Suppl., q. 62, a. 5
Moraju li nakon rastave ostati nevjenčani
Prigovor 1. Čini se da se muž može ponovno oženiti nakon što dobije rastavu. Jer nitko nije obvezan na trajnu uzdržljivost. No u nekim je slučajevima muž dužan zauvijek otpustiti svoju ženu zbog bludništva, kako je gore rečeno (čl. 2). Dakle, naizgled se barem u ovom slučaju može ponovno oženiti.
Prigovor 2. Nadalje, grješniku se ne bi trebala davati veća prigoda za grijeh. No ako onoj koja je otpuštena zbog grijeha bludništva nije dopušteno tražiti drugi brak, daje joj se veća prigoda za grijeh: jer nevjerojatno je da će ona koja nije bila uzdržljiva tijekom braka moći biti uzdržljiva poslije. Dakle, činilo bi se dopuštenim da se ona ponovno uda.
Prigovor 3. Nadalje, žena nije vezana uz muža osim s obzirom na vraćanje bračnoga duga i suživot. No ona se rastavom oslobađa obiju obveza. Dakle, „slobodna je od zakona muža“ [Rim 7,2]. Dakle, može se ponovno udati; a isto se odnosi i na njezina muža.
Prigovor 4. Nadalje, rečeno je (Mt 19,9): „Tko god otpusti svoju ženu, osim zbog bludništva, pa se oženi drugom, čini preljub“. Dakle, naizgled on ne čini preljub ako se ponovno oženi nakon što otpusti svoju ženu zbog bludništva, pa će dosljedno tome to biti pravi brak.
Naprotiv, pisano je (1 Kor 7,10-11): „Ne ja, nego Gospodin zapovijeda da se žena od muža ne rastavlja; a ako se i rastavi, neka ostane neudana“. Nadalje, nitko ne bi trebao steći prednost iz grijeha. No preljubnica bi je stekla kad bi joj bilo dopušteno sklopiti drugi i više željeni brak; i pružila bi se prigoda za preljub onima koji se žele ponovno vjenčati. Dakle, nedopušteno je i ženi i mužu sklopiti drugi brak.
Odgovaram: ništa što nastupi povrh braka ne može ga razriješiti: stoga preljub ne čini da brak prestane biti valjan. Jer prema Augustinu (De Nup. et Concup. i, 10), „dokle god žive vezani su bračnom vezom, koju ne može uništiti niti rastava niti sjedinjenje s drugim“. Dakle, nedopušteno je jednomu, dok drugi živi, ponovno se vjenčati.
Odgovor na 1. prigovor: premda nitko nije apsolutno obvezan na uzdržljivost, može biti obvezan akcidentalno; primjerice ako njegova žena oboli od neizlječive bolesti koja je nespojiva s tjelesnim općenjem. A jednako je ako trpi od duhovne bolesti, naime bludništva, tako da je nepopravljiva.
Odgovor na 2. prigovor: sam sram zbog rastave trebao bi je odvratiti od grijeha: a ako je ne može odvratiti od grijeha, manje je zlo da ona sama griješi nego da njezin muž sudjeluje u njezinu grijehu.
Odgovor na 3. prigovor: premda nakon rastave žena nije vezana uz svoga muža što se tiče vraćanja bračnoga duga i suživota s njim, bračna veza, kojom je bila vezana na to, ostaje, i posljedično se ne može ponovno udati za muževljeva života. Ona se međutim može zavjetovati na uzdržljivost, protiv volje svoga muža, osim ako se čini da je Crkva bila prevarena lažnim svjedocima pri izricanju rastave; jer u tom slučaju, čak i ako je položila svoj redovnički zavjet, trebala bi se vratiti svomu mužu, i bila bi dužna vratiti bračni dug, ali bi joj bilo nedopušteno tražiti ga.
Odgovor na 4. prigovor: Iznimka izražena u riječima našega Gospodina odnosi se na otpuštanje žene. Otuda se prigovor temelji na pogrešnom tumačenju.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.