Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

Suppl., q. 62, a. 3

Smije li je otpustiti po vlastitoj prosudbi

Prigovor 1. Čini se da muž može po vlastitoj prosudbi otpustiti svoju ženu zbog bludništva. Jer kada sudac izrekne presudu, dopušteno ju je izvršiti bez ikakvoga daljnjega suđenja. No Bog, pravedni Sudac, izrekao je ovu presudu, da muž može otpustiti svoju ženu zbog bludništva. Dakle, za to se ne traži nikakvo daljnje suđenje.

Prigovor 2. Nadalje, navodi se (Mt 1,19) da je Josip... budući pravedan... „naumi“ Mariju „potajice otpustiti“. Dakle, čini se da muž može potajice izreći rastavu bez suda Crkve.

Prigovor 3. Nadalje, ako nakon što sazna za bludništvo svoje žene muž ima bračno općenje sa svojom ženom, on gubi tužbu koju je imao protiv preljubnice. Dakle, uskraćivanje bračnoga duga, koje pripada rastavi, trebalo bi prethoditi sudu Crkve.

Prigovor 4. Nadalje, ono što se ne može dokazati ne bi trebalo podnositi na sud Crkve. No zločin bludništva ne može se dokazati, budući da „oko preljubnikovo vreba na sumrak“ (Job 24,15). Dakle, dotična se rastava ne bi trebala provoditi po sudu Crkve.

Prigovor 5. Nadalje, optužbi bi trebao prethoditi upis [usp. SS, pit. 33, čl. 7], kojim se osoba obvezuje pod prijetnjom kazne odmazde ako ne podastre dokaz. No to je u ovoj stvari nemoguće, jer bi tada u svakom slučaju muž postigao svoju svrhu, bilo da on otpusti svoju ženu, bilo da njegova žena otpusti njega. Dakle, ona ne bi trebala biti pozvana optužbom da primi sud Crkve.

Prigovor 6. Nadalje, čovjek je više vezan uz svoju ženu nego uz tuđinca. No čovjek ne bi trebao uputiti Crkvi zločin drugoga, čak i ako je tuđinac, a da ga prethodno nije nasamo opomenuo (Mt 18,15). Mnogo manje stoga muž smije iznijeti zločin svoje žene pred Crkvu, osim ako je prethodno nije prekorio nasamo.

Naprotiv, nitko se ne bi trebao sam osvećivati. No kad bi muž po vlastitoj prosudbi otpustio svoju ženu zbog bludništva, osvetio bi se sam. Dakle, to se ne bi smjelo činiti. Nadalje, nitko nije tužitelj i sudac u istoj parnici. No muž je tužitelj tužeći svoju ženu za uvredu koju je počinila protiv njega. Dakle, on ne može biti sudac, te posljedično ne može je otpustiti po vlastitoj prosudbi.

Odgovaram: muž može otpustiti svoju ženu na dva načina. Prvo, samo s obzirom na postelju, i tako je može otpustiti po vlastitoj prosudbi, čim ima dokaz o njezinu bludništvu: niti joj je dužan vratiti bračni dug na njezin zahtjev, osim ako ga Crkva ne prisili, a vraćajući ga tako on nipošto ne šteti vlastitoj parnici. Drugo, s obzirom na postelju i stol, i na taj način ona ne može biti otpuštena osim po sudu Crkve; a ako je otpuštena drukčije, on mora biti prisiljen živjeti s njom, osim ako muž ne može odmah dokazati ženino bludništvo. To se otpuštanje naziva rastavom: i posljedično se mora priznati da se rastava ne može izreći osim po sudu Crkve.

Odgovor na 1. prigovor: presuda je primjena općega zakona na pojedinačnu činjenicu. Zato je Bog dao zakon prema kojemu se presuda suda ima izreći.

Odgovor na 2. prigovor: Josip je naumio otpustiti Blaženu Djevicu ne kao osumnjičenu za bludništvo, nego zato što se iz štovanja njezine svetosti bojao živjeti s njom. Štoviše, nema usporedbe, jer je tada zakonska presuda bila ne samo rastava nego i kamenovanje, ali ne i sada kada se parnica iznosi pred Crkvu na suđenje. Odgovor na 3. prigovor jasan je iz onoga što je rečeno.

Odgovor na 4. prigovor: ponekad, kada muž sumnja da mu žena čini preljub, on je potajno promatra kako bi je zajedno sa svjedocima zatekao u grijehu bludništva, i tako prešao na optužbu. Štoviše, ako nema dokaza o činjenici, mogu postojati jake sumnje na bludništvo, a kada se te sumnje dokažu, čini se da je bludništvo dokazano: primjerice ako se nađu sami zajedno, u vrijeme i na mjestu koji su podložni sumnji, ili goli s golom.

Odgovor na 5. prigovor: muž može optužiti svoju ženu za preljub na dva načina. Prvo, može tražiti rastavu od postelje pred duhovnim sucem, i tada nema potrebe da se vrši upis pod prijetnjom kazne odmazde, budući da bi tako muž postigao svoju svrhu, kako prigovor dokazuje. Drugo, može tražiti da se zločin kazni na svjetovnom sudu, i tada je nužno da prethodi upis, kojim se obvezuje pod prijetnjom kazne odmazde ako ne uspije dokazati svoju tvrdnju.

Odgovor na 6. prigovor: prema Dekretalu (Extra, De Simonia, cap. Licet), „postoje tri načina postupanja u kaznenim parnicama. Prvo, istragom, kojoj bi trebala prethoditi općepoznatost; drugo, optužbom, kojoj bi trebao prethoditi upis [usp. SS, pit. 33, čl. 7]; treće, prijavom, kojoj bi trebala prethoditi bratska opomena“. Prema tome, riječ našega Gospodina odnosi se na slučaj gdje postupak ide putem prijave, a ne optužbom, jer je tada cilj u vidu ne samo popravljanje krive stranke, nego i njezino kažnjavanje, radi očuvanja općega dobra, koje bi bilo uništeno ako bi nedostajala pravednost.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.

Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.