Suppl., q. 62, a. 2
Je li to dužan učiniti
Prigovor 1. Čini se da je muž obvezan zapoviješću otpustiti svoju ženu koja je kriva za bludništvo. Jer budući da je muž glava svojoj ženi, on je dužan opominjati svoju ženu. No rastava od postelje propisana je kao opomena ženi koja je kriva za bludništvo. Dakle, on se dužan rastaviti od nje.
Prigovor 2. Nadalje, onaj tko pristaje uz onoga tko smrtno griješi, i sam je kriv za smrtni grijeh. No čini se da muž koji zadrži ženu krivu za bludništvo pristaje uz nju, kako se navodi u tekstu (Sent. iv, D, 35). Dakle, on griješi osim ako je ne otpusti.
Prigovor 3. Nadalje, pisano je (1 Kor 6,16): „Tko prione uz bludnicu, jedno je tijelo“. No čovjek ne može istodobno biti ud bludnice i ud Kristov (1 Kor 6,15). Dakle, muž koji se združi sa ženom krivom za bludništvo prestaje biti ud Kristov, pa stoga smrtno griješi.
Prigovor 4. Nadalje, baš kao što srodstvo poništava bračnu vezu, tako bludništvo razrješuje bračnu postelju. No nakon što muž sazna za svoje krvno srodstvo sa ženom, smrtno griješi ako ima s njom tjelesno općenje. Dakle, on također smrtno griješi ako to učini nakon što sazna da je ona kriva za bludništvo.
Prigovor 5. Naprotiv, Glosa na 1 Kor 7,11, „Neka muž ne otpušta žene“, kaže da je „naš Gospodin dopustio da se žena otpusti zbog bludništva“. Dakle, to nije stvar zapovijedi.
Prigovor 6. Nadalje, čovjek uvijek može oprostiti grijeh koji je drugi počinio protiv njega. No žena je počinivši bludništvo sagriješila protiv svoga muža. Dakle, muž je može poštedjeti neotpuštanjem.
Odgovaram: otpuštanje žene krive za bludništvo propisano je kako bi se žena popravila pomoću te kazne. No popravna se kazna ne traži kada se popravljanje već dogodilo. Zato, ako se žena pokaje za svoj grijeh, njezin muž nije dužan otpustiti je: dok ako se ne pokaje, dužan je to učiniti, kako se ne bi činilo da pristaje uz njezin grijeh nepoduzimanjem njezina dužnoga popravljanja.
Odgovor na 1. prigovor: žena se za svoj grijeh bludništva može popraviti ne samo ovom kaznom nego i riječima i udarcima; stoga ako je spremna biti popravljena drukčije, njezin muž nije dužan pribjeći spomenutoj kazni kako bi je popravio.
Odgovor na 2. prigovor: čini se da muž pristaje uz nju kada je zadrži unatoč tomu što ona ustraje u svojemu prošlom grijehu: ako je međutim popravila svoje ponašanje, on ne pristaje uz nju.
Odgovor na 3. prigovor: ona se više ne može nazivati bludnicom budući da se pokajala za svoj grijeh. Zato njezin muž združivanjem s njom ne postaje ud bludnice. Mogli bismo također odgovoriti da se on ne združuje s njom kao s bludnicom, nego kao sa svojom ženom.
Odgovor na 4. prigovor: nema usporedbe, jer je učinak krvnoga srodstva taj da među njima nema bračne veze, tako da tjelesno općenje među njima postaje nedopušteno. Dok bludništvo ne uklanja spomenutu vezu, tako da čin ostaje sam po sebi dopušten, osim ako akcidentalno postane nedopušten, utoliko što se čini da muž pristaje uz razvratnost svoje žene.
Odgovor na 5. prigovor: to dopuštenje valja razumjeti kao odsutnost zabrane: i tako ono nije u suprotnosti sa zapoviješću, jer ono što je stvar zapovijedi također nije zabranjeno.
Odgovor na 6. prigovor: žena griješi ne samo protiv svoga muža, nego i protiv same sebe i protiv Boga, pa stoga njezin muž ne može u potpunosti otpustiti kaznu, osim ako nije uslijedilo popravljanje.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.