Suppl., q. 6, a. 3
Jesu li svi obvezani na ispovijed
Prigovor 1. Čini se da nisu svi obvezani na ispovijed, jer Jeronim kaže na Iz 3,9 („Razglasili su“), „svoj grijeh“, itd.: „Pokora je druga daska nakon brodoloma“. Ali neki nisu pretrpjeli brodolom nakon krštenja. Dakle, pokora im ne dolikuje, te dosljedno tome ni ispovijed koja je dio pokore.
Prigovor 2. Nadalje, na svakom se sudu ispovijed treba učiniti sucu. Ali neki nemaju suca nad sobom. Dakle, oni nisu obvezani na ispovijed.
Prigovor 3. Nadalje, neki nemaju ništa osim lakih grijeha. Čovjek pak nije dužan ispovijedati takve grijehe. Dakle, nije svatko obvezan na ispovijed.
Naprotiv, ispovijed je razdijeljena sa zadovoljštinom i skrušenjem. Svi su pak obvezani na skrušenje i zadovoljštinu. Dakle, svi su obvezani i na ispovijed. Nadalje, to se vidi iz Dekretala (De Poenit. et Remiss. xii), gdje se navodi da su „svi obaju spolova dužni ispovjediti svoje grijehe čim dođu do dobi rasuđivanja“.
Odgovaram: na ispovijed smo obvezani po dvije osnove: prvo, po božanskom zakonu, iz same činjenice da je ispovijed lijek, i na taj način nisu svi obvezani na ispovijed, nego samo oni koji padnu u smrtni grijeh nakon krštenja; drugo, po propisu pozitivnoga zakona, i na taj su način svi obvezani crkvenim propisom donesenim na općem saboru (Lateranski iv, kan. 21) pod Inocentom III., kako zato da bi svatko priznao da je grješnik, jer „svi su sagriješili i potrebna im je slava Božja“ (Rim 3,23); tako i zato da bi se euharistiji pristupalo s većim strahopoštovanjem; i naposljetku, da bi župnici poznavali svoje stado, da se vuk ne bi sakrio u njemu.
Odgovor na 1. prigovor: iako je čovjeku u ovome smrtnom životu moguće izbjeći brodolom, to jest smrtni grijeh nakon krštenja, ipak ne može izbjeći lake grijehe, koji ga raspolažu za brodolom i protiv kojih je također određena pokora; stoga još uvijek ima mjesta za pokoru, te dosljedno tome i za ispovijed, čak i u onima koji ne čine smrtne grijehe.
Odgovor na 2. prigovor: svi moraju priznati Krista za svoga suca, kojemu se moraju ispovjediti u osobi Njegova namjesnika; i premda ovaj potonji može biti podređeni ako je pokajnik prelat, ipak je on nadređeni ukoliko je pokajnik grješnik, dok je ispovjednik Kristov posvećeni službenik.
Odgovor na 3. prigovor: čovjek je dužan ispovjediti svoje lake grijehe ne snagom sakramenta, nego crkvenom ustanovom, i to onda kada nema drugih grijeha za ispovijed. Možemo također, s drugima, odgovoriti da gore navedeni Dekretal ne obvezuje druge osim onih koji imaju smrtne grijehe za ispovijed. To je bjelodano iz činjenice da nalaže ispovijedanje svih grijeha, što se ne može primijeniti na lake grijehe, jer nitko ne može ispovjediti sve svoje lake grijehe. U skladu s time, čovjek koji nema smrtnih grijeha za ispovijed nije dužan ispovijedati svoje lake grijehe, nego za ispunjenje crkvene zapovijedi dostaje da se pojavi pred svećenikom i izjavi da nije svjestan nikakva smrtnoga grijeha: i to će se računati kao njegova ispovijed.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.