Suppl., q. 62, a. 4
Jesu li u ovoj stvari muž i žena u jednakom položaju
Prigovor 1. Čini se da u slučaju rastave muž i žena ne bi trebali biti suđeni na jednak način jedno s drugim. Jer rastava pod Novim zakonom zauzima mjesto otpuštanja [repudium] priznatoga Starim zakonom (Mt 5,31-32). No u „repudiumu“ mužu i ženi nije se sudilo na jednak način, budući da je muž mogao otpustiti svoju ženu, ali ne i obratno. Dakle, ni u rastavi im se ne bi smjelo suditi na jednak način.
Prigovor 2. Nadalje, više se protivi naravnomu zakonu da žena ima više muževa nego da muž ima više žena: zbog čega je ovo potonje ponekad bilo dopušteno, a ono prvo nikada. Dakle, žena u preljubu griješi teže od muža, te se dosljedno njima ne bi smjelo suditi na jednak način.
Prigovor 3. Nadalje, gdje je veća nepravda prema bližnjemu, veći je i grijeh. No preljubnička žena nanosi veću nepravdu svomu mužu nego preljubnički muž svojoj ženi, budući da ženin preljub uključuje nesigurnost potomstva, dok muževljev preljub to ne uključuje. Dakle, ženin je grijeh veći, pa im se tako ne bi smjelo suditi na jednak način.
Prigovor 4. Nadalje, rastava je propisana kako bi se kaznio zločin preljuba. No pripada mužu koji je glava ženi (1 Kor 11,3) da opominje svoju ženu, prije nego obratno. Dakle, njima se ne bi smjelo suditi na jednak način u svrhu rastave, nego bi muž trebao imati prednost.
Prigovor 5. Naprotiv, čini se da bi u ovoj stvari žena trebala imati prednost. Jer što je grješnik krhkiji, to njegov grijeh više zaslužuje oprost. No veća je krhkost u žena nego u muškaraca, iz kojega razloga Krizostom [Hom. xl u Opus Imperfectum lažno pripisanom sv. Ivanu Krizostomu] kaže da je „požuda strast svojstvena ženama“, a Filozof kaže (Ethic. vii, 7) da „strogo govoreći za žene se ne kaže da su uzdržljive zato što se lako priklanjaju požudi“, jer ni nerazumne životinje ne mogu biti uzdržljive, budući da nemaju ništa što bi stajalo na putu njihovim željama. Dakle, žene radije valja poštedjeti u kazni rastave.
Prigovor 6. Nadalje, muž je postavljen kao glava ženi kako bi je opominjao. Dakle, njegov je grijeh veći od ženina, pa bi tako trebao biti više kažnjen.
Odgovaram: u slučaju rastave mužu i ženi sudi se na jednak način, u smislu da su iste stvari dopuštene ili nedopuštene jednomu kao i drugomu: ali im se ne sudi na jednak način u odnosu na te stvari, budući da je razlog za rastavu veći kod jednoga bračnog druga nego kod drugoga, premda kod oboje postoji dostatan razlog za rastavu. Jer rastava je kazna za preljub, utoliko što je on protivan bračnim dobrima. Što se pak tiče dobra vjernosti na koje su muž i žena jednako obvezani jedno prema drugomu, preljub jednoga jednako je velik grijeh protiv braka kao i preljub drugoga, i to je kod svakoga od njih dostatan razlog za rastavu. Ali što se tiče dobra potomstva, ženin je preljub veći grijeh protiv braka od muževljeva, stoga je to veći razlog za rastavu kod žene nego kod muža: i tako su pod jednakom obvezom, ali ne iz jednakih razloga. Niti je to nepravedno jer s obje strane postoji dostatan razlog za dotičnu kaznu, baš kao što postoji kod dviju osoba osuđenih na kaznu smrti, premda je jedna od njih možda sagriješila teže od druge.
Odgovor na 1. prigovor: jedini razlog zašto je otpuštanje bilo dopušteno bilo je izbjegavanje ubojstva. A budući da je za to postojala veća opasnost kod muškaraca nego kod žena, mužu je bilo dopušteno otpustiti svoju ženu otpusnim pismom, ali ne i obratno. Odgovor na 2. i 3. prigovor: Ovi se razlozi temelje na činjenici da u usporedbi s dobrom potomstva postoji više razloga za rastavu kod preljubničke žene nego kod preljubničkoga muža. Ne slijedi međutim da im se ne sudi na jednak način.
Odgovor na 4. prigovor: premda je muž glava ženi, on je takoreći njezin kormilar, i nije ništa više njezin sudac nego što je ona njegov. Dosljedno tome, u stvarima koje se moraju podnijeti sucu, muž nema veću vlast nad svojom ženom nego ona nad njim.
Odgovor na 5. prigovor: u preljubu postoji ista grješna narav kao i u jednostavnom bludu, i još nešto što ga otežava, naime povreda braka. Prema tome, ako promatramo ono što je zajedničko preljubu i bludu, grijeh muža i grijeh žene uspoređuju se međusobno kao ono što nadilazi prema onome što je nadiđeno, jer u žena su tekućine obilnije, pa su stoga sklonije biti vođene svojim požudama, dok u muškarca postoji obilje topline koja pobuđuje požudu. Jednostavno govoreći, međutim, uz ostale jednake uvjete, muškarac u jednostavnom bludu teže griješi od žene, jer ima više dobra razuma, koji prevladava nad svim pokretima tjelesnih strasti. Ali što se tiče povrede braka koju preljub dodaje bludu i zbog kojega je razloga on povod za rastavu, žena griješi teže od muškarca, kako proizlazi iz onoga što smo gore rekli. A budući da je to teže od jednostavnoga bluda, slijedi da, jednostavno govoreći, preljubnička žena griješi teže od preljubničkoga muža, uz ostale jednake uvjete.
Odgovor na 6. prigovor: premda je nadzor koji muž prima nad svojom ženom otegotna okolnost, ipak je grijeh još više otežan onom okolnošću koja grijeh privlači u drugu vrstu, naime povredom braka, koja povreda postaje vrsta nepravde podmetanjem tuđega djeteta prijevarom.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.