakle, jednako tako može položiti zavjet da neće vratiti dug.

Prigovor 4. Nadalje, nitko ne može zapoviješću poglavara biti obvezan učiniti ono što ne može zakonito zavjetovati ili jednostavno učiniti, budući da se u onome što je nedopušteno ne smije pokoravati. No viša bi vlast mogla zapovjediti mužu da privremeno ne vraća dug svojoj ženi, zapošljavajući ga u nekoj službi. Dakle, on bi mogao po vlastitom nahođenju učiniti ili zavjetovati ono što bi ga priječilo u vraćanju duga.

Naprotiv, pisano je (1 Kor 7,5): „Ne uskraćujte se jedno drugome, osim... po dogovoru, na neko vrijeme, da se posvetite molitvi“. Nadalje, nitko ne može zavjetovati ono što pripada drugomu. No „muž... nije gospodar svoga tijela, nego žena“ (1 Kor 7,4). Dakle, bez njezina pristanka muž ne može položiti zavjet uzdržljivosti bilo apsolutno bilo privremeno.

Odgovaram: zavjet je svojevoljan čin, kao što i samo njegovo ime naznačuje: i dosljedno tome zavjet može biti samo o onim dobrima koja podliježu našoj volji, a ona u kojima je jedna osoba vezana uz drugu ne potpadaju pod ovaj naslov. Zato u stvarima ove vrste jedna osoba ne može položiti zavjet bez pristanka one uz koju je vezana. Posljedično, budući da su muž i žena uzajamno vezani s obzirom na vraćanje duga što je prepreka uzdržljivosti, jedno ne može zavjetovati uzdržljivost bez pristanka onoga drugoga; a ako položi zavjet, griješi, i ne smije obdržavati zavjet, nego mora činiti pokoru za loše položen zavjet [usp. pit. 53, čl. 1,4; pit. 61, čl. 1].

Odgovor na 1. prigovor: dostatno je vjerojatno da bi žena trebala biti voljna ostati privremeno uzdržljiva kako bi pritekla u pomoć potrebi opće Crkve. Otuda je u korist posla radi kojega mu se daje križ određeno da muž može uzeti križ bez pristanka svoje žene, baš kao što bi mogao poći u borbu bez pristanka svoga gospodara čiju je zemlju uzeo u zakup. Pa ipak žena nije posve lišena svoga prava, budući da ga može slijediti. Niti postoji usporedba između žene i muža: jer budući da muž treba upravljati ženom a ne obratno, žena je dužna slijediti svoga muža prije nego muž ženu. Štoviše, bila bi veća opasnost za čistoću žene kao posljedica lutanja iz zemlje u zemlju nego za muževu, a manja korist za Crkvu. Zato žena ne može položiti taj zavjet bez pristanka svoga muža.

Odgovor na 2. prigovor: jedan bračni drug, odbijajući pristati na zavjet uzdržljivosti drugoga, ne griješi, jer je cilj njegova protivljenja ne priječiti dobro drugoga, nego štetu samomu sebi.

Odgovor na 3. prigovor: o ovoj točki postoje dva mišljenja. Jer neki kažu da jedno može bez pristanka drugoga zavjetovati da neće tražiti dug, ali ne i da ga neće vratiti, jer su u prvom slučaju oboje unutar svojih vlastitih prava, ali ne i u drugom. Međutim, uviđajući da bi brak, kad netko nikada ne bi tražio dug, postao pretežak drugomu koji bi uvijek morao podnositi sram traženja duga, drugi tvrde s većom vjerojatnošću da nijedan zavjet ne može zakonito položiti jedan bračni drug bez pristanka onoga drugoga.

Odgovor na 4. prigovor: baš kao što žena prima vlast nad tijelom svoga muža, bez štete po muževu dužnost prema vlastitomu tijelu, tako je to i bez štete po njegovu dužnost prema njegovu gospodaru. Otuda, baš kao što žena ne može tražiti od svoga muža dug na štetu njegova tjelesnoga zdravlja, tako to ne može činiti ni tako da ga pririječi u njegovoj dužnosti prema njegovu gospodaru. Pa ipak gospodar je ne može iz toga razloga spriječiti u vraćanju duga.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.