Suppl., q. 62, a. 6
Mogu li se pomiriti nakon rastave
Prigovor 1. Čini se da se muž i žena ne smiju pomiriti nakon rastave. Jer zakon sadrži pravilo (Can. Quod bene semel, Caus. vi, qu. iv): „Ono što je jednom dobro odlučeno ne smije se naknadno povlačiti“. No presudom Crkve odlučeno je da se oni trebaju rastaviti. Dakle, oni se naknadno ne mogu pomiriti.
Prigovor 2. Nadalje, kad bi im bilo dopušteno pomiriti se, činilo bi se da je muž dužan primiti svoju ženu, osobito nakon što se pokajala. Ali on nije dužan, jer žena, braneći se pred sucem, ne može navesti svoje pokajanje protiv muževljeve optužbe za bludništvo. Dakle, pomirenje nipošto nije dopušteno.
Prigovor 3. Nadalje, kad bi pomirenje bilo dopušteno, činilo bi se da se preljubnička žena dužna vratiti svomu mužu ako je muž to zatraži. Ali ona nije dužna, budući da ih je Crkva rastavila. Dakle, itd.
Prigovor 4. Nadalje, kad bi se bilo dopušteno pomiriti s preljubničkom ženom, to bi osobito bio slučaj kada se utvrdi da je muž počinio preljub nakon rastave. Ali u tom ga slučaju žena ne može prisiliti na pomirenje, budući da je rastava pravedno izrečena. Dakle, ona se nipošto ne smije pomiriti.
Prigovor 5. Nadalje, ako muž čiji je preljub nepoznat otpusti svoju ženu, koja je presudom Crkve proglašena krivom za preljub, činilo bi se da je rastava izrečena nepravedno. A ipak se muž nije dužan pomiriti sa svojom ženom, jer ona ne može dokazati njegov preljub na sudu. Mnogo manje je, dakle, dopušteno pomirenje kada je rastava bila podijeljena pravedno.
Naprotiv, pisano je (1 Kor 7,11): „A ako se i rastavi, neka ostane neudana ili se s mužem pomiri“. Nadalje, dopušteno je mužu da je ne otpusti nakon bludništva. Dakle, iz istoga se razloga može pomiriti s njom nakon rastave.
Odgovaram: ako je žena popravila svoje ponašanje pokajavši se za svoj grijeh nakon rastave, njezin se muž može s njom pomiriti; ali ako ostane nepopravljiva u svojemu grijehu, on je ne smije uzeti natrag, iz istoga razloga koji mu je zabranjivao da je zadrži dok je odbijala prestati s grijehom.
Odgovor na 1. prigovor: presuda Crkve pri izricanju rastave nije ih obvezala na rastavu, nego im ju je dopustila. Stoga se pomirenje može izvršiti ili uslijediti bez ikakva povlačenja prethodne presude.
Odgovor na 2. prigovor: Ženino pokajanje trebalo bi navesti muža da ne optužuje i ne otpušta ženu koja je kriva za bludništvo. On se međutim ne može prisiliti na takav način postupanja, niti njegova žena može suprotstaviti svoje pokajanje njegovoj optužbi, jer premda ona više nije kriva, niti u činu niti u ljagi grijeha, još uvijek ostaje nešto od duga kazne, i premda je to oduzeto pred licem Božjim, još uvijek ostaje dug kazne koju treba izreći po ljudskom sudu, jer čovjek ne vidi srce kao što vidi Bog.
Odgovor na 3. prigovor: ono što se čini u nečiju korist, ne šteti mu. Zato, budući da je rastava podijeljena u korist muža, ona ga ne lišava prava traženja bračnoga duga ili traženja da mu se žena vrati. Otuda je njegova žena dužna platiti dug i vratiti mu se, ako on to zatraži, osim ako se uz njegov pristanak nije zavjetovala na uzdržljivost.
Odgovor na 4. prigovor: prema strogom pravu, muž koji je prethodno bio nedužan ne bi se trebao prisiljavati primiti preljubničku ženu zbog toga što je počinio preljub nakon rastave. Ali prema pravičnosti, sudac je dužan po svojoj službi ponajprije ga opomenuti da se čuva dovođenja vlastite duše u opasnost i sablažnjavanja drugih; premda žena ne može sama tražiti pomirenje.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.