Suppl., q. 6, a. 2
Je li ispovijed prema naravnom zakonu
Prigovor 1. Čini se da je ispovijed prema naravnom zakonu. Jer Adam i Kajin nisu bili obvezani ni na što osim na propise naravnoga zakona, a ipak su prekoreni što nisu ispovjedili svoj grijeh. Dakle, ispovijed grijeha jest prema naravnom zakonu.
Prigovor 2. Nadalje, oni propisi koji su zajednički Starom i Novom zakonu jesu prema naravnom zakonu. Ali ispovijed je bila propisana u Starome zakonu, kako se može razabrati iz Iz 43,26: „Kaži ako imaš što da se opravdaš“. Dakle, ona je prema naravnom zakonu.
Prigovor 3. Nadalje, Job je bio podložan samo naravnom zakonu. Ali on je ispovijedao svoje grijehe, kako se vidi iz njegovih riječi (Job 31,33): „Ako sam kao čovjek sakrio svoj grijeh“. Dakle, ispovijed je prema naravnom zakonu.
Naprotiv, Izidor kaže (Etym. v) da je naravni zakon isti u svima. Ali ispovijed nije u svima na isti način. Dakle, ona nije prema naravnom zakonu. Nadalje, ispovijed se čini onome tko ima ključeve. Ali ključevi Crkve nisu ustanova naravnoga zakona; dakle, nije ni ispovijed.
Odgovaram: sakramenti su ispovijedanja vjere, stoga bi trebali biti razmjerni vjeri. Vjera pak nadilazi spoznaju naravnoga razuma, čiji je nalog stoga nadmašen sakramentima. I budući da „naravni zakon nije rođen iz mnijenja, nego je proizvod određene urođene moći“, kako Tulije tvrdi (De Inv. Rhet. ii), dosljedno tome sakramenti nisu dio naravnoga zakona, nego božanskoga zakona koji je iznad naravi. Ovaj potonji se, međutim, ponekad naziva naravnim ukoliko je sve što stvar dobiva od svoga Stvoritelja naravno za nju, premda se, strogo govoreći, naravnima nazivaju one stvari koje su uzrokovane načelima naravi. Ali takve su stvari iznad naravi kakve Bog pridržava sebi; a one se izvode bilo djelovanjem naravi, bilo činjenjem čudâ, bilo objavom otajstava, bilo ustanovljenjem sakramenata. Otuda ispovijed, koja je od sakramentalne nužnosti, jest prema božanskom, ali ne i prema naravnom zakonu.
Odgovor na 1. prigovor: Adam je prekoren što nije ispovjedio svoj grijeh pred Bogom: jer ispovijed koja se čini Bogu priznavanjem vlastitoga grijeha jest prema naravnom zakonu, dok ovdje govorimo o ispovijedi učinjenoj čovjeku. Možemo također odgovoriti da je u takvu slučaju ispovijed vlastitoga grijeha prema naravnom zakonu, naime kada čovjeka sudac pozove da prizna na sudu, jer tada grješnik ne bi smio lagati opravdavajući ili niječući svoj grijeh, kao što se prekoravaju Adam i Kajin što su činili. Ali ispovijed učinjena dragovoljno čovjeku kako bi se od Boga primilo oproštenje vlastitih grijeha, nije prema naravnom zakonu.
Odgovor na 2. prigovor: propisi naravnoga zakona vrijede na isti način u Mojsijevu zakonu i u Novome zakonu. Ali premda je u Mojsijevu zakonu postojala vrsta ispovijedi, ipak to nije bilo na isti način kao u Novome zakonu, niti kao u zakonu naravi; jer u zakonu naravi bilo je dovoljno priznati svoj grijeh iznutra pred Bogom; dok je u Mojsijevu zakonu bilo nužno da čovjek očituje svoj grijeh nekim vanjskim znakom, kao prinošenjem žrtve za grijeh, čime je činjenica da je sagriješio postala poznata drugome čovjeku; ali nije bilo nužno da obznani koji je točno grijeh počinio ili kakve su bile njegove okolnosti, kao u Novome zakonu.
Odgovor na 3. prigovor: Job govori o čovjeku koji skriva svoj grijeh niječući ga ili opravdavajući se kada je za njega optužen, kako možemo razabrati iz glose [usp. Grgur, Moral. xxii, 9] na to mjesto.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.
Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda (London, 1920.), a ne izravno s latinskoga. To je prijevod prijevoda i zato nije savršen; za točno značenje provjerite latinski izvornik.