Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 64, a. 4

Je li ga dužna vratiti u to vrijeme

Prigovor 1. Čini se da žena s mjesečnicom ne smije vratiti bračni dug svomu mužu na njegovo traženje. Jer pisano je (Lev 20,18) da ako se tko približi ženi s mjesečnicom, oboje neka se pogube. Stoga bi se činilo da su i onaj tko traži i ona koja dopušta krivi za smrtni grijeh.

Prigovor 2. Nadalje, „Ne samo oni koji to čine, nego i oni koji odobravaju onima koji čine zaslužuju smrt“ (Rim 1,32). No onaj tko svjesno traži dug od žene s mjesečnicom smrtno griješi. Dakle, i ona smrtno griješi pristajući vratiti dug.

Prigovor 3. Nadalje, luđaku se ne smije vratiti njegov mač kako ne bi ubio sebe ili drugoga. Dakle, na sličan način ni žena ne bi trebala dati svoje tijelo mužu tijekom svoje mjesečnice, kako on ne bi bio kriv za duhovno ubojstvo.

Naprotiv, „Žena nije gospodar svoga tijela, nego muž“ (1 Kor 7,4). Dakle, na njegovo traženje žena mora vratiti dug čak i tijekom svoje mjesečnice. Nadalje, žena s mjesečnicom ne bi trebala biti prigoda za grijeh svomu mužu. Ali pružila bi svomu mužu prigodu za grijeh kad mu ne bi vratila dug na njegovo traženje; budući da bi on mogao počiniti bludništvo. Dakle, itd.

Odgovaram: u tom pogledu neki su tvrdili da žena s mjesečnicom ne smije vratiti dug baš kao što ga ne smije ni tražiti. Jer kao što ga ne bi bila dužna vratiti kad bi imala neku osobnu bolest tako da to bude opasno za nju samu, tako ga nije dužna vratiti iz straha od opasnosti za potomstvo. No čini se da to mišljenje umanjuje vrijednost braka, po kojemu se mužu daje potpuna vlast nad tijelom njegove žene s obzirom na bračni čin. Niti postoji ikakva usporedba između tjelesne nevolje potomstva i opasnosti za njezino vlastito tijelo: budući da je, ako je žena bolesna, posve sigurno da bi bila ugrožena tjelesnim činom, dok to nipošto nije tako sigurno s obzirom na potomstvo koje se možda ne bi ni pojavilo. Zato drugi kažu da ženi s mjesečnicom nikada nije dopušteno tražiti dug; i da ako njezin muž to zatraži, čini to bilo svjesno bilo u neznanju. Ako svjesno, ona bi ga trebala odvratiti svojim molbama i opomenama; ipak ne tako uporno da mu time eventualno pruži prigodu za upadanje u druge, i to grješne postupke, ako se smatra da je tome sklon. Ako pak zatraži u neznanju, žena može navesti neki razlog ili se pozvati na bolest kao razlog nevraćanja duga, osim ako postoji strah od opasnosti za njezina muža. Ako međutim muž naposljetku ustraje u svojemu zahtjevu, ona mora popustiti njegovu traženju. Ali za nju ne bi bilo sigurno obznaniti [„Indicare“, kao u komentaru Sentencija; leoninsko izdanje čita „judicare“] svoje neraspoloženje, kako to ne bi navelo njezina muža da osjeti odbojnost prema njoj, osim ako se njegova razboritost ne može uzeti kao sigurna.

Odgovor na 1. prigovor: to se odnosi na slučaj kada oboje dragovoljno pristanu, ali ne kada žena vraća dug takoreći prisiljena.

Odgovor na 2. prigovor: budući da nema pristanka bez sudjelovanja volje, ne smatra se da žena pristaje uz grijeh svoga muža osim ako ne vraća dug dragovoljno. Jer kada to čini preko volje, ona je pasivna radije nego što pristaje.

Odgovor na 3. prigovor: Luđaku bi trebalo vratiti njegov mač ako bi se bojala veća opasnost od toga što mu nije vraćen: i tako je u dotičnom slučaju.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.